Da li cilj opravdava sredstvo?

Teško je dati precizan odgovor na pitanje koji je pravi smisao košarkaških reprezentativnih natjecanja u posljednje vrijeme. Osim jednoga - punjenja nečije kese. Cuban kaže da je to FIBA, slažemo se. I UEFA je bogata, zarađuje neusporedivo više nego FIBA, ali UEFA i vraća. UEFA nagrađuje. Koliko koristi od Fibinog "bogatstva" imaju nacionalni savezi? Klubovi? Treneri i odgajatelji mladih generacija?

Velika reprezentativna natjecanja u košarci svedena su na drugorazrednu, pa gotovo i trećerazrednu ulogu u današnjoj košarci. FIBA se već dva desetljeća ne može nositi s bogatijom, ali i neusporedivo bolje organiziranom NBA ligom, što se donekle može i "oprostiti". Međutim, FIBA više nije gospodar ni na svom tlu, pa trenutno samo može kupiti neke mrvice koje joj na stolu ostavi bogatiji i bolje organizirani ULEB. Ispada da su svi bogatiji i bolje organizirani od Fibe - zašto?

Dok FIBA razbija glavu tim pitanjima (ako uopće razbija), europski košarkaši sve mlađi i sve nespremniji ulaze u "žrvanj" u kojemu većina njih izgara. Europski klubovi koji stvaraju potpuno su nezaštićeni, košarkaške škole imaju sve manje smisla jer "grabežljivci" vrlo lako i brzo pronađu neku "rupu u pravilima" koja će im što besplatnije osigurati talentiranog klinca. A takva politika samo se preslikala na reprezentacije.

Reprezentacije sve više postaju klubovi, iako to, nažalost, nije samo košarkaška "izmišljotina". Dovoljno je samo letimično pogledati liste igrača u 22 reprezentacije koje su se plasirale na ovogodišnji Eurobasket u Litvi. Više od polovice ih ima ili namjerava imati neko američko "žeton-pojačanje". A sve uz podršku još jedne Fibine besmislice da na Europsko prvenstvo propusti gotovo polovicu europskih reprezentacija. Od kojih recimo jedna trećina za to nema kvalitetu.

Neki poput Makedonaca, Gruzijaca ili Bosanaca otišli su i korak dalje. Samo što nisu raspisali javni natječaj za Amerikanca koji bi se želio malo loptati u njihovom dresu u Litvi koncem ljeta. Sve je bliži trenutak kad će se oformiti trupa američkih košarkaša koji će putovati karavanom diljem Europe i predstavljati nacionalnim savezima "jeftinu robu u pola cijene".

"Trebate centra? Imam kakve god hoćete, crne, bijele, snažne, štrkljave! Hoćete šutera? Ovaj je mali prekjučer u Tbilisiju zabio 30, ali njima je za reprezentaciju trebalo krilo. A da vidite samo kakvog sam playa prodao Bugarima. Nismo još potpisali, ali ako dodate stoticu, samo ću mu prečekirati kartu iz Sofije i do četvrtka je već Makedonac."

Hoćemo li tu karavanu zvati i u Hrvatsku? Naravno da hoćemo. Jer samo nas tehnikalije dijele od toga da i mi konačno pokleknemo, jer, eto, tako rade i drugi. I tako je lakše. Lakše je kupiti nego stvoriti.

Opet je i u Hrvatsku stiglo "američko rješenje svih naših košarkaških problema". Kao što redovito stiže poneko brazilsko rješenje svih nogometnih. Zabio i asistirao ponešto i kao i obično - odmah s njim u reprezentaciju. Njega smo čekali, on je taj "odabrani", on će nas spasiti, on je sve što nismo imali. Prevarili smo i NBA i Euroligine skaute, Dontaye Draper je skriveni Chris Paul. I dovoljan je da pregazimo sve svoje principe po kojima smo dosad funkcionirali.

Kad je u pitanju bio Alan Anderson, svi smo se barem složili u tome da bi njegove košarkaške kvalitete bile za prvu petorku Hrvatske. Draper je lošiji igrač od Andersona, nije bolji ni od Ukića, a još manje mu može konkurirati životopisom. I sad smo njega proglasili "spasiteljem". Spasiteljem od kojeg već danas imamo boljeg i koji nam apsolutno ništa ne bi garantirao. A i kad bi garantirao - što onda?

Jesmo li uistinu odlučili krenuti tim putem i braniti ga tezom kako cilj opravdava sredstvo? Ako jesmo - koji je uopće naš cilj s "Andersonima" i "Draperima"? Hoće li itko povjerovati da bismo s njima osvajali medalje?

Radili su to i Rusi (Holden) i Nijemci (Kaman), napravit će, izgleda i Španjolci (Ibaka). To nam je opravdanje? To ćemo uzeti od njih? A nećemo uzeti ostale činjenice, prije svega - novac koji njihovi savezi ulažu u košarku i sustav na koji su organizirali svoje košarkaške škole? Zašto Litavci ne kupuju Amerikance za svoju reprezentaciju? Srbi? Grci? Zašto se ne bismo na njih ugledali?

Ne daj Bože da nam slučajno padne na pamet na klupu iza Ukića i Popovića posjesti Darija Šarića ili Tonija Katića. Ne, lakše je kupiti nekog Drapera. Nisu spremni? Naravno da nisu. Zar je Ricky Rubio bio spreman sa 17 debitirati za najjaču reprezentaciju u Europi? Zar je Toni Kukoč onako štrkljav bio spreman ući među "velike momke"? Nama ni Ante Tomić nije bio spreman dok nam madridski Real nije poručio da za njih jest.

I nije to uopće pitanje za izbornika, bez obzira kako se on zvao. To je pitanje koje treba riješiti na višoj instanci, onoj koja definira hrvatsku košarkašku politiku. Hoćemo li uzimati Andersone/Drapere jer se to smije ili ćemo dugoročno ustrajati na onome u što su se, pritisnuti financijskim i svim drugim problemima, ove godine opet počeli zaklinjati naši vodeći klubovi? "Moramo se vratiti proizvodnji", vrište i iz Zagreba i iz Zadra i iz Splita. Hoćemo li im povjerovati? Pružiti im šansu da nas uvjere kako stvarno misle ozbiljno?

Naši košarkaški problemi daleko su kompleksniji i zahtjevniji od same jednokratne nabavke nekakvog Andersona ili Drapera. Od nekoć velike i slavne hrvatske košarke, nažalost, nije ostalo puno. Baš zato bi bilo lijepo zadržati barem to zrno dostojanstva kojeg još uvijek ima naš nacionalni dres...