Hajdučka emotivna erupcija

Teško je ljudima koji ne navijaju za bile pričati o toj energiji i ljubavi koja se okuplja pod Hajdukovim imenom. Teško je smisleno i ukratko objasniti što je to i zašto slavila praktično čitava Dalmacija, od Svetog Roka do Konavala, ali i sva ostala mjesta u kojima ima zaljubljenika u bilu boju. Otkud toliko potrebe za slavljem i ponosom u ovim čudnim vremenima u kojima moral i poštenje iz dana u dan doživljavaju sve teže poraze, ljudi masovno ostaju bez posla, a svugdje oko nas na površini se redaju lopovi i varalice koji su iskoristili svoje položaje za vlastiti, umjesto općeg interesa?

A možda je upravo u tome i odgovor. Hajduk je svojim navijačima, bez obzira odakle dolazili i gdje živjeli, ostao jedna od rijetkih poveznica s nečim velikim, nečim uspješnim, nečim ponositim. Poveznica s vremenima u kojima se vjerovalo u neke druge ideale, slijedilo neka druga moralna i životna pravila, a za životnu sreću trebalo puno manje nego danas. Poveznica s vremenima u kojima je materijalno bilo u najmanju ruku jednako vrijedno kao i duhovno. Barem kod "malih ljudi" koji nisu morali svaki dan slušati tko nas je to još krao i varao minulih godina.

Minuli vikend savršeno je pokazao koliko je bezuvjetna navijačka ljubav prema Hajduku. Do te mjere da je gotovo nespojiva sa svim onim što Hajduk proživljava i doživljava u posljednjih (dva)desetak godina, uz poneku lijepu, ali kratkotrajnu iznimku. Bilo je kriznih perioda kroz Hajdukovu povijest i prije devedesetih, ali nikad ovako dubokih, nikad ovako nejasnih.

I vjerojatno je upravo zbog toga hajdučki puk ovako "eruptirao" i na ovakav način pokazao urbi et orbi što je Hajduk ili barem što bi trebao biti. Taj bijes, taj prkos i već toliko puta opjevani dišpet opet su se probudili u glavama i srcima Hajdukovaca koji su iskoristili trenutak povijesti da bi poručili svima onima koji su Hajduk srozali na niske grane što misle o njima. I pokazali im što je istinska izvorna Hajdukova snaga i pogonsko gorivo. Kao da su željeli poručiti i svim budućim "vladarima" da hajdučki puk nikad neće odustati, bez obzira koliko loše radili i koliko nisko stajali na ljestvicama.

Često se minulih dana mogla čuti opaska kako su aktualni klupski upravitelji zakazali čak i u organizaciji vrhunca rođendanske proslave koji se dogodio minulog vikenda. I djelomično su te kritike na mjestu, jer da se moglo više - moglo se, da se moglo bolje - moglo se.

Može se još uvijek, priča nije završena, još nije kasno da Hajdukovo vodstvo shvati i materijalizira silnu navijačku ljubav koja nije od jučer niti će se ugasiti na kraju ove slavljeničke godine. Kako s ovakvom armijom navijača i zaljubljenika Hajduk ikada smije imati financijske probleme? Klub sjedi na zlatnom rudniku, samo treba naći načine kako ga iskoristiti. I ne treba uopće biti previše pametan ni inventivan. Dovoljno je proučiti i primjeniti iskustva i primjere iz elitnih europskih klubova.

Međutim, na koncu priče možda je sve i ispalo ovako veličanstveno upravo zbog toga što cijela proslava nije bila usiljena, protokolizirana i shematizirana. Ovako je ispalo i spontano i organizirano i spektakularno i jednostavno. Svaki navijač imao je priliku sudjelovati na ovaj ili onaj način i čitav događaj pretvoren je u pučko slavlje, umjesto veselja za odabrane. A Hajduk se već čitavo stoljeće ponosi baš tim stihom: ...dite puka iz ljubavi, iz dišpeta...

Rezanje slavljeničke torte nagrđivalo je tek razmišljanje o današnjem trenutku i neizvjesnosti koju donosi budućnost. Još zrno gorčine dodali su i igrači porazom od Slavije, no nisu stotine tisuća ljudi minulog vikenda slavile aktualnu upravu, igrače ili pobjede. Nisu zbog njih okitili grad i svoja srca, nego upravo stoga da bi pokazali i sadašnjoj i svim budućim upravama i svlačionicama što predstavlja Hajduk i kako se prema njemu trebaju odnositi.

Mlada momčad koju će Goran Vučević povesti u nastavak sezone trebala bi u svojim glavama vječno nositi zapis iz minulog vikenda i biti svjesna odgovornosti koja je pred njih stavljena. Odgovornosti ponašanja, igre i rezultata koje su im u nasljeđe ostavili svi oni s kojima su se upoznali tijekom ovih slavljeničkih dana ili o njima samo čitali iz knjiga.

Isto tako, svoj dio odgovornosti morat će preuzeti i navijači, svi oni koji su minulih dana učinili da slike proslave stotog rođendana obiđu čitav svijet. Navijači su dokazali da su najčvršći temelj kluba koji bi bez njih bio nešto sasvim drugo i drugačije. Ali sad će morati imati i malo strpljenja, malo vjere i podrške za momčad koja se opet gradi iz početka. Često su baš navijačko nestrpljenje i temperament bili okidač za mnoge krive i brzoplete alibi-odluke minulih uprava. Možda će se neki teško pomiriti s vjerojatnošću da ni ove godine Hajduk neće biti prvak, ali jednom se jednostavno mora krenuti s nečim dugoročnijim i dugotrajnijim. I pritom žrtvovati nešto kolateralno ili kratkoročno.

Hoće li navijači ovog puta imati dovoljno strpljenja i vjere čekati da temelji na kojima je postavljen omladinski pogon počnu davati plodove tamo gdje je najvažnije - u svlačionici prve momčadi? Hoće li klub imati dovoljno pameti da iskoristi svu ljubav i privrženost koje su mu još jednom pokazali njegovi navijači minulog vikenda? Hoće li imati dovoljno strpljenja i pameti da pronađe pravi put kojim će krenuti u svoje drugo stoljeće?

Puno pogreška stigne se napraviti u sto godina, ali pravi je izazov kako iz njih učiti i ne ponoviti ih u drugih sto. Sve ono što se događalo minulih dana samo je još jednom pokazalo koliko Hajduk znači ljudima i koliku odgovornost imaju oni koji ga vode. U drugo stoljeće, a ne samo u drugi dio sezone...