Oblak prašine

"Što mu je danas, još nije prebolio što smo izgubili Olimpijski stadion?", pecao je u mraku Levy, svjestan da će mu Harry teško oprostiti što je vlasništvo nad olimpijskom ljepoticom otišlo u ruke West Hama.

"Ma kakvi, nije to", odmahnula je rukom Abby. "U stvari, ne znam što mu je, znam samo da od jutra baca stvari po uredu i psuje. Gađao me slikom svoje žene, ali ne znam je li to zato što je ljut na nju ili na mene", slegnula je ramenima i ponovno uključila majčinski ton: "Nije ni čaj popio."

"Slušaj, Abby, ja moram unutra pa kud' puklo da puklo, ipak sam ja predsjednik, ne može se on tako ponašati", hinio je hrabrost Levy, nesvjestan činjenice da Abby, poput kakvog forenzičara, iz njegova pogleda može pročitati svu silu užasa i neodlučnosti. Odlučila je ignorirati svoj dar i potvrdno kimnuti glavom. Na kraju krajeva - bolje Levy, nego ona.

"Nemoj reći da te nisam upozorila", pogledala ga je preko naočala i nastavila udarati po tipkovnici.

Levy je pokucao, drhtavom rukom odškrinuo vrata i provirio u unutrašnjost ureda, a djelić sekunde kasnije morao je eskivirati praznu bocu viskija koja se razbila o zid samo dvadesetak centimetara od njegove glave.

"Dolazim u miru, Harry, pusti me unutra", viknuo je kroz odškrinuta vrata, osjetivši na svojim leđima Abbyn pogled koji je govorio "rekla sam ti".

"Pusti me na miru, kao da je tebe briga i za mene i za ovaj klub", odvratio je Redknapp rezignirano, kao da mu je bilo dosta razbijanja. Levy je to shvatio kao znak da ipak može zakoračiti u ured.

Već po običaju neuredna prostorija vidjela je daleko bolje dane. Pod je bio prekriven papirima i staklom, zrak je vonjao po alkoholu i cigaretama, a slike na zidovima visjele pod najčudnijim kutovima. Puna šalica sada već hladnog čaja na radnom je stolu nekim čudom prkosila kaosu.

"Ako je ovo zbog Olimpijskog sta...", zaustio je Levy, no Redknapp mu nije dao završiti rečenicu.

"Ma kakav Olimpijski stadion? Neka im bude, baš me zanima kako će gospoda iz West Hama održati obećanje da neće dirati atletsku stazu", posprdno je uzvratio menadžer Tottenhama.

"Dobro, pa što je onda?", raširio je ruke Levy.

"Nemam dosta igrača, eto što je!", siktao je Redknapp. "Skoro mi ništa nisi kupio ove zime, kako da ja vodim momčad kad mi je ozlijeđena čitava obrana i čitav vezni red, da si mi kupio Charlieja Adama sad bih pjevao!"

"Harry, kupio sam ti Pienaara, a za Adama nisi ni čuo dok te ja nisam nazvao dva sata prije kraja prijelaznog roka i pitao te želiš li da ga kupim", uzdahnuo je Levy, podigao prevrnutu stolicu i sjeo.

"Pienaar? Što mi vrijedi Pienaar kad ću u sljedećoj utakmici morati staviti u igru dva vratara", zaurlao je Redknapp, podigao držač za papir i zavitlao ga prema vratima staroga i masivnog drvenog ormara. Trenutak poslije, otvorio se pakao.

Uz glasan prasak iz dotad čvrsto zatvorenog komada pokućstva u Redknappov se ured sručila lavina prašine i uredskog materijala. Bilo je tu starih trofeja, poneka šuplja lopta, Harryjev reket za badminton i nekoliko odijela koja su izašla iz mode dolaskom osamdesetih.

Na trenutak se činilo kako prašnjava oluja odavno zaboravljenih predmeta nikada neće stati, a tada je uz prigušeni tresak o tlo nastupila tišina. Minute duge kao vječnost rijedile su oblak prašine, kroz koji su se nazirali obrisi dvije skamenjene ljudske figure. Na podu, među njima, ležalo je ljudsko tijelo.

"Harry, dovraga…", zamucao je Levy kroz prašinom iritirane glasnice, zakašljao i iz usta ispljunuo spajalicu. "Moram li se zabrinuti, što je ovo? Ili je možda bolje pitanje – tko je ovo?"

Redknapp je stajao bez riječi, crvenoga, prašnjavog lica niz koje se spuštala poneka kapljica znoja. Levy bi mu se čak i nasmijao da na podu, licem prema tlu, nije ležao nepomičan čovjek.

Svjestan da neće dočekati odgovor, Levy je kleknuo pored neznanca i stao mu laganim tapšanjem s leđa brisati prašinu. Nekoliko zamaha rukom kasnije, odjednom je ustuknuo i skočio na noge.

"Harry, pogledaj!", upirao je prstom u neznančeva leđa. "Harry, što si napravio, pobogu, reci mi da to nije ono što mislim da jest!" Redknapp je prišao, bacio pogled u smjeru u kojem je pokazivao Levyjev prst i – udario se dlanom po čelu.

"Broj 21. Pa to je... pa to je... Niko Kranjčar!", promucao je Redknapp i stao se nekontrolirano smijati. "Ta, ja sam skroz zaboravio na njega, ni ne sjećam se da sam ga pospremio u ormar."

Čučnuo je pored hrvatskog reprezentativca, okrenuo ga na leđa i potom ga posjeo uza zid. Vještim mu je potezima rastjerao prašinu s lica i otpuhnuo paučinu s raščupane kose. Negdje u pozadini, Levy je kihnuo.

"Pa nisi ga valjda ubio", upitao je Tottenhamov predsjednik, uvjeren u negativan odgovor, pa ipak umjereno oprezan da se nađe blizu vratima radi strateškog uzmaka.

"Ma nisam, možda samo njegovu karijeru. On samo spava. Niko? Niko, probudi se!", stao je pucketati prstima ispred njegova nosa, na što se hrvatski veznjak trgnuo iz hibernacije. Levy je odahnuo.

"Dakle, Harry... tražiš me da ti kupim Adama, divljaš po uredu, govoriš da nemaš igrača, a jednog od najboljih veznjaka Premier lige zatrpao si u ormar, zajedno s gramofonskim pločama Beatlesa i starim odijelima", mahao je glavom Levy.

"Zaboravio sam! Van der Vaart, Bale, Palacios, Modrić, Pienaar, Sandro... kako da se sjetim Nike?", skrušeno je odgovorio Redknapp. "Što misliš, da ga stavim ovaj vikend u momčad? Cudiciniju će biti žao, već sam mu rekao da će igrati u veznom redu."

"Pusti ti Cudicinija, zar si već zaboravio tko te između ostalog doveo do Lige prvaka i četvrtog mjesta? Ako ga staviš u momčad, ja sam siguran da je on već u prvoj utakmici sposoban napraviti ovo..."

... a već u sljedećoj ovo..."

"Staviš li ga pak protiv Milana od prve minute...", zaustio je Levy i zažalio.

"Protiv Milana? Od prve minute? Pored živog i zdravog Sandra?", zagrcnuo se od smijeha Redknapp, odmahnuo rukom i pritisnuo tipku na interfonu. "Abby, daj neku mokru krpu, molim te..."

Nogometni Dražen Petrović

Premda u cijeloj priči ima dobra doza karikature, vjerojatno se malo tko iz hrvatske perspektive, bez obzira na sve objektivne činjenice, može oteti dojmu da je Niki Kranjčaru ove sezone načinjena velika nepravda. Sudbina je, nažalost, htjela da se tijekom većeg dijela svoje nogometne karijere mora boriti s klupskim dužnosnicima ili trenerima koji su izgubili dodir sa stvarnim svijetom, bilo da je njihovo ime Zdravko Mamić ili Harry Redknapp.

U naponu snage i najboljim godinama svoje karijere, u momentu kada je i mentalno i fizički sazrio kao kompletan igrač, kao čovjek koji odlučuje utakmice, Niko s klupe gleda Pienaare i Palaciose i trune na klupi, ali ne klone duhom. Razmišljajući o njegovoj situaciji pokušavam zamisliti kako bih osobno podnio ovakvo sustavno pospremanje u prašnjavi ormar.

Kad bih napokon dobio priliku, prvih bih 30 minuta utakmice proveo pogledavajući i psujući prema klupi, sljedećih 30 minuta mrzio bih samoga sebe jer mi zbog sjedenja na klupi više ništa ne ide od ruke, a zadnjih 30 minuta vjerojatno više ne bih niti bio na terenu.

Umjesto kuknjave, umjesto prepucavanja preko novina, prijetnji i traženja izgovora, Niko svakoga dana poput nogometnog Dražena Petrovića ostaje na treningu, vježba udarce, radi na svojoj igri i fizičkoj spremi i strpljivo čeka svoju priliku jer zna da će ona doći. Ako ne u Tottenhamu, tada negdje drugdje.

Kada u glavi tako posložite prioritete i kada toliko vjerujete u vlastite mogućnosti, tada se rješavanje utakmica u posljednjim sekundama čini poput najnormalnije stvari na svijetu. U tim posljednjim sekundama samo najveći se osjećaju ugodno, u tim sitnim djelićima vremena samo najveći mogu dati najbolje od sebe i postići savršenu sinergiju psihe i fizike. Dražen Petrović, Zvonimir Boban, Michael Jordan... nastavite niz.

Niko Kranjčar? Zašto ne? Usprkos Redknappu.

Pogodak sezone?

Proteklog vikenda dva su ljuta rivala odradila gradski derbi u Manchesteru, a kao pobjednik iz tog susreta pogotkom kola, a moguće i pogotkom sezone, izašao je United, dok je City još jednom pokazao da je "tu negdje" i da ne namjerava otići. "Glasni susjed" sve je glasniji i u idućim će sezonama, pod uvjetom da zadrži kontinuitet igračkog i trenerskog kadra, biti sila s kojom će se trebati nositi.

Ovaj put "građanima" nije pomogao ni pogodak bubregom Davida Silve, u maniri najvećih "krumpira" Pippa Inzaghija. Utakmica je riješena potezom nakon kojeg su i igrači Cityja i njihov trener Roberto Mancini morali priznati da je to "jedna od onih stvari" protiv kojih ne možete ništa.

Liverpool je pak protiv Wigana razočarao svoje navijače, koji su nakon četiri uzastopne pobjede taman počeli vjerovati da su krizni dani davna prošlost. Pobjedu nad Chelseajem na Stamford Bridgeu pokvarili su remijem s jednim od glavnih kandidata za drugoligaško društvo i natjerali me na pomisao da iznenadna eksplozija forme možda ima više veze s fantastičnom formom Raula Meirelesa, a manje s dolaskom Kralja Kennyja.

Jedan Meireles u ovim bi trenucima dobro došao Chelseaju, koji usprkos nevjerojatnoj napadačkoj liniji na kakvoj bi im pozavidio i madridski Real (i vjerojatno će je barem pokušati kupiti, cijelu, već ovoga ljeta), još uvijek muku muči s postizanjem pogodaka. U ponedjeljak navečer opet nisu postigli niti jedan, a samo zahvaljujući obrani Petra Čecha na kraju se mogu "pohvaliti" jednim bodom.

Od početka studenog prošle godine do danas Chelsea je prema rezultatima deseta momčad Premier lige, a u tom tromjesečnom razdoblju uspjeli su skupiti manje bodova i od Boltona, Blackburna i Stoke Cityja. Da stvar bude gora, Florentu Maloudi, Didieru Drogbi, Nicolasu Anelki, a sada i Fernandu Torresu usprkos, Chelseajev je stroj za pogotke tresao mreže rjeđe i od Wigana i West Bromwich Albiona.

Problema s postizanjem pogodaka nema Arsenal, po svemu sudeći jedini pravi konkurent Manchester Unitedu u utrci za naslov. Topnici stvaraju ogroman broj prilika, a ako ponešto i ne zabiju nije problem, jer barem dvije ili tri lopte uglavnom ostanu iza leđa protivničkog vratara.

Zapanjuje takva efikasnost londonske momčadi kada se uzme u obzir činjenica da najboljeg napadača današnjice – i općenito jednog od najboljih nogometaša koji je ikad hodao svijetom – drže na klupi. Nicklas Bendtner zato polako gubi strpljenje i razmišlja o odlasku jer kruha u Arsenalu očito nema.

"Imam puno lijepih osjećaja koji me vežu za Arsenal i bio bih tužan ako bih otišao, ali moram misliti na sebe i ne mogu sjediti na klupi s tolikim brojem pogodaka u karijeri", bubnuo je Bendtner, misleći valjda na sjajna 22 pogotka u pet sezona u dresu Arsenala.

Da nevjerojatni preokreti nisu rezervirani samo za nogometaše Newcastlea pokazao je minulog vikenda i West Ham, koji je na poluvremenu gubio 3:0 i na kraju rastužio Hawthorns povratkom na 3:3.

Nakon sjajne i napete utakmice napadač Čekićara Carlton Cole podijelio je s nama zbivanja iz svlačionice i objasnio kako povratka ne bi bilo da nije bilo "skidanja tapeta sa zidova" od strane kapetana Scotta Parkera, koji je navodno u poluvremenu održao iznimno nadahnut govor od kojega bi "mnogima potekle suze".

Kako je Cole nakon utakmice izgledao poput isluženog boksača, ne bih isključio da se Scott Parker nije zaustavio samo na nadahnutom govoru, a odmah mi je jasnija i opaska o suzama...

Sudačka nadoknada

Svima vam je već poznat lik Roryja Delapa, a i njegova djela, točnije dalekometni ubačaji rukom koji predstavljaju pravu napast svakom obrambenom igraču u Premier ligi. Kako još nitko nije uspio pronaći pravi lijek protiv takve taktike Stoke Cityja, gospoda iz Birmingham Cityja odlučili su se na inovativan pristup problemu.

Uoči subotnjeg susreta na St. Andrewsu sve su reklame pomaknuli bliže aut liniji, ostavivši Delapu vrlo malo prostora za zalet i daleki ubačaj u šesnaesterac. Mora se priznati – maštovito.

Upravo takvim pridjevom opisao bih i tetovažu (ili tetovaže?) Liverpoolova braniča Daniela Aggera, koji je nakon prijateljske utakmice između Danske i Engleske svijetu pokazao inače dresom skriveno vikinško groblje.

Tu i tamo put nas odvede u niželigaško društvo, pa se tako i ovoga tjedna nalazimo na utakmici Blue Square South lige, gdje su se sastali Ebbsfleet United i Farnborough. Rezultat nije bitan, kao ni činjenica da video traje skoro 15 minuta. Od vas očekujem da pogledate tek prve dvije minute i uvjerite se kako je moguće zaraditi isključenje već u desetoj sekundi utakmice.

Ostajemo još uvijek blizu dna engleskog profesionalnog nogometa, na utakmici FA Trophyja (ne miješati s FA kupom, u Trophyju se natječu uglavnom poluprofesionalne momčadi) između Blyth Spartansa i Droylsdena, gdje je igrač Droylsdena uspio rukom obraniti svoja vrata i pritom proći posve nekažnjen. Štoviše, sudac nije primijetio ništa sporno.

A proteklog vikenda Burnley je u Championshipu na gostovanju pobijedio Watford s 3:1, a kako i ne bi kad su se i igrači Watforda silom trudili ne bi li im olakšali posao. Ovaj smiješan autogol u režiji vratara Scotta Loacha i braniča Dalea Bennetta vrijedi vidjeti više puta.

Tko mi se nije pridružio na Facebook stranici Engleskog pacijenta može to učiniti sada, a ja vas pozdravljam do sljedeće srijede!