Nije zbogom Mario. Samo doviđenja

Jedna velika sportska karijera službeno je završila je u 27. godini. A zapravo je završila već u 23. U povijest je otišao jedan od najvećih hrvatskih tenisača u povijesti, jedan od tek nekolicine odabranih koji su osvajali ATP turnire i ulazili u završne borbe na Grand Slamu. I jedan od još odabranijih koji su toliko toga napravili s reprezentacijom svoje zemlje.

Zapravo je prilično čudno zaključiti kako je karijeru jednog tenisača, ultimativno nemomčadskog i egoističnog sporta, više obilježila reprezentativna, nego turnirska karijera. Istina je da je Mario triput podizao trofeje namijenjene pobjedniku nekog ATP turnira, bio samo jednu pobjedu udaljen od finala Wimbledona, pobjeđivao i Federera i Nadala i stigao sve do 7. mjesta ATP ljestvice, no karijeru Marija Ančića zauvijek su obilježila i učinila nezaboravnom dva trenutka. Bronca na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. i osvojeni Davis Cup u Bratislavi godinu kasnije.

Žar i žestina kojima je Ančić pristupao svim reprezentativnim akcijama izdvajaju ga kao jednog od najvećih sportaša u hrvatskoj povijesti. Bez obzira što je na leđima imao tek dvadesetak godina, Mario je spremno na svoja leđa prihvatio ulogu vođe i jednog od dvojice najvažnijih igrača hrvatske reprezentacije. Njegova reprezentativna sinergija s Ivanom Ljubičićem bila je gotovo savršena.

Ančić je od početka svoje karijere bio predodređen za velike stvari. Imao je baš sve parametre koji su potrebni za izrastanje u vrhunskog sportaša, tenisača koji će obilježiti čitavo prvo desetljeće 21. stoljeća. Imao je srčanost i borbenost kakvu je imao Goran, ali je za razliku od njega imao i mirnoću, hladnu glavu i nije pronalazio gomilu autodestruktivnih poteza koji su Goranu priječili brojne pobjede i titule. Mario jest bio "Baby Goran", ali samo do određene razine i samo u određenim parametrima. A u mnogima je bio daleko ispred Gorana.

Nažalost, pehovi koje je Mario proživljavao uistinu spadaju u red "vjerovali ili ne". Iako su splitski sportaši vjerojatno svjetski rekorderi u broju i rasponu ozljeda tipa "zrakoplovnom kartom u oko", "nogom na oštru školjku" ili "vodenim skuterom po koljenu", najveći krivac za ovako ran završetak Mariove karijere je kasno dijagnosticirana mononukleoza, s kojom je igrao Davis Cup susret protiv Njemačke 2007.

Od te bolesti nikad se nije uspio do kraja oporaviti, u nekoliko navrata je želio što prije na teren, ali jednostavno se nije moglo. Na kraju se na cijelu priču nadovezala i ozljeda leđa i Mario više jednostavno nije imao izbora.

A toliko je toga mogao i trebao dati. Sa samo 23 godine imao je cijeli svijet na dlanu. Bio je jedan od najboljih tenisača na svijetu, a istovremeno i jedan od najpopularnijih hrvatskih sportaša uopće. Za njega se nikad nisu vezali nikakvi skandali, niste ga trebali tražiti ni u trač-rubrikama, ni na "crvenim tepisima", sve što ga je zanimalo bio je reket i teren. Pristojan, školovan, elokventan, odgojen - primjer sportaša kakvih je malo, premalo u našoj zemlji.

Bez obzira što je bio vrhunski sportaš svjetskih rezultata, nikad nije zapostavio školovanje i uvijek je pronalazio vremena za knjigu, ispite i upisani Pravni fakultet. A to mu je na kraju i dodatno olaškalo odluku o definitivnom napuštanju tenisa. Mario nikad nije bio jednodimenzionalan lik, sportaš kojeg ne zanima ništa osim njegovog sporta. Uvijek je bio kompletan čovjek, definirana osoba uvijek spremna za sve izazove koji su pred njim stajali.

Zato nema nikakve dvojbe da će Mario Ančić i nakon prisilno okončane karijere znati odabrati pravi put koji će ga ispunjavati i u kojemu će biti uspješan. Njegove veze s uglednim američkim sveučilištem Harvard vrlo su snažne i Mario će zasigurno nastaviti uspješnu karijeru i nakon što je "objesio reket o klin". Pitanje je samo - gdje?

Čelnici svjetskog tenisa sigurno će mu brzo pokucati na vrata, no prije toga bi to isto trebali napraviti ne samo čelnici hrvatskog tenisa, nego i vodeći ljudi hrvatskog sporta. Država u čijem sportu kojoj ima toliko neobavljenog posla i toliko loših stvari, za ljude poput Marija Ančića jednostavno mora pronaći pravo mjesto.

Mario Ančić hrvatskom je sportu u svojoj kratkoj sportskoj karijeri jako puno dao. Velike stvari od njega više ne očekujemo s reketom u ruci, ali posla u hrvatskom sportu ima na pretek. Ljudi poput Marija moraju biti na važnim mjestima i ulogama ako iskreno želimo da budućnost hrvatskog sporta bude barem slična prošlosti.