Grubo prizemljenje

Premda nemam običaj posebno se osvrtati na utakmice Lige prvaka, viceprvaka, trećeplasiranih i četvrtoplasiranih, što vjerojatno znate i sami ako ste redovni čitatelj ovih redaka, teško je ne vratiti se sedam dana unatrag i ne prisjetiti se pobjede Arsenala nad Barcelonom.

Ignorirat ćemo sad činjenicu da je od 90 minuta Arsenal odigrao 45, ostaviti po strani i sve statističke podatke koji ne idu u korist Topnika i usredotočiti se na onaj najvažniji. Arsenal je pobijedio Barcelonu i usput potvrdio moje skromno mišljenje da se Barca i Real u engleskom Premiershipu ne bi mogli hvaliti 407. uzastopnom pobjedom u prvenstvu ili trideset i sedmom godinom otkad im je trener zadnji put izgubio kod kuće.

Karikiram, naravno, no uvjeren sam da se u fantastičnoj ligi kakva je Premier liga, u kojoj je velika četvorka kroz posljednjih par sezona postala velika sedmorka, Barcelona i Real vrlo vjerojatno ne bi mogli poigravati kako to čine u Španjolskoj, gdje u pravilu već do desete minute uspijevaju načeti mrežu protivnika, a do kraja ubijaju u protivniku volju da se uopće nastavi baviti nogometom.

Najbolju su prezentaciju otočkog mentaliteta, koji baš nikome ne priznaje da je bolji i jači dok to pogocima ne pokaže na travnjaku, proteklog vikenda odradili petoligaš Crawley Town i trećeligaš Leyton Orient, namučivši dvije vodeće momčadi prvenstva i natjeravši barem jednu od njih da se do četvrtfinala još jednom pošteno oznoji.

To neće morati učiniti igrači Manchester Uniteda, koji su usprkos očajnom nastupu protiv petorazrednog sastava ipak izborili pobjedu od 1:0, no ako je taj ogled Alexu Fergusonu trebao poslužiti kao sredstvo prirodne selekcije, tada mu je jasno da mnogi tobože talentirani pojedinci, na čijim leđima bi jednoga dana trebao ležati teret ugleda toga kluba, jednostavno nemaju mjesta u crvenom dresu.

Poslije utakmice s Crawley Townom mnogi su se pitali tko će od Crawleyjevih heroja razmijeniti dres s Wayneom Rooneyjem i ta je čast pripala Davidu Huntu, no mene je više od svega zanimalo kome će Bébé uspjeti utrapiti svoj dres.

Nažalost, u televizijskom sam prijenosu ostao bez odgovora, pa mogu tek prepustiti mašti na volju i zamisliti nesretnog Portugalca kako Crawleyjeve igrače navlači za rukav i počinje sa sebe svlačiti taj komad crvene tkanine, nakon čega se svi odreda okreću i bježe kao da su zaista vidjeli crvenoga vraga.

Mnogo sam se puta opekao – zašto ne reći, ispadao i budala – kritizirajući Alexa Fergusona, no osjećam se prilično slobodnim primijetiti da je, plativši 7,4 milijuna funti za igrača kojega nikad nije vidio niti na YouTubeu, zaista grubo pogriješio. Bébé je po svemu sudeći najveći promašaj koji je hodao Old Traffordom otkad su moju malenkost pustili na Kazalište snova i prodali mi kartu za klupski muzej.

Jednako kao i meni, i mnogim je igračima Crawley Towna jedini prethodni posjet Old Traffordu bio upravo posjet spomenutom muzeju, a niti njima, baš kao ni meni, nisu dopustili fizički dodir s brižno njegovanim travnjakom. Više od 20 milijuna kuna vrijedni Portugalac Bébé ni pored takvih nije uspio uknjižiti niti jedan uspješan dribling, niti jedan uspješan prolaz krilom, a konkretni ubačaji u šesnaesterac mogu se nabrojiti na dva prsta jedne ruke. Nekim čudom, u životopisu mu piše da je – krilni igrač.

Nakon takve prezentacije nemoći, ali i rijetko viđenog defetizma i često pognute glave, teško mi je zaključiti tko bi to mogao kupiti Bébéa, odluči li Sir Alex napokon priznati da je kupio igrača čiji nogometni talent neodoljivo podsjeća na onaj prosječnog hrasta lužnjaka. Dobra bi ideja bila ponuditi ga uz tri kilograma deterdženta, kao akcijsku figuru u kutiji corn flakesa ili pak u posebnoj ponudi "Kupi Bébéa, dobiješ Obertana".

Gabriel Obertan. Priča za sebe. Momak na tragu najvećih francuskih promašaja (je li netko rekao David Bellion?) za razliku od Bébéa ima na raspolaganju jedan herojski talent – brzinu. Problem je jedino što do ovog trenutka u karijeri još uvijek nije otkrio kako je iskoristiti kao prednost, pa najčešće postaje žrtvom precijenjenih mogućnosti.

Pomnim promatranjem njegovih nastupa u dresu Uniteda analizirao sam kako koristi svoj jedan bogomdan talent. Sve započinje primanjem lopte od suigrača i nastavlja se kratkim trenutkom biranja smjera u kojem će potrčati. Potom ispucava loptu dvadesetak metara ispred sebe i trči-trči-trči-trči-trči-trči-je*iga.

Analizom Obertanovih potjera za loptom došao sam do dva moguća uzroka neuspješnog ishoda gotovo svakog od njih: ili su svi travnjaci u Premier ligi prekratki i preuski da bi ugostili talent Obertanova opsega ili Obertan ima ozbiljnih problema s procjenom metraže do čarobne bijele linije koja, osim što označava granicu igrališta, znači i kraj njegovih nadanja da će do lopte doista i doći.

Prije nego vas razveselim skraćenom snimkom Unitedove sramote, mogao bih napisati da je odlika velikih momčadi da pobjeđuju i kad ne igraju dobro, no u slučaju ogleda s Crawley Townom tu rečenicu ne bih uspio dovršiti bez praska u nekontrolirani smijeh.

Još gore od Uniteda prošao je Arsenal, kojemu u rasporedu gušćem od mulja u kojem se trenutno nalazi hrvatski nogomet nipošto nije trebala još jedna ponovljena utakmica. Međutim, tko ih pita. Igrači Leyton Orienta povikali su "nismo mi Barcelona!" i izvukli remi iz utakmice koja je, valja to priznati, većim dijelom išla na mlin Topnika.

Istina, Arsenal je kao i United napravio desetak izmjena u odnosu na sastav koji je prizemljio Mes que un club, no da su na travnjak poslali Arsenea Wengera, oružara i Boru Primorca, ovu su utakmicu morali dobiti. Ovako će između najvažnijih ogleda sezone i usred utrke za naslov prvaka morati pronaći mjesta za još jedan 90-minutni, a možda i 120-minutni dvoboj, ovisno o tome koliko će igrači Leyton Orienta razmišljati o utakmici, a koliko o putu u Las Vegas.

"Htjeli smo se privatnim zrakoplovom zaputiti u Las Vegas odmah nakon utakmice, no menadžer Russell Slade podsjetio nas je da ovog vikenda igramo s Huddersfieldom", pomalo razočarano zborio je predsjednik Leyton Orienta Barry Hearn nakon remija koji će njegovoj momčadi donijeti novu utakmicu, a ona pak pozamašnu svotu šuštavih novčanica zbog koje bi Orient mogao biti jedina momčad pod okriljem Football League koja će sezonu završiti profitom.

Što ti je jedna utakmica...

Grubo je prizemljenje doživio i Tottenham, koji je od Blackpoola valjda očekivao polaganje oružja zbog same činjenice da su Spursi pokorili talijanski hram nogometa, velebni San Siro.

Umjesto toga, Mandarinama je u šest puta manjem hramu triput pošlo za nogom ono što Rossonerima nije niti jednom, a pjesmu o dva tuceta propuštenih prilika Redknapp neće moći vječno pjevati. Već danas morat će se suočiti sa situacijom na ljestvici i činjenicom da je Chelseaju otvoren put ka povratku na četvrto mjesto.

Mogao bih istaknuti svih dvadesetak promašenih prilika Spursa, mogao bih spomenuti i jedanaesterac Sebastiena Bassonga u maniri solidnih low kickova Mirka Filipovića, no zbog same činjenice da mi nije nimalo simpatičan, Benoit Assou-Ekotto dobit će čast prezentirati Tottenhamovu obranu u ovoj utakmici. Dame i gospodo, uživajte u videu, s posebnom pozornosti na treći pogodak Blackpoola (3 min 30 sek).

Chelsea je pak tijekom vikenda nastavio kompromitirati sve ono dobro što je činio protekle sezone, pa je nakon prošlotjednog remija s Fulhamom i vjerojatnog pozdrava s naslovom prvaka odlučio nekome drugome prepustiti i drugi minule sezone osvojeni trofej.

Čak sedmi put od zadnjih osam pokušaja (izuzetak je jedino Community Shield 2009. godine s Manchester Unitedom) londonski su nogometaši iz lutrije jedanaesteraca izašli kao pokisli miševi, što je podatak koji bi mnoge klubove natjerao na dopunsku nastavu iz kaznenih udaraca kako se takvo što ne bi ponovilo sljedeći put.

Ne i Chelsea. Osim što je Nicolas Anelka udarcem bez gotovo ikakvog zaleta prezentirao kako ne treba izvesti jedanaesterac, povjeriti odlučujuću, petu seriju Ashleyju Coleu graniči s bezumljem.

Čovjek kojeg iz takta može izbaciti i neočekivano strujanje zraka u njegovoj neposrednoj blizini bio je savršena meta za psihološku igru nestašnog Johnnyja Heitinge, koji je nakon realiziranog jedanaesterca Colea u prolazu tobože slučajno očešao ramenom, neposredno prije odlučujućeg kaznenog udarca. Bilo je to dovoljno da lopta završi nebu pod oblacima, a Evertonov kapetan Phil Neville zapečati Chelseajevu sudbinu.

Ancelottiju tako ostaje Liga prvaka, a kako se Kopenhagen nije pokazao ozbiljnim protivnikom, barem je plasman u četvrtfinale praktički osiguran. Možda bi valjalo početi vježbati i te vražje jedanaesterce?

Ne treba zaboraviti, naravno, da je tijekom vikenda kojeg je obilježio FA kup odigrana i jedna utakmica Premier lige. Bio je to susret od velikog značaja za West Bromwich Albion i Wolverhampton, klubove od kojih će barem jedan na kraju sezone vjerojatno napustiti Premier ligu, ako ne i oba.

West Bromwich Albionu bila je to jedinstvena prilika da se eventualnom pobjedom udalji od vječne titule "jo-jo" kluba, koji bi najbolje funkcionirao u nekoj zamišljenoj tampon zoni između Premiershipa i Championshipa jer mu u prvoj nikako ne uspijeva opstati, dok iz druge gotovo redovito uspijeva izboriti promociju.

Bila je to i prilika da Roy Hodgson dokaže da nije loš menadžer, no kako sada stvari stoje sve sam bliži prihvaćanju istine u koju ste me uvjeravali i vi, moji vjerni kritičari, posebno oni kojima je draga crvena boja s Anfielda.

Žao mi je Hodgsona, koji noću vjerojatno sanja dane kada je na Craven Cottageu bio bog i batina, a nudili su mu čak i mjesto engleskog izbornika, no još više mi je žao Carlosa Vele koji je iz Arsenala, gdje se igrači znaju dodavati i zatvorenih očiju, posuđen u klub u kojem su tri točna dodavanja povod za zdravicu u obližnjem pubu.

Vela se silno trudio i na kraju ipak pogotkom donio bod Baggiesima, očajnički se trudeći istaknuti kako bi ga Wenger vratio na Emirates. Hodgson će pak Emirates vidjeti samo na televiziji, predstoji mu teških 11 kola i pokušaj izbjegavanja tužne drugoligaške sudbe.

Ako ništa drugo, barem je ta borba neizvjesna i zanimljiva nama, neutralnim promatračima. Za usporedbu s proteklom sezonom, kada su posljednje tri momčadi zajedno u cijelom prvenstvu skupile 79 bodova, trojka s dna ljestvice ove je sezone, 11 kola prije kraja, skupila čak 77. Još jedan dokaz nevjerojatne sezone, u kojoj još uvijek znamo da ništa ne znamo...

Sudačka nadoknada

Vraćamo se na trenutak susretu Manchester Uniteda i Crawley Towna, koji je imao zanimljiv uvod izvan nogometnih travnjaka. Naime, navijači simpatičnog petoligaša odlučili su svojim ljubimcima iskazati podršku snimanjem jednako simpatične i vesele pjesmice "A Message To You, Rooney", koja je posve neočekivano zbog jednog nepromišljenog navijača dobila vrlo negativan publicitet.

Sporni je navijač (na snimci na krajnjem desnom rubu ekrana, s baseball kapom na glavi) tijekom izvedbe pjesme rukama simulirao rušenje zrakoplova, što je shvaćeno kao provokacija i podsjećanje na 1958. godinu i zrakoplovnu nesreću u kojoj je poginulo 23 igrača i dužnosnika Manchester Uniteda.

Za razliku od Hrvatske, gdje zakoni o navijačima sprečavaju uživanje u sportu, o čemu je pisao moj kolega i veleštovani glavni urednik, u Engleskoj budalama sprečavaju dolazak na stadion, pa je tako neimenovani, ali očito i ne pretjerano inteligentni 19-godišnjak ostao bez jedinstvene prilike da otputuje na Old Trafford, a usto je kažnjen i doživotnom zabranom dolaska na utakmice Crawley Towna.

Pretjerano? Možda. Šalje li jasnu poruku? Svakako.

Gdje su ona vremena kada je najveća sramota bila prijateljima otvoriti dušu i priznati da gledate "Beverly Hills 90210" ili pak da vam se sviđa najnoviji album "New Kids On The Block", "Backstreet Boysa" ili nedajbože "tri šest pet je prošlo dana..." u izvedbi hrvatske inačice te prljave pošasti zvane boybandovi? Menadžer Liverpoola Kenny Dalglish i njegova najnovija akvizicija Andy Carroll nemaju takvih problema. Jedan drugome bili su pratnja na koncertu "Boyzonea" u Liverpoolovoj Echo Areni.

Carrollu još mogu oprostiti jer mi ionako nije jasno kuda ide ovaj svijet, no King Kenny odrastao je na jednom drugom, daleko popularnijem boybandu. Oprostite na kvaliteti fotografije, bio sam šokiran i ruke su mi se tresle. Što? Ne, ne slušam ja to, izgubio sam okladu...

Ako ste poput mene, pa Talijanima u nogometu i svim sportovima općenito želite sve najgore, tada će vas zabaviti video s talijanske televizijske postaje na kojoj je Tiziano Crudeli, jedan od najpristranijih komentatora sportskih zbivanja nakon Engleskog pacijenta, vrlo slikovito proživio poraz svoje omiljene momčadi. Kako video traje desetak minuta, upućujem vas na najzanimljivije trenutke: pogodak Tottenhama (4 min, 40 sek) ili, kako se to na slikovitom talijanskom kaže, uz obvezne suze u očima, "Contropiede! Uh, pericolo! Ah, pericolo! Uh! Uh! Attenzione! Gol de Tottenham, gol de Tottenham!", te proslavu pogotka Milana (7 min) i neprocjenjiv izraz potpunog očaja nakon saznanja da je poništen.

Otprilike jednako očajan bio je i bivši engleski reprezentativac Gareth Southgate, koji je sada već davne 1996. godine u ogledu Engleske i Njemačke na Europskom prvenstvu promašio jedanaesterac. (1:02 min)

Englezi mu to nikada nisu zaboravili, pa u doba interneta i socijalnih mreža koriste priliku kako bi nesretnog Southgatea podsjetili na promašaj njegove karijere, kao da ga on ionako može zaboraviti. Čovjek pod nadimkom "Proud Scouser" posjeduje moć putovanja u alternativnu stvarnost, pa je Southgatea obavijestio da bi Engleska, u slučaju da je pogodio taj jedanaesterac, osvojila Euro 1996. i Svjetsko prvenstvo 1998. godine. Pritom je Southgatea nazvao, u doslovnom (i puno pristojnijem) prijevodu, "smiješnim razrokim javnim zahodom", na što je ovaj ipak sačuvao smisao za humor i odgovorio: "Oprosti, u krivu si, nisam razrok."

Engleski dnevnik Guardian u kolovozu je prošle godine sa sto funti nagradio čovjeka po imenu Andy Smith, koji je svoje vještine u Photoshopu stavio u pogon i odlučio se narugati Manchester Cityju i njihovoj masovnoj kupovini igrača. Andy je napravio foto montažu klupske fotografije svijetlo-plavih, na koju je dodao 30-ak svjetskih igračkih zvijezda, među kojima su i Kaka, Ronaldo, Leo Messi, Wayne Rooney, Didier Drogba, Fernando Torres, Mesut Özil i mnogi drugi.

Premda zabavna i smiješna, fotografija je zaboravljena sve do prošlotjednog sraza grčkog Arisa i Manchester Cityja u Europskoj ligi, kada su zaprepašteni dužnosnici Cityja primijetili da je na službenoj brošuri otisnutoj u čast utakmice nepoznat netko, umjesto autentične klupske fotografije s interneta dohvatio prvu dostupnu, te skinuo upravo spomenutu fotomontažu i iskoristio je kao službenu fotografiju kluba.

Foto: EPA

Posramljeni domaćini ugrabili su sve preostale brošure i uništili ih do neprepoznatljivosti, no jedan dio bespovratno je podijeljen. Nekoliko primjeraka navodno se već prodaje i putem e-Baya.

Na kraju, ostavljam vas uz najljepši pogodak tjedna, čiji je autor Thomas Hitzlsperger, čovjek koji je prije osam mjeseci potpisao ugovor s West Hamom, ali je tek sada dočekao svoj debi. I to kakav debi, bombom s tridesetak metara načeo je mrežu Burnleyja, a njegovi suigrači dovršili posao i s 5:1 se plasirali u sljedeći krug FA kupa.

Pozdrav do sljedeće kolumne, a prije odlaska nekoliko poruka propagandnog programa. Vidimo se na Facebook stranici, a tko želi da mu "spržim" najveće hitove Boyzonea, neka piše na [email protected].