Mogu li navijači upravljati klubom?

Kad je sredinom 2007. godine novinar Will Brooks došao na ideju da pokuša okupiti nekoliko desetaka tisuća ljudi diljem svijeta i zajedno s njima kupiti neki engleski nogometni klub, cijeli je svijet brujao o revolucionarnoj ideji koja bi mogla promijeniti način funkcioniranja brojnih nesolventnih sportskih klubova diljem svijeta. Našao je i zainteresirani klub, izvjesni Ebbsfleet United iz neke od engleskih "fildžan liga" i krenuo u akciju.

Oko 30.000 nogometnih romantičara, zanesenjaka, pustolova, ljubitelja menadžerskih nogometnih igrica diljem svijeta ili jednostavno - ljudi koji su imali viška 350 kuna u novčaniku, odlučilo se podržati taj pionirski pothvat i sudjelovati u građenju "prvog svjetskog kluba kojeg će u potpunosti voditi navijači". Ali doslovno. Od biranja predsjednika i trenera do glasovanja o transferima, marketinškim akcijama, održavanju web-stranice i svemu ostalom do najmanjeg detalja.

Prva godina bila je uzbudljiva i zanimljiva, svi su željeli sudjelovati i upravljati, osjećati se potrebnima i važnima, birati i (možda) biti birani. No, već nakon prve godine uzbuđenje je splasnulo. Čak dvije trećine "suvlasnika" nije obnovilo godišnju članarinu, a već 2010. godine ostalo je tek oko od 3.500 zainteresiranih dioničara. Balon entuzijazma se ispuhao, a Ebbsfleet United usprkos kratkotrajnom bljesku na svjetskom medijskom nebu vratio se tamo gdje je cijelog svog života i bio. U prosjek šestog ligaškog razreda u Engleskoj.

Ne treba biti lumen da bi se zaključilo zašto pionirski projekt "kluba kojeg vode navijači" nije zaživio. Jednostavno je. Koga briga za Ebbsfleet United? Tko je, osim možda onih nekoliko tisuća lokalnih žitelja, emotivno vezan za taj klub, komu je otac pričao priče o slavnoj povijesti Ebbsfleeta i vječnoj generacijskoj borbi protiv režima, političara, rivala, sudaca? Tko se s tim klubom dizao i lijegao, tko je za njega šivao zastave i transparente, dobivao pendrekom po leđima, bježao iz škole, s posla ili od ljubavnice da bi stigao na tribine?

Tu se razdvajaju dodirne točke ove engleske priče s onom koju pokušavaju pričati navijači Hajduka i Dinama zadnjih godina. Nezadovoljni radom svojih uprava, željni boljeg, transparentnijeg, poštenijeg i uspješnijeg upravljanja svojim klubovima, navijači naša dva najveća kluba pokrenuli su brojne akcije kojima žele da ih se čuje. Iako s različitih pozicija i ideja, Hajdukovci i Dinamovci ujedinjeni su u želji da njihovi klubovi više ne služe kao poligon zadovoljavanja privatnih interesa onih koji "modre" i "bile" doživljavaju samo sredstvom za ostvarenje svojih ciljeva. Bili oni financijski, politički ili bilo koji drugi - svejedno.

Organizacija spektakla povodom stotog rođendana kluba mnogima je pokazala kolika je zapravo ljubav i odanost hajdučkog navijačkog puka prema svom klubu. I koliko je bezuvjetna. Ta erupcija ponosa i slave otvorila je oči mnogima koji su navijače doživljavali tek "nužnim zlom" i spremno generalizirali etiketom huliganizma i divljaštva kad god bi neka pijana budala napravila neku glupost. Nakon onog vikenda u veljači mnogi su napokon prihvatili neumoljivu činjenicu da su navijači zapravo jedina stvar koja trenutno podsjeća na to kakav je Hajduk bio i kakav bi mogao i trebao biti.

Gradonačenik Splita i šef kadroviranja upravljačke strukture u Hajduku minulog je vikenda nezadovoljnim Hajdukovim navijačima predložio da sudjeluju u odabiru nove uprave. Predstavnici KNH Torcida bili su dovoljno inteligentni da tu "zamku" izbjegnu. Zamku zbog koje bi Hajduk ispao "neozbiljni klub kojeg vodi ulica, a odgovornost za loše poteze kluba bi se nepošteno prelila između onih koji u Hajduku rade i za to primaju plaću i onih koji su uz njega samo zato što ga vole.

Nije na navijačima da vode klub. Nigdje na svijetu to ne postoji. Primjeri Barcelone, Reala, Benfice ili drugih klubova koji su kroz desetljeća usavršili sinergiju između navijača, uprave i igrača to najbolje dokazuju. Glas navijača se ni u jednom uspješnom svjetskom klubu ne može, niti smije zanemariti. Naravno - dokle god je taj glas ujedno i glas razuma. Ali navijači nigdje ne mogu voditi klub na način kako je to htio Brooks.

Za razliku od većine velikih svjetskih klubova, u Hrvatskoj navijači stalno osjećaju neku distancu u odnosu na klub za kojeg lome glasnice i troše novce. Kod nas klubovi nikako ne pronalaze način kako da ono pozitivno iz te navijačke ljubavi pretvore u snagu i napredak kluba kojeg vode. Stalno se stječe dojam da Hajduk i Dinamo postoje radi svojih direktora, izvršnih dopredsjednika ili mutnih menadžera, a ne zbog svojih trofeja i svojih navijača. Za razliku od, primjerice, te velike Barcelone, čiji član kluba, navijač koji plaća 157 eura godišnje članarine, za taj iznos osjeća kako je dio nečeg velikog. I kako je baš njegova cigla važna i vrijedna za tu moćnu pobjedničku tvrđavu.

Upravo je stoga nevjerojatno da Dinamov gazda još uvijek smatra kako njegov posao ima ikakvog smisla dok su tribine Maksimira prazne. Upravo je stoga nevjerojatno da se iz internog kruga klupske uprave čuju poklici poput "Ovo je naš Dinamo, a ne njihov". Zamislite da netko iz vladajuće garniture Barcelone izjavi kako je to "njihov klub, a ne onih 170.000 koji plaćaju članarine". Što mislite koliko bi preživio? Koliko bi preživjela uprava bilo kojeg uspješnog europskog nogometnog kluba koja bi tvrdoglavo ignorirala prazne tribine praveći se da se ništa ne događa?

S obzirom da nesposobni hrvatski političari u 20 godina nisu uspjeli riješiti problem funkcioniranja sportskih klubova, valjda je i logično da u praksi zažive hibridi koji omogućuju da "gazda života i smrti" nekog kluba može biti netko tko ga nikad službeno nije kupio, a svejedno za njegovo poslovanje nikome ne odgovara. Onda je valjda i logično da zaljubljenici i volonteri okupljeni u Udrugama navijača proučavaju zakone i traže načine kako iščupati svoje klubove iz kandža privatnih interesa, netransparentnog poslovanja i političkog podkusurivanja.

Projekt Ebbsfleet Uniteda pao je na problemu emotivne povezanosti dioničara s klubom. Hajduk i Dinamo takve probleme nikad neće imati. Hajduk i Dinamo nikad neće, niti trebaju dozvoliti da njihovi navijači upravljaju poslovanjem kluba. Ali dokle god ne pronađu način kako svoje moćne navijačke vojske pozitivno iskoristiti i kanalizirati njihovu ogromnu ljubav i energiju u osnaženje kluba na svim razinama, nikad neće biti spremni za pravi i čvrsti iskorak u bolju budućnost.