Između Cibone i Splita stoji Cedevita

3. travnja Cibona je proslavila četvrt stoljeća od osvajanja svog posljednjeg europskog trona. Dan kada je u Budimpešti "ispeglan" Žalgiris slavnog Arvydasa Sabonisa, koji je baš ovih dana počašćen ulaznicom u košarkašku Kuću slavnih. Dražen Petrović, Zoran Čutura, Danko Cvjetićanin, Mihovil Nakić, Sven Ušić, Franjo Arapović, pa stari, dobri "grijači klupe" kao Adnan Bečić ili Branko Vukičević, bila je to momčad koju je bilo nemoguće ne voljeti.

18. travnja KK Split će obilježiti 20 godina od zavšnog trećeg poglavlja fascinantne priče o najboljoj momčadi 20. stoljeća. Tada pod imenom talijanskog sponzora POP-a 84 klub kojeg je cijela Europa znala kao Jugoplastiku treći se put zaredom popeo na europski tron u pariškom Bercyju. Toni Kukoč, Velimir Perasović, Zoran Savić, Zoran Sretenović, Aramis Naglić i onaj specifični Ante Luster. Bez Rađe, bez Ivanovića, bez Sobina, bez Maljkovića. Momčad u koju je cijela Europa bila zaljubljena.

Cijela je Hrvatska podrhtavala od pljeska i košarkaškog ponosa tih osamdesetih i devedesetih godina. Za Cibonu i Jugoplastiku u Europi navijalo se od Prevlake do Dunava, bez obzira za koga kome srce kucalo u našim internim okršajima. Draženu se pljeskalo i na Gripama i u Jazinama, Toni je doživljvao ovacije i u Ciboni i u beogradskom Pioniru. A koliko smo moćni bili u tom prekrasnom sportu najbolje govori podatak da je tu i takvu Cibonu, pred kojom je drhtala Europa, samo mjesec i pol kasnije Zadar pobijedio u finalu državnog prvenstva.

Cibonu i Jugoplastiku vodila su dva košarkaška genijalca, dva najbolja košarkaša u hrvatskoj i europskoj povijesti. Možemo raspravljati godinu dana, ali nikome nikad neću priznati da se u Europi rodio netko bolji. Dvojica kojima uz bok i u Hrvatskoj i u Europi može stati samo još jedno ime. Ono Krešimira Ćosića. Dražen Petrović i Toni Kukoč jedini su znali pobjeđivati sami. Jedini su mogli pobjeđivati sami. Dražen je mogao ukrcati koliko je želio, Toni je mogao razigrati koga je god želio. I da su mogli ostati tamo gdje su se proslavili, u vitrinama Cibone i Splita sigurno bi se kočoperilo još nekoliko europskih "kanta".

Čudno je, međutim, što će danas malo ljudi na pitanje "što povezuje te dvije europske titule Cibone i POP-a 84" znati odgovoriti bez guglanja. Željko Pavličević. Jedini klupski trener koji se može pohvaliti da je osvajao vrh Europe s Draženom i Tonijem. I trener koji s obzirom na svoj životopis nije ni približno cijenjen koliko bi trebao biti.

O statusu hrvatske košarke puno govori podatak da Željko Pavličević već godinama košarci uči Japance, a ne Španjolce, Talijane, Grke, Ruse. Da ne govorimo - Hrvate. Da, kod nas je svakome lako i brzo naći manu, znam sve koje naši košarkaški neimari lijepe uz "Spikera". Počevši od one kako je "ostario i ljudski i košarkaški", do one kako je "pokupio vrhnje svojih prethodnika Novosela i Maljkovića". No, koliko se sjećam - nitko nije tjerao ni Novosela ni Maljkovića s klupe aktualnih prvaka Europe. Otišli su sami. A Pavličević "njihove" momčadi odveo do još jedne krune i bez Knege, Ace, Rađe i Ivanovića.

Taman negdje između Cibonine i Splitove "parade sjećanja", jedan novi hrvatski košarkaški adut u Trevisu će stvarati svoju povijest. Svoje velikane. I opet barem sa zrnom "karme" iz onih velikih momčadi koje su osvajale Europu. Trener Aco Petrović je bio nezamjenjivi kotačić Ciboninih uspjeha, a sportski direktor Matej Mamić se probijao kroz omladinski pogon Splita i čekao svoju šansu za uskakanje u prvu momčad "žutih".

Ima još jedna stvar koja barem malo povezuje današnju Cedevitu s ondašnjim velikanima. Teško je pronaći nekog košarkaškog zaljubljenika diljem Lijepe naše koji se nije iskreno i bez fige u džepu obradovao europskom uspjehu kluba sa zagrebačkog zapada. Cedeviti se protiv Estudiantesa pljeskalo i u Zagrebu i u Splitu i u Zadru i u Sinju, za Cedevitin su uspjeh palac gore podigli svi koji iskreno pate zbog trenutnog statusa nekoć najtrofejnijeg i najuspješnijeg hrvatskog momčadskog sporta.

Cedevita je jedini hrvatski sportski klub koji (uspješno) posluje s isključivo svojim novcem, bez financijskih repova, dubioza, muljaža i dugovanja. Jedini su "prozor u svijet" hrvatskog momčadskog sporta što se tiče strukture upravljanja i poslovanja, povezivanja sporta i marketinga, istinskog rada na motiviranju obitelji da se vraćaju u sportske dvorane i uživaju u sportskom spektaklu.

Mnogi koji su im se rugali dok su njihove plesačice zabavljale stotinjak gledatelja, dok su dijelili poklone svima koji dođu na utakmice, dok su "amerikanizirali" pristup sportskom marketingu, danas im se klanjaju zato što su prošli među 4. No, za mene prolazak na Final Four Eurokupa nije najveća Cedevitina pobjeda ove sezone. Najveći trijumf projekta Cedevita je pun Draženov dom protiv Estudiantesa. Jer tek se tada pokazalo da sve ono što su Emil Tedeschi i Mladen Veber radili posljednjih godina ima smisla i donosi rezultata. Pravog rezultata.

Autoritativni i sposobni biznismen pokazao je da se čvrstom organizacijom u kojoj se jasno (i glasno) zna tko je gazda, tko odgovara i tko i koliko plaća jedino može graditi stabilna i dugoročna budućnost. Klubovi u kojima vladaju "povjerenstva", u kojima se za svaku odluku mora pitati 16 "upravljača" i 6 kancelarija, klubovi u kojima se ne zna tko je "gazda internog svemira" - nikad ništa neće napraviti. Osim dugova.

Ako je Cedevita, "klub bez povijesti, navijača, tradicije i trofeja", u nekoliko sezona svojom radnom disciplinom, poslovnom marljivošću i strpljivim učenjem na tuđim i svojim pogreškama, počela pisati klupsku povijest, skupila 6.000 navijača na jednoj utakmici i došla nadomak prvih trofeja, zamislite što bi sve mogla jedna Cibona, jedan Split, jedan Zadar?

Klubovi koji imaju sve ono što Cedevita nema, ali nemaju onu jednu stvar koju Cedevita ima i zbog koje ih ove godine pobjeđuje. Čvrstu upravljačku strukturu i gazdu koji ne diže kredite kako bi uljepšao svoju sadašnjost, a uništio klupsku budućnost.