Ima li nade za Gripe?

Slika prva. Kolovoz 2010., trener Mladen Vušković i petorica igrača na treningu koji je označio početak priprema za novu sezonu. Prethodna sezona bila je jedna od najtužnijih u povijesti, klub koji je nekoć harao Europom nije se plasirao niti među 8 najboljih u Hrvatskoj. Je li to napokon ono dno dna kojemu se tako očajnički nadaju svi splitski ljubitelji košarke? Jer godinama se na Gripama kopalo "novo dno".

Slika druga. Nikola Vujčić na Gripama trenira čekajući novi euroligaški izazov i potpisuje pristupnicu "žutima". Igrat će A-1 ligu dokle god bude tu. Besplatno. Lud čovjek, očito. Uz loptu Vujčić se uhvatio i mobitela i s dva poziva olaškao tešku ljetnu sparinu i treneru Vuškoviću i novom predsjedniku Iliji Naletiliću. Nije Vujčić zvao bilo koga. U svlačionicu su ušla dvojica "senatora" za koje je mogao garantirati i ljudski i košarkaški.

Slika treća. Znalo se da Vujo neće dugo biti bez kluba iz Eurolige, pa su Ante Grgurević i Srđan Subotić već od prvog treninga u ruke uzeli uzde svlačionice. Što su donijeli? Hijerarhiju. Respekt. Poštovanje. Grga i Suba ne povisuju glas. Ali kad govore, ostali šute. Josip Sobin dolazi na trening i primjećuje jednog od svojih suigrača s krafnom u ruci. "Brže se obriši oko usta da te Grga ne vidi, ubit će te.". Kad gledate tog Grgurevića na zagrijavanju prije utakmice, imate osjećaj da se nikad neće "ugrijati". Da će se raspasti ako potrči. A onda uhvati 10 lopti u napadu. Zašto Grgurević igra po 30 minuta? "Zato što zaslužuje. Zato što svaki od 'klinaca' koji želi na njegovo mjesto, mora vidjeti koliko se treba raditi da bi se igralo i da nikome ništa neće biti poklonjeno", odgovorio je Vušković.

Slika četvrta. Vujčić i Rađa deset minuta nakon utakmice zovu jedan drugoga i zajedno slave najveću pobjedu sezone. Ne samo rezultatsku pobjedu protiv Cibone, nego i 2.000 ljudi na tribinama. Po prvi put nakon više od dvije godine. Petar Skansi s galerije diže palac gore. Tri najveća centra u povijesti splitskog kluba, tri institucije europske košarke. Vujčić je cijelo ljeto radio sa Sobinom, Rađa cijelu zimu. SMS-ovi iz Splita prema Istanbulu lete cijelu sezonu. I to ne samo na realciji Vujčić - Sobin, nego i na relaciji Ukić - Katić. Padaju dogovori za ljeto, traže termini u dvorani. Gripe su definitivno oživjele.

Tužno je bilo gledati taj bastion hrvatske košarke kako propada, kako se utapa u financijskim utezima iz prošlosti i životari zbog puno krivih odabira i smjerova. Koliko li je samo košarkaša izraslo na Gripama svih ovih godina, a svi su, osim baš spomenutih Vujčića i Ukića, otišli bez da su ostavili svoj trag za klupske ljetopise. Gripe su godinama tijekom ljeta izgledale puste poput teksaških gradića u iščekivanju najavljenog revolveraškog obračuna. Narednog ljeta priča bi napokon trebala biti drukčija. Novi predsjednik, ali stari klupski "mecena" koji je toliko puta posljednjih godina bio klupski "joker zovi", možda je i posljednja nada da bi splitski sportski velikan opet mogao stati na stabilne noge.

Naletilić ima viziju, ima do detalja razrađen scenarij kako bi klub trebao dugoročno izgledati i ima jednu veliku prednost koja je ubijala većinu dosadašnjih klupskih "scenarista". Osjećaj za realnost i strpljivost. Naletilićeva vizija je stabiliziranje kluba na čvrstim temeljima vlastitog omladinskog pogona, u kojemu neće biti mjesta instant-rješenjima, niti alibi-potezima. Rad, rad i rad - tri su odrednice na kojima je zasnovana košarkaška priča uglednog splitskog poduzetnika.

Sve to zvuči lijepo, no je li i ostvarivo?

Ima nešto što vas može nagovoriti da mu povjerujete. A to je podatak kako Naletilić nije padobranom uletio u košarkaško dvorište prošlog ljeta i poput većine sličnih nadobudno najavio kako "dolaze velike stvari". Novi čelnik jako dobro poznaje situaciju i u klubu i u hrvatskoj košarci minulih godina i samim time je teško povjerovati da će ponoviti pogreške koje su radili njegovi prethodnici koji su odlučivali o smjeru kojim bi klub trebao ići.

Pobjeda protiv Cibone izvukla je splitski klub nakratko iz prašine zaborava, no najgore što se "žutima" može dogoditi jest eksplozija euforije, dizanja nosa u oblake i snivanje nekih nerealnih snova nakon kojih će buđenje opet biti gorko i bolno. U pravu je Rato Tvrdić kad kaže da pobjedom protiv Cibone ova momčad ništa posebno nije napravila i da ih pravi rad i pravi posao tek čekaju. Ali nije u pravu kad kaže da bi klub već u narednoj sezoni morao igrati NLB ligu, ako želi napredovati.

Da, možda bi klub i mogao dohvatiti četvrto mjesto na kraju ove sezone, možda i naći tih 150.000 eura za NLB pozivnicu. Ali pitanje je - što onda? Je li klub koji je prije godinu dana razigravao za opstanak u prvoj hrvatskoj ligi, u ovom trenutku istinski spreman preskočiti tri koraka odjednom? Ili je pametnije napraviti korak, dobro ga utvrditi, pa tek onda raditi sljedeći? Treba biti realan. Ova momčad Splita je simpatična, borbena, "muška", zanimljiva i zaslužuje punije tribine svoje dvorane jer je poštena i daje sve od sebe. Ali ova momčad trenutno jednostavno nije spremna za išta više od jednosezonskog izleta u kojemu će biti "kanta za napucavanje" velikoj većini regionalnih protivnika. Za sezonu-dvije ambicija će morati biti NLB liga. Ali danas se tih 150.000 eura može i mora potrošiti na neke druge, u ovom trenutku važnije i korisnije stvari.

Ili netko zaista još uvijek živi u iluziji da će narednog ljeta na Gripe s neba pasti par stotina tisuća eura za pojačavanje momčadi, dovođenje trojice "žeton-Amerikanaca" koji će osigurati par alibi-pobjeda, a Katića i Sobina vratiti na klupu za epizodiste? Otrijeznite se. Katić i Sobin su ekstra nadareni, ali još nisu spremni nositi momčad na toj razini. Iza njih je prva prava, kompetitivna seniorska sezona, na kraju koje će dobiti prve konkretne odgovore na pitanje "Što ne znam i na čemu moram krvavo raditi?"

Ne smije se zaboraviti na koji je način KK Split ušao u ovu sezonu i da su još prošlog ljeta od Gripa kao od gubavca okretali glavu svi osim dvojice. Ilije Naletilića i Nikole Vujčića. I bez obzira što nakon neke lijepe pobjede mnogi odjednom dožive prosvjetljenje i osjete potrebu reći kako "sad treba napraviti to i to", KK Split ne smije dozvoliti da ga još jednom pojedu nerealne ambicije temeljene na kratkotrajnoj euforiji.

Klub treba težiti dugoročnoj stabilnosti, kako rezultatskoj, tako i financijskoj, jer prošlo je vrijeme bacanja u vjetar novca kojeg nisi zaradio. Pogriješe li na Gripama u ovom trenutku i odaberu krivi put - prilično je realno da će nekoć grandiozan klub moći isključiti i ovo malo aparata koji ga održavaju na životu i pružaju mu možda i posljednju šansu za preživljavanje.

Dražen Dalipagić je jednom zapisao: "Splitski košarkaši uvijek su bili gospoda. I na parketu, ali i izvan njega. Veliki klub u svim segmentima. Prolazile su godine, desetljeća, mijenjali su se igrači, treneri, uprave... Gripe su uvijek ostale gospodske!"

Taj veliki klub zaslužuje još jednu šansu. Šansu da sa Gripa u svijet krenu novi Tvrdići, Skansiji, Kukoči, Rađe, Perasovići, Vujčići, Ukići, Katići. Šansu da na temeljima ponosne i slavne prošlosti gradi drugačiju, ali stabilnu i uspješnu budućnost.