Kako je Zagreb (po)kupio košarku

Dva zagrebačka kluba u ovom trenutku pripremaju se za majstoricu kojom će odlučiti koji će se od njih boriti za naslov prvaka Hrvatske protiv - Zagreba. Dva zagrebačka kluba igrala su finale juniorskog prvenstva Hrvatske. Četiri zagrebačka kluba razigravat će za kadetskog prvaka Hrvatske na turniru najbolje četvorice. Tri zagrebačka kluba upravo kreću u borbu za finalni turnir prvenstva mlađih kadeta i sva tri se nadaju ulasku među četiri.

Igra li se uopće košarka u ostatku Hrvatske, van granica glavnog grada?

Košarka je u našoj zemlji oduvijek bila "dalmatinski sport". Nije teško izlistati sve velikane hrvatske košarke koji su s guranjem košarkaške lopte počeli po igralištma i dvoranama Splita, Zadra, Šibenika, Durbovnika, Drniša, Sinja, a završavali u elitnim europskim i NBA klubovima. Košarka je u Dalmaciji uvijek imala poseban status, bez obzira što se regija od Svetog Roka do Prevlake i danas uglavnom krsti "U ime Oca, Sina i Hajduka Svetoga". Na košarku i košarkaše Dalmacija je uvijek bila posebno ponosna i osjetljiva.

Dok su Ćosići, Giergije i Popovići vodili Zadar, Tvrdići, Skansiji ili Kukoči Split, a Petrovići Šibenik, nije bilo klinca iz tih gradova koji nije sanjao obući dres kojeg su proslavili njihovi velikani. Danas klinci iz tih gradova nose dresove LeBrona ili Gasola i sve ih manje zanima ono što se događa na Gripama, u Višnjiku ili na Baldekinu. Nekad je put s Gripa i Jazina vodio u Barcelonu, Atenu, Boston, Chicago. Nešto kasnije je vodio u Zagreb. Danas, nažalost, sve više i sve češće - ne vodi nikud.

Neumoljiva i neprekidna centralizacija Hrvatske na svim razinama već je poharala velik dio Hrvatske, pa nije ništa čudno što i košarka slijedi jednosmjeran put koji Republiku Hrvatsku vodi prema Republici Zagreb. Vic o "dvoslojnom WC papiru od kojeg jedan sloj ide u školjku, a drugi u Zagreb" nekoć je bio duhovit, danas više nije. Barem ne onima izvan Zagreba. Teška je to i široka tema koja Hrvatsku muči od uspostavljanja samostalnosti, a za koju su nesposobne, korumpirane i lijene lokalne vlasti u "provincijama" barem jednako odgovorne kao i "oni gore".

Kako košarka ili sport općenito u takvom društvu može biti iznimka?

Tijekom dva desetljeća hrvatske samostalnosti, put iz Splita i Zadra vodio je u financijski (pre)moćnu Cibonu. Osim Vujčića i Ukića, teško se sjetiti ijednog važnijeg igrača koji na ovaj ili onaj način nije prošao kroz Toranj. Tada su barem dio svog igračkog potencijala dalmatinski klubovi mogli iskoristiti za svoje potrebe. Danas, nažalost, svoje najveće talente više ne mogu ni prebaciti iz juniora u seniore.

Dva senzacionalna talenta svjetske klase u svojim godištima već su prije svoje 15. godine "emigrirala" u Zagreb. Ukoliko se nešto užasno ne dogodi, Šibenčanin Dario Šarić i Dubrovčanin Mario Hezonja bit će zvijezde svjetskog formata. Možda i Zadranin Dominik Mavra. Već danas, godinu ili dvije prije punoljetnosti, svi imaju veće plaće nego većina seniora iz A-1 lige i svi će KK Zagrebu donijeti milijunsku zaradu kad budu odlazili.

Kako je KK Zagreb dospio na čelo kolone? Novcem, naravno. Nemojte padati na "robinhoodovske" priče, jer ni Barcelona ne bi bila ono što jest da ima budžet kojeg ima Cibalia. Zagrebova omladinska škola nije od jučer, niti je odjednom pala s neba. U Trnskom su odrastali neki od najvećih hrvatskih talenata, od Josipa Sesara, preko Marka Tomasa do Ante Tomića, a Zagreb je na temeljima škole koju je utemeljio Pepsi Božić znao prepoznavati talente puno prije i puno bolje nego konkurencija i u godinama kad nije bio baš takav "favorit" na tržištu kao što je danas. Zagreb je do ove sezone uvijek više ulagao u omladinski pogon, nego u seniorsku momčad i uvijek je ostavljao dojam "simpatičnog" kluba koji puno prostora daje mladima. Mladima koje na vrijeme skautira i dovede prije drugih.

Ono što ove sezone "žulja" mnoge ljubitelje košarke u Hrvatskoj su neodgovorena pitanja o logici interesa određenih državnih tvrtki glede investiranja u klub koji, budimo realni, nema negu veliku navijačku, ni interesnu bazu. Svakave više ili manje realne interne priče "onih koji znaju sve" o načinima na koje dolaze do najvećih hrvatskih talenata i izbjegavanje jasnog odgovora na pitanja poput onoga zašto netko s državnim pedigreom na jednoj strani sipa novac u KK Zagreb, a na drugoj duguje svotu koja jednom KK Splitu znači razliku između "života i smrti", još više potiču neugodna pitanja na tu temu i generiraju pomalo ružan imidž klubu čiji kadeti i juniori haraju Hrvatskom i Europom.

Primjer tog KK Splita, kluba koji je proizveo na stotine profesionalnih igrača koji su igrali ili i danas igraju diljem Hrvatske i Europe zapravo jako dobro dočarava današnje stanje košarke u "ostatku Hrvatske". Teško se sjetiti kad se zadnji put dogodilo da se ni mlađi kadeti, ni kadeti, ni juniori, ni seniori KK Splita u jednoj sezoni nisu plasirali među četiri najbolja u Hrvatskoj. Teško se sjetiti kad se posljednji put dogodilo da taj slavni klub nije imao ni jednog jedinog igrača u kadetskoj ili juniorskoj reprezentaciji. Teško se sjetiti kad je na Gripama vladala veća depresija nego nakon završetka ovosezonske juniorske i kadetske državne poluzavršnice, koja je razotkrila da osim novca za kupovinu kvalitetnih seniora, klub više nema ni vlastite klince koji bi mu omogućili da mašta o boljoj budućnosti.

Košarkaško tržište u Hrvatskoj više ne radi sa seniorima. Trgovina se danas obavlja puno prije negoli neki dugajlija shvati da mu je potreban žilet. Zagreb je "predator" koji uzima ono najbolje, a kad se on "nahrani", ostaci se dijele između Cedevite, koja tek treba plasirati svoje prvo vlastito veliko ime i Cibone, koja se prisilno morala okrenuti omladinskom pogonu. Dubrava se u to društvo gura pametnim i kvalitetnim radom, Zadar će tek iskusiti probleme koje će mu donijeti igranje seniora u A-1 ligi, a u to društvo svakako treba dodati i Široki, u kojemu raste nekoliko zanimljivih budućih hrvatskih reprezentativaca iz "hercegovačkog kamenjara". Ostali mogu tek moliti Boga da im od negdje padne neki ekstra-talent, kojeg će za mrvice ili za ništa prije kadetskog statusa proslijediti dalje.

Baš kao što je Cibona godinama svojim budžetom i zaštićenim privilegiranim statusom bez grižnje savjesti uništavala svoju seniorsku konkurenciju, tako KK Zagreb danas sličnim procesom "melje" ono malo kvalitetnog rada koji se bori za preživljavanje u nižim kategorijama "siromašni(ji)h" klubova. I kao što je Cibona svojom politikom došla do situacije da u Hrvatskoj više nema kvalitetnog seniora za kupiti, KK Zagreb bi svojim "predatorskim" putem mogao ugasiti i ono posljednje što je u devastiranim klubovima proizvođačima od ozbiljne košarke ostalo. Rad s mladima.

Kao što Cibonu dva desetljeća nije bilo briga za "šire interese" od svog vlastitog, glupo je očekivati da bi o njima trebao brinuti i KK Zagreb danas kad ima moć kakvu ima. Ali iznad klubova bi trebao postojati i netko tko bi trebao razmišljati i brinuti o tom "širem interesu" i budućnosti kompletne hrvatske košarke i kreirati pravila koja neće ići na ruku samo onome tko je trenutno najmoćniji. Vrelo hrvatskog košarkaškog talenta nije nepresušno i beskonačno i da bi ga se još dugo moglo crpjeti, potrebno mu je nekad nešto i vratiti.

Nažalost, brojna vrela izvan Zagreba su već ugašena ili su pred gašenjem. Ne samo košarkaška.