Roštilj, sunce i matematika

Mnogi od vas skočit će prije nego kažu hop i zaključiti kako se iza redaka ove kolumne krije gladan i nezdravo blijed kolumnist alarmantne krvne slike i – bit će u pravu. Roštilj ovoga proljeća još nisam okusio, iskreno zahvaljujem na pitanju, a dosadašnja kratkotrajna izlaganja suncu uspjela su uzrokovati tek crvenilo, kojim se na inače besprijekornom, atletski građenom tijelu sada ocrtavaju linije rukava i nogavica.

Međutim, vrijedilo je! Vremena za visokokaloričnu hranu i alkoholna pića koja spadaju u prehrambene proizvode, te za upijanje kancerogene radijacije s najsjajnije zvijezde na nebu bit će i nakon završetka sezone. Proteklog je vikenda valjalo ispratiti posljednjih 90 minuta vjerojatno najbolje nogometne sezone otkad su se engleska gospoda u odijelima i kravatama 1992. godine usuglasila o novom sustavu natjecanja.

Dok sam se zajedno s navijačima Wigana, Wolverhamptona, Blackpoola, Birminghama i Blackburna vozio na toboganu emocija i svjedočio rezultatskim akrobacijama i preokretima koji su čas jedne, čas druge spašavali briga ili slali u drugoligaško društvo, posve neočekivano sjetio sam se svog profesora matematike iz srednje škole.

Pristojan stariji gospodin, čijeg se lika i djela uvijek rado prisjećam u društvu s bivšim školskim prijateljima, imao je jedinstvene prosvjetne metode. Njegovi su testovi uvijek imali pet pitanja, ali najmanje tri morali ste riješiti kako biste dobili dvojku. Riješite li četiri, dobili biste trojku, a riješite li svih pet zadataka pošteno biste zaradili četvorku.

Peticu iz matematike mogli su dobiti tek Chuck Norris i Jack Bauer, a poput legende školskim je hodnicima kružila priča da je nekoć davno postojao matematički junak iz običnog puka koji je uspio svladati i bonus pitanje.

Prenošenje matematičkog znanja na nove generacije bila je priča za sebe. Spomenuti prosvjetni djelatnik ušao bi u razred, na ploču napisao zadatak i potom tridesetak minuta šutke koračao među klupama, pogleda usmjerenog u tlo.

Vodeći se teorijom da je dijete najlakše naučiti plivati ako ga bacite u vodu i pustite ga da se snalazi, naš nas je profesor bacao u trigonometrijska mora i oceane i tjerao nas da tražimo izlaze iz matematičkih labirinata ili se u njima bespovratno izgubimo.

Nakon tridesetak minuta šutnje, zastao bi, kažiprstom značajno pokazao prema ploči i okrenuo se prema učionici, tražeći neopreznu lovinu koja će upasti u zamku, susresti njegov pogled i ostatak sata provesti zureći u tamno zelenu ploču, s kredom u ruci i naramkom neznanja čekajući spasonosni zvuk zvona.

Premda bih mogao pričati danima, ovdje ću stati, no što me natjeralo na ovu digresiju i dijeljenje srednjoškolskih muka sa širim pukom, pita se prosječni čitatelj ovih redaka i nada se dobiti odgovor. Ako ste zajedno sa mnom pratili posljednje kolo, odgovor biste već trebali naslutiti jer za aktivno praćenje fantastičnog raspleta na dnu Premier lige trebao vam je hitar um i zavidna sposobnost kombinatorike i osnovnih računskih operacija, koje sam srećom uspio zadržati usprkos revolucionarnim pedagoškim metodama iz srednjoškolskih dana.

Vjerovali ili ne, tijekom 90 minuta 38. kola, u kojem se pet gotovo po svemu izjednačenih klubova borilo za bodove, ali i pogotke spasa, situacija na dnu ljestvice promijenila se ni manje ni više nego 14 (slovima: četrnaest!) puta. Ni trinaest ni petnaest, nego četrnaest puta valjalo je preračunati bodove i gol razliku, a potom uzeti u obzir i broj postignutih pogodaka te načiniti novu ljestvicu podnožja Premier lige.

Nakon mukotrpnih i iscrpljujućih 90 minuta, tijekom kojih su svjetski sportski komentatori bezbroj puta iskoristili izraz "kako sada stvari stoje", a navijači svih pet kandidata za ispadanje dobili priliku i za suze, ali i za pjesmu "we are staying up", netko je nažalost morao i ispasti.

Na moju, a ako je vjerovati vašim komentarima, i vašu veliku žalost, West Hamu će se u drugoj ligi sljedeće sezone pridružiti Blackpool, koji se hrabro i otvoreno borio do posljednjeg daha, na Old Traffordu u gostima kod slavljenika imao čak i prednost, ali je na kraju još jednom postao žrtvom vlastitih obrambenih nedostataka.

Ne ugrabi li ga u prijelaznom roku koji prvoligaški klub, Ian Holloway ponovno će voditi drugoligaške utakmice i nema sumnje da je Premiership njegovim odlaskom i ispadanjem Blackpoola – izgubio. Za razliku od brojnih prolaznika i tzv. "jo-jo" klubova koji se stalno motaju između prve i druge lige, Mandarine su bile istinsko osvježenje, pa stoga ne čudi podatak da su od svih klubova koji su ikad ispali iz Premiershipa postigli najviše pogodaka, čak 55. Nažalost, puno su ih više i primili i upravo u tome leži i glavni razlog što simpatičan narančasti klub nećemo i sljedeće sezone gledati u Premier ligi.

Premda se činilo da ćemo na kraju sezone ostati bez značajnog udjela klubova čije ime počinje slovom "W", Wolverhampton i Wigan nekim su se čudom u posljednjem kolu spasili najgore noćne more i u niži rang poslali nogometaše Birminghama.

Alex McLeish i društvo ove su godine osvojili Carling kup i nakon loma noge Eduarda da Silve još jednom pokvarili sezonu Arsenalu, ali su ih potom desetkovale ozljede i uz samo dvije pobjede iz posljednjih 12 kola nisu niti mogli očekivati bolji rasplet sezone.

Kako je točno Wolverhampton ostao u Premier ligi vjerojatno još ni danas nije jasno Micku McCarthyju, čija se momčad doslovno raspala u prvih 45 minuta najvažnije utakmice sezone. Od Blackburna su pred svojim navijačima gubili s 3:0, poluvrijeme dočekali u drugoligaškom društvu, da bi do kraja utakmice uspjeli postići dva gola i popraviti gol razliku, a potom dočekati i poraze Birminghama i Blackpoola.

"Ništa ne znam, znam samo da smo ostali u ligi i to je najvažnije u ovom trenutku", izjavio je menadžer Vukova trenutak prije nego što će u kadar uletjeti George Elokobi i napraviti ovo:

Najteže je možda bilo Wiganu, koji je u svim kombinacijama i prognozama slovio za najvećeg kandidata za pad u drugoligaško društvo, no igračima Roberta Martineza idu sve pohvale. U posljednja četiri kola prikupili su osam od mogućih 12 bodova, a u završnih 180 minuta sezone ispisali scenarij za filmsku priču.

U pretposljednjem kolu gubili su od West Hama s 0:2 i u posljednjim trenucima došli do preokreta i pobjede 3:2, a svoj opstanak u Premier ligi zapečatili su na tradicionalno teškom gostovanju na Britanniji, gdje su golom Huga Rodallege slavili s 1:0.

Mnogo se toga često priča o Wiganu i nije tajna da su malobrojni oni koji smatraju da klub iz istoimenog grada na sjeverozapadu Engleske predstavlja bilo kakav začin engleskoj Premier ligi. Međutim, svatko tko je mogao svjedočiti eksploziji emocija nakon posljednjeg sučeva zvižduka mogao se uvjeriti pod kakvim su pritiskom živjeli Martinez i njegovi igrači.

Suze su ustupale mjesto osmijesima i obratno, igrači i menadžer jedni drugima letjeli u zagrljaj, a klupski čelnici u loži iz kutova svojih očiju brisali suze radosnice. Šteta je samo što još uvijek ne znaju jesu li ispali ili ne i hoće li Premier liga sljedeće sezone brojiti 12, 14, 16, 18 ili 20 klu… oprostite, na trenutak sam zalutao u neki drugi svijet.

Zdravko Abramovič

Zbivanja na dnu ljestvice svojom su napetošću u potpunosti zasjenila sve ostale nedjeljne događaje u Premier ligi, čak do te mjere da je neočekivano mali prostor dobila vjerojatno najveća vijest toga dana. Roman Abramovič još se jednom poveo primjerom Zdravka Mamića i u osam godina vladavine sedmi put promijenio trenera.

Samo godinu dana nakon što je s plavima sa Stamford Bridgea ostvario najveći klupski uspjeh u povijesti (!) Carlo Ancelotti dobio je otkaz iz kluba i Chelsea će uoči nove sezone po svemu sudeći ući u veliki remont. Koliko je to pametno, kao i uvijek pokazat će rezultati i sljedeća sezona, no kao veliki pobornik kontinuiteta teško se mogu pomiriti s činjenicom da i klubovi koji spadaju u sam vrh europskog nogometa češće nego rjeđe pribjegavaju kratkoročnim rješenjima.

Uz sve kritike za ovosezonski neuspjeh, od kojih su neke utemeljene, a neke posve besmislene, teško je Ancelottijev otkaz opravdati lošim rezultatima. Podvuče li se crta na kraju sezone, za sve neuspjehe Chelseaja ove sezone kriv je samo jedan klub: Manchester United, koji je za razliku od prošle sezone i poraza u svim ogledima s londonskim klubom, ovaj put jednostavno bio – bolji suparnik.

U sva četiri nastupa i u prvenstvu i u Ligi prvaka, momčad Alexa Fergusona bila je bolja od Chelseaja i pritom izborila tri pobjede, ugrabivši na kraju titulu prvaka i sraz s Barcelonom u europskom finalu. Protivnik je ponekad jednostavno bolji, prošle je godine to morao priznati United i stisnuti ruku Chelseaju, ove je godine situacija obrnuta.

Proglasiti Ancelottija jedinim krivcem promašaj je na razini Ilije Sivonjića, posebno uzme li se u obzir da je o dolascima Fernanda Torresa i Davida Luiza vjerojatno malo toga znao. I jednom i drugome morao je naći mjesta u momčadi, bez obzira na kriminalnu Španjolčevu formu, narušiti ravnotežu u momčadi koja je nadmoćno osvojila naslov, a pritom ne treba posebno isticati da nije imao slobodu kakvu menadžer nogometnog kluba mora imati.

Abramovič se uplitao u posao i Mourinhu, pa ne čudi da je isto činio i Ancelottiju. Na kraju priče, kapital je ponovno umiješao prste u svlačionicu i Chelsea je ponovno na početku. Uz Manchester United najzaduženiji klub Engleske uoči nove sezone opet je na početku i bit će zanimljivo pratiti tijek prijelaznog roka.

Opet matematika!?

Budući da sam se već u uvodu uz hommage nekadašnjem profesoru dohvatio mrske mi znanosti matematike, red je da sjajnu sezonu koja je ipak jednom morala završiti ispratimo nizom zanimljivih brojki i statističkih podataka.

Kao jedan od dokaza da se radi o jednoj od najzanimljivijih sezona u povijesti Premier lige poslužit će podatak o rekordna 1063 postignuta pogotka u sezoni od 38 kola, čime je za tri pogotka srušen rekord iz sezone 1999./2000. Za usporedbu, prošle je sezone usprkos Chelseajevom brutalnom gaženju protivnika postignuto deset pogodaka manje.

Kad smo već kod premierligaških rekorda, spomenut ću da je Ryan Giggs postao igrač s najviše nastupa u povijesti ovog natjecanja. U crvenom dresu upisao ih je 573, čime je za jedan nastup premašio rekord Davida Jamesa, a kako je ugovor produžio na još godinu dana, za očekivati je da će se tijekom sljedeće sezone dodatno učvrstiti na prvom mjestu ove ljestvice.

Da Crvenim vragovima ipak nije sve polazilo od ruke dokazuje podatak da su samo dva engleska prvaka u povijesti skupila manje pobjeda u gostima od Manchester Uniteda ove sezone. Momčad Alexa Fergusona u gostima je slavila samo 5 puta, jednu pobjedu manje 1907. godine skupio je Newcastle, a dvije manje Sheffield Wednesday davne 1929. godine.

Individualni rekord Premier lige srušio je i Robin van Persie, postigavši pogodak u 9 uzastopnih gostujućih utakmica. Na domaćem terenu ipak mu nije išlo tako dobro, pa će navijače Arsenala više zaokupiti podatak da će sljedeće sezone za sezonske ulaznice morati izdvojiti 6% više novca.

U prilog teoriji da se doista radilo o posebnoj sezoni u engleskom nogometu vjerojatno ide i podatak da je u subotu, 5. veljače 2011. godine, u osam utakmica 26. kola postignut ni manje ni više nego 41 pogodak, više od pet po utakmici, što je apsolutni rekord za ligu od 20 klubova. To će kolo navijači Arsenala zapamtiti po pogotku Cheika Tiotea za 4:4, navijači Manchester Uniteda po porazu u Wolverhamptonu, a navijači Chelseaja po domaćem porazu od Liverpoola.

Treba vam još dokaza? Neizvjesnost prvenstva dokazuje podatak da nikad u povijesti lige nije bilo manje gostujućih pobjeda (90), a nikad manje vratara nije utakmicu završilo da nije primilo nijedan pogodak.

Efikasnost sezone još jednom potvrđuje rekordnih 17 hat-trickova, od kojih su tri djelo Dimitra Berbatova, a dodajmo tome da nikada prije u Premier ligi nije postignuto više pogodaka po utakmici, u prosjeku 2,80. Samo u svibnju taj je prosjek iznosio 3,09.

Kratak statistički pregled sezone dovršit ću individualnim pohvalama Martinu Skrtelu i Leightonu Bainesu, jedinim igračima koji su od početka do kraja odigrali svaku minutu sezone 2010./2011., te Maxiju Rodriguezu za najbrži pogodak sezone. Argentincu su bile potrebne samo 32 sekunde da svlada vratara Fulhama, i to u istom kolu u kojem je Javieru Hernandezu trebalo samo četiri sekunde više da zatrese mrežu Chelseaja.

Sudačka nadoknada

Vrijeme je za posljednju sudačku nadoknadu u sezoni 2010./2011., pa vežite svoje pojaseve. Počinjemo na Old Traffordu, gdje je novi prvak Manchester United s navijačima proslavio 19. po redu titulu i usput poslao Blackpool u niži rang natjecanja.

Nakon dodjele medalja i trofeja, na travnjaku su se igračima pridružili i članovi obitelji, pa je tako Wayne Rooney svom sinu Kaiju asistencijom namjestio sjajnu priliku za pogodak, ali potomak jednog od najboljih engleskih napadača nije pokazao osobit interes za loptu.

Ostajemo još trenutak na Old Traffordu, gdje je predstavljen novi domaći dres Manchester Uniteda za sljedeću sezonu, nakon što su to odavno već učinili preostali članovi "velike četvorke".

Redovitim pratiteljima kolumne vjerojatno je poznato da od njezina prvog izdanja prije dvije godine slanjem dobrih vibracija u sjedište Nikea pokušavam natjerati njihove dizajnere na triježnjenje i stvaranje dresa koji će svojim izgledom doista biti vrijedan novca koji za njega traže.

Tko čeka – dočeka, rekoše mudri ljudi, pa je dres Uniteda za sljedeću sezonu odmor za oko i dovoljno atraktivan da vašeg kolumnistu napokon natjera na provlačenje kreditne kartice i kupnju dresa s prigodnim brojem 11 i imenom Giggs. Dres će se u prodaji naći 3. lipnja, a već sada ga je moguće naručiti putem službenih stranica kluba.

A sad selimo u Liverpool, ali ne u nogometni klub s Anfielda, nego u redove mojih kolega s internetskog portala Liverpool Echo. Nije, naime, tajna da su sportski novinari otkad je interneta u vječnoj utrci s konkurencijom, kako bi informacija što je brže moguće postala dostupna vama, čitateljima.

Svaki novinar ima svoje načine kako doskočiti toj problematici i kako u što kraćem roku isporučiti tekst ili izvještaj na kojeg tisuće čitatelja jedva čekaju "kliknuti". Svoje muke po tom pitanju već sam objavio u kolumni Jedan dan u životu, pa sljedeći primjer možda i ne bi trebao čuditi. Novinar Nick Hilton u utrci je s vremenom već unaprijed pripremio predložak cijele vijesti, natipkao hrpu bedastoća koje je potom tek trebao zamijeniti pravim informacijama, izjavama i tekstom.

Posve neočekivano, kombinacija činjenice da tehnologija često ne oprašta pogrešan klik s više puta potvrđenom teorijom da onaj tko radi ponekad i griješi dovela je do toga da je upravo takva, fiktivna i prilično smiješna vijest objavljena prije nego je trebala biti. Lešinari koji polovicu dana provode s prstom na tipki "Print Screen" sa zadovoljstvom su iskoristili priliku i "fotografirali" pogrešku za generacije koje dolaze.

Dok horda čitatelja koji nikada ne griješe koristi priliku ismijati nesretnog novinara, mi na Sportnetu kolegijalno stajemo u njegovu obranu. Pritom oštro demantiramo da se takve stvari događaju i nama, barem dok nas "Print Screen" ne uhvati na djelu.

Vidjeli smo ove sezone svakakvih pogodaka, i onih lijepih i onih ružnih, no vrlo malo bilo je onih posve slučajnih. Nagradu za vjerojatno najbolji nenamjerni pogodak sezone odnijet će branič Manchester Cityja Joleon Lescott, kojeg je lopta napala i potom odsjela u mreži.

Skočimo na trenutak u našem podneblju i mentalitetu puno bliži amaterski nogomet, gdje plaća nema, pa se zarađuje namještanjem utakmica. Veliki skandal (premda ovo veliki treba shvatiti uvjetno, s obzirom na eksponiranost lige i klubova za koje je malo tko čuo) izbio je u britanskoj amaterskoj Sunday ligi, gdje je Corsham Centreu u posljednjem kolu prvenstva bila potrebna pobjeda s 24 pogodaka razlike kako bi i šestu uzastopnu sezonu osvojili naslov prvaka.

Kako bi im olakšali posao, njihovi su se protivnici pojavili s tek osam igrača i izgubili nimalo sumnjivim rezultatom 25:0, koji je baš dobro došao aktualnom prvaku, a na drugo mjesto gurnuo njihove rivale Biddestone Social, koji su posljednje četiri godine zauzimali drugo mjesto. Za divno čudo, rezultat od 25:0, iako pažljivo zamaskiran – jer domaćin je trebao pobjedu od 24, ne 25 pogodaka prednosti – ipak je uključio zvona za uzbunu, pa je glasnogovornik lige obećao istragu.

Kad već skačemo po Engleskoj, vratimo se opet u Manchester, gdje je sinoć Gary Neville u revijalnoj utakmici rekao konačno zbogom profesionalnom nogometu. Oproštajka k'o oproštajka, dosadna i bez natjecateljskog naboja (jesam li vam već rekao da mrzim prijateljske utakmice?), no bilo je razloga i za smijeh. Primjerice, kada je David Beckham pomogao djelatnicima osiguranja da uhvate mlađahnog streakera.

Iskreno, ni taj trenutak ne može se mjeriti s detaljem nakon utakmice, kada je s novinarom Sky Sportsa porazgovarao otac Garyja i Phila Nevillea. Moguće je da sam živio pod staklenim zvonom i da je mnogima od vas taj podatak poznat, no ja sam ga tek sada saznao: očevo je ime Neville Neville.

Na kraju priče, mi ćemo se još jednom vratiti u upravo završenu Premier ligu i sezonu zaključiti kratkim pregledom najljepših pogodaka sezone. Kao i obično kad se ne želim izjasniti i upasti u probleme, i ovaj put ću prešutjeti da je najbolji pogodak upravo onaj Waynea Rooneyja protiv Manchester Cityja te odluku prepustiti vama.

Preostalo mi je još jedino da se zahvalim svim vjernim čitateljima i prijateljima engleskog nogometa koji su zajedno sa mnom ispratili još jednu napornu i dugu sezonu Premiershipa. Došlo je vrijeme da se vi odmorite od mene, pronađete u sebi načina da mi oprostite pogreške i zapamtite samo dobre stvari. Došlo je vrijeme da se i ja odmorim od kolumne, a svi zajedno od nogometa u cjelini i barem jedan od sljedećih vikenda iskoristimo za roštilj na suncu, ali bez matematike.

Hvala svima koji su mi se pridružili i na Facebooku i zajedno sa mnom iz tjedna u tjedan bili aktivni i komentirali najaktualnija zbivanja. Pozivam prinove neka nam se priključe u ovom prijelaznom roku, da u novu sezonu uđemo još jači. Do početka sljedeće sezone pozdravlja vas vaš Engleski pacijent.