Čiji je interes obnova "braka"?

Čim se nešto u startu trudite negirati, a da vas nitko to nije ni pitao, znači da u tomu ima nešto istine. A čim je pustio "bijeli dim" i ponovno predstavio Jurčića, Zdravko Mamić pohitao je objasniti kako to "nije zato jer su drugi treneri preskupi ili su pod ugovorom, već je Kruno najbolje rješenje."

No, stvarno se teško oteti dojmu da je Jurčić rješenje koje je iz puno razloga odgovaralo baš Zdravku Mamiću, a ne klubu kojeg vodi.

Što Mamić želi, posebno nakon skupog, svojeglavog i tvrdoglavog Vahida Halilhodžića? Mamić želi trenera kojeg može kontrolirati i na kojeg može utjecati u svakom pogledu. Želi trenera koji nije preskup. Želi trenera koji poznaje kako stvari funkcioniraju u Maksimiru, kako ne bi pokušavao unijeti neke "svoje metode" i rušiti koncept u kojem je Mamić bog, a svi ostali poslušnici. Želi jednostavno, priručno, povoljno rješenje. Trenera kojeg se lako može riješiti ako to poželi, da mu se ne ponovi situacija s Vahom. Želi trenera kojem će moći diktirati sastav. I želi trenera koji mu je pokazao da može u Hrvatskoj zadržati dominaciju Dinama, a da ispunjava ove prethodne uvjete.

Krunoslav Jurčić, priznat ćete, zadovoljava većinu, ako već ne i sve te uvjete. Isto tako, i Dinamo je logičan izbor za Jurčića – on trenutno ne može trenirati bolji, ambiciozniji i veći klub od Dinama, ne može imati veću priliku ni bolju momčad, niti bolje uvjete rada – uključujući financijske – nego što ima u Dinamu. Iz te perspektive, nije teško bilo pregaziti malo ponosa i vratiti se u klub iz kojeg je prije godinu dana sam odlučio otići jer se nije mogao nositi s pritiskom rada u Maksimiru (između ostalih razloga).

S druge strane, što želi, odnosno, što treba Dinamo?

Dinamo treba čovjeka koji može obnoviti dio popucalih veza između navijača i kluba. Snažno ime, jak karakter, prepoznatljivo lice koje bi Dinamov PR mogao gurnuti u prvi plan, ispred Mamićevog, i koji bi nekim svojim šarmom, inteligencijom, znanjem i karizmom mogao početi popravljati dio štete koju su nastupi Zdravka Mamića napravili imidžu kluba.

Dinamu treba trener koji ima svježe ideje. Treba mu trener koji može navijačima dati nadu u bolji nogomet. Modrima treba trener koji će, kada već ima daleko najskuplju i najkvalitetniju momčad u Hrvatskoj, čak trenutno i vrlo simpatičnu, darovitu skupinu mladih i dobrih igrača, pobjeđivati u HNL-u s 3-4 pogotka razlike, uz romantičan, lijep, napadački nogomet. Zar ne postoji trener koji može tako igrati kod kuće, a odgovorno, disciplinirano, oprezno u Europi?

Dinamu treba trener koji će osvojiti novinare i s njima biti u dobrim odnosima i onda kada se o njemu ili igri njegove momčadi loše piše, što će s Dinamom uvijek biti slučaj i na to treba biti spreman. Dinamu, moram to ponoviti, zaista treba trener koji može vratiti barem dio publike na stadion.

Krunoslav Jurčić, nažalost, ne zadovoljava gotovo niti jedan kriterij. A i ovaj "gotovo" je, budimo realni, ubačen samo radi korektnosti.

Zaključak je jasan – Jurčić je izbor koji odgovara Mamiću, a ne Dinamu, što je još jedan prilog tezi da je klub postao igračka jedne osobe.

Jasno, nema puno trenera koji bi ispunili sve ove uvjete, a još ih je puno manje onih koji bi uz sve to bili spremni doći raditi za Mamića, koji nisu ugovorom već vezani i koje Dinamo uopće može platiti. No, dojam je da se Mamić nije ni potrudio pronaći nekoga tko bi zadovoljavao barem dio tih uvjeta, već je odabrao najjednostavniju soluciju. Kako ne vidjeti situaciju takvom kada je Mamić instalirao Jurčića u Lokomotivu, da mu bude pod rukom, savršeno upravo za ovakav rasplet događaja s Vahom.

Izbor Jurčića je kontra svega što uprava kluba često ponavlja da želi kod trenera Dinama. Uporno tvrde kako žele trenera koji bi nogometom vratio publiku, a znaju da Jurčić nije taj čovjek. Uporno tvrde da žele iskorak u Europi, a znaju da je za propalu priliku protiv Red Bulla uvelike kriv baš Jurčić i to baš zbog onoga što navijači ne mogu smisliti – ziheraškog pristupa. Žele razvoj mladih igrača – kod Jurčića se to nije dogodilo kao kod drugih trenera, posebice recimo Branka Ivankovića ili još prije Josipa Kužea. Spočitavali su Vahi pad vrijednosti igrača, a sjetite se kako je (i gdje) kod Jurčića igrao Sammir, prva violina današnjeg Dinama. Ima li smisla vraćati trenera kod kojeg vam je najbolji igrač igrao daleko ispod svog potencijala?

Jurčić je otišao u nikad do kraja razjašnjenim okolnostima, no dio razloga sigurno je u negativnom stavu medija prema njemu. Jurčić kritike nije dobro podnosio, a ako u Dinamu to nisu primijetili, kratka obavijest – medijska scena nije se puno promijenila, i nakon prve lošije izvedbe Jurčić će biti na tapeti, kako s objektivnim tako i potpuno senzacionalističkim kritikama. Hoće li se onda Jurčić opet svađati sa svim novinarima, okriviti ih za situaciju oko kluba i tako opet piliti granu na kojoj sjedi i olakšavati nekim medijima da rade otužnu atmosferu oko kluba?

Krunoslav Jurčić, da se razumijemo, nije neki "bezveznjak s ulice". On je ozbiljan, predan, srčan, radišan trener, kao što je bio isti takav igrač. S Dinamom je osvojio dva naslova prvaka, uključujući svoj prvi kada je klub preuzeo u jednoj tmurnoj situaciji nakon gubitka derbija i prvog proljetnog zaostatka za Hajdukom nakon dugo vremena. Uz ispadanje od Salzburga, Jurčić je imao i nekoliko zapaženih europskih rezultata, uključujući dojmljiv domaći nastup protiv Heartsa i vrijedne gostujuće pobjede kod Timisoare i Anderlechta. Dinamo možda nije umirao u ljepoti, ali Jurčić je uspio solidno implementirati svoj "kontrolirani nogomet" te je ipak ispunio glavne klupske ciljeve.

Jurčić, iz te perspektive, donosi jednu sigurnost da će se u Dinamu raditi ozbiljno i da će biti nastavljen pobjednički kontinuitet u Hrvatskoj, što s obzirom na sposobnost Dinama i nesposobnost konkurenata i nije tako teško.

Nema sumnje ni da će Mamić idućih dana "prodavati" Jurčića kao jedinog trenera proteklih godina koji je svim srcem radio za Dinamo, kojem je jedinom stalo do Dinama kao njemu, koji je jednoglasan izbor Uprave, koji se dokazao u Dinamu, koji je pobjednik kao igrač i kao trener, koji ima respekt svlačionice i za kojeg zna da će raditi od jutra do mraka za Dinamo.

Uostalom, stoji činjenica da je Jurčić u Maksimiru izdržao iznenađujuće dugo (sezonu i pol) i da je otišao jednim sporazumnim prekidom suradnje kojem je ipak on bio inicijator. Drugim riječima, svojim je radom stekao određen respekt kod Zdravka Mamića i Mamić ga nije šutnuo niz stepenice kao neke druge trenere.

No, kako god upakirali ovaj povratak, lako je iz reakcija Dinamovih navijača (onih preostalih) iščitati nezadovoljstvo.

Štoviše, što o potezu Dinamovog vodstva govori činjenica da se povratku Jurčića više vesele navijači Hajduka nego Dinama?

Kada novi trener već u startu nije prihvaćen s nadom u bolje sutra - a štoviše, većina Dinamovih navijača sa skepsom gleda na ovaj novi mandat – čemu se može nadati klub kojem više od ičega drugoga trebaju baš navijači?

Ovo nije osuda Jurčiću prije nego je vodio ijednu utakmicu u svom drugom mandatu. Treba razlikovati podršku treneru i kontinuitetu rada – a prije godinu dana davao sam podršku Jurčiću za ostanak u klubu usprkos napetim odnosima s medijima, javnošću i neuvjerljivim igrama – od argumentirane rasprave o smislu obnove braka Dinama i Krunoslava Jurčića.

I Velimir Zajec "amnestiran" je u ovoj kolumni nakon objektivno velikog neuspjeha u kvalifikacijama Lige prvaka i očajnog starta u HNL-u baš zbog zagovaranja kontinuiteta rada, iako sam već pri dolasku Dinamove igračke legende upozorio kako za Zajeca kao trenera puno više govore njegove riječi nego njegova djela.

Isto tako, Jurčića – sada kada je postavljen – nećemo rušiti kritiziranjem samo radi kritiziranja. No, ima smisla postaviti pitanje koje postavljaju (preostali) Dinamovi navijači – čemu podgrijavati jelo koje ni prvi puta nije bilo posebno ukusno?

Dinamo je u aktualnoj situaciji i s aktualnim sastavom – koji nudi dosta potencijala, a lako je moguće da zbog financijske situacije u državi neće tako skoro imati bolju prigodu za nekakav rezultat u Europi – trebao puno jači potez od povratka Krune Jurčića.