Zagreb je dočekao, hoće li i Cedevita?

Dvadesetak godina KK Zagreb je član "velike četvorke" hrvatske košarke. U zadnjem desetljeću polufinale doigravanja uglavnom se znalo unaprijed. Cibona, Zadar, Split, Zagreb. U većini slučajeva baš tim redom, makar su se prva trojica ponekad znala i "promiješati". Ali četvrti ne. Četvrti je uvijek bio Zagreb.

A onda su se "kozmičke karte" promiješale. Zagreb je ubacio u petu i projurio pored Splita još prije nekoliko sezona, a dočekao je napokon i da motor Cibone i Zadra "prokuha" od silnog nabijanja gasa. U retrovizoru se za trenutak pojavio novi nadobudni suparnik, Cedevita, no Zagreb je jednostavno - bio spreman. Ne, ovakvu prigodu nakon ovoliko godina "mravi" jednostavno nisu mogli ispustiti iz svojih ruku. Finalnih 3-0 dovoljno govori o napaljenosti, želji i fokusu Zagrebaša da konačno dođu tamo gdje već dva desetljeća žele. Na hrvatski tron.

10 polufinala trebalo je Zagrebu za prvo finale. A kad su u njega ušli, bilo je jasno da ono što je Aco govorio za Eurokup, vrijedi i za prvenstvo. Iskustvo i "stajanje u redu" ipak nešto znači. Iako su Zagreb i Cedevita uglavnom poravnatih snaga i prognoza ušli u finalnu seriju, dogodilo se da je prvi put nakon 2002/03 (Split - Cibona 2-0) finale završilo "metlom". A čak deset godina je prošlo od "metle" u finalnoj seriji do tri pobjede (Cibona - Split 3-0). Ne, Zagrebu ovu prigodu Cedevita nije mogla uzeti. Jednostavno nije mogla.

Zagreb je u kratkom vremenu prošao put od "simpatičnog kvartovskog kluba" do "mrskog kluba kojeg sponzorira politika". Razlozi su prilično providni. Svakome si simpatičan kad gubiš. Svatko te tapše po ramenu i tješi "pravi ste, ali bit će bolje dogodine" kad zna da je jači od tebe. No, kad David (od)jednom izraste u Golijata, utihnu i simpatije i lijepe riječi. Što u Zagrebovom slučaju baš i nije korektno.

"Mravima" se na dušu ove sezone najviše stavljaju prvi državni policajac Tomislav Karamarko i "slikovnica" na dresu, prošarana etiketama "državnih" tvrtki. Uistinu jest pomalo čudno da su se takve sponzorske marke "zalijepile" za jedan "kvartovski" klub bez velike navijačke i marketinške baze. Međutim, zar nije licemjerno danas toliko prozivati Zagreb za "trošenje državnog novca", a zaboravljati da su se na isti način, dapače - višestruko većim iznosima - "sponzorirali" i Dinamo i Hajduk i Cibona i Zadar i RK Zagreb i svi ostali manji ili veći "ljubimci politike"?

Zagreb nije "umjetni" klub koji je "s neba pao u bazen s novcem". Zagreb je dovoljno dugo strpljivo čekao na svoj trenutak, snalazio se u okvirima koje je imao na raspolaganju i živio u sjeni onih koje je želio preskočiti. I nije mu pošteno oduzimati pravo na zadovoljstvo što se nakon toliko pokušaja uspio popeti na vrh hrvatske košarkaške piramide i uživa u njoj. S Karamarkom ili bez njega, Zagreb je prije od svih ostalih prepoznao i po(kupio) "golobradog" Josipa Sesara, Marija Stojića, Marka Tomasa, Krunoslava Simona, Antu Tomića, Darija Šarića, Marija Hezonju... Zagreb ima nadaleko prepoznatljivu omladinsku školu i sposoban je prodati igrača čak i u Real. Tko se još u Hrvatskoj time može pohvaliti?

Zagrebov trijumf ove sezone je apsolutan. Seniori su prvaci države, kadeti su prvaci države, a uz dužno poštovanje prema Dubravi, Zagreb ima i najbolje juniore u državi, što su pokazali osvajanjem Euroliginog NIJT turnira u Barceloni. Zagreb ima sjajnu sadašnjost, ali i zalog za još bolju budućnost.

Euroliga je pred vratima i Zagreb će postati atraktivan mnogima. Neće se ovog ljeta žuriti vani nikome iz ove momčadi, osim Žorića koji je "vani" već mjesecima. Naredne sezone Zagreb ima prigodu opušteno debitirati u eliti, predstaviti Europi svoje dragulje i prostrijeti tapet za još uspješniju blisku budućnost koj je pred njim. I napraviti jednu od rijetkih stvari u kojima je dosad kaskao. Dovesti ozbiljnog trenera. Daleko od toga da je Ivica Burić neozbiljan, ali za scenu Eurolige Zagrebu treba jače ime. Ne toliko zbog košarkaškog znanja, koliko zbog težine koje trener s europskim "imenom i prezimenom" donosi u svakih 40 minuta euroligaškog dvoboja.

Zagreba ćemo se u narednoj i u narednim sezonama očito nagledati, no što ćemo s Cedevitom? Hit-priča hrvatske košarke zbog koje smo konačno pomislili kako ima nade za uspješnu sinergiju sporta i gospodarstva u Hrvatskoj, banaliziranjem se može proglasiti i najvećim gubitnikom ove sezone. Kojom biste vi ocjenom ocijenili sezonu u kojoj izgubiš finale prvenstva, polufinale kupa, polufinale Eurokupa, finale juniorskog i finale kadetskog prvenstva? Veliki promet, mala zarada.

Prije pola godine činilo se nemogućim da Cedevita završi sezonu bez ijednog trofeja. A upravo se to dogodilo. No, prije nego što vas uhvati poriv da proglasite "Tedeschijevu igračku" najvećim gubitnikom sezone, prebrojite u koliko su finala ove sezone igrali Cibona ili Zadar. Ili Split, koji je minulih godina sive seniore barem malo "bojao" omladinskim pobjedama. Točno je da u Podsusedu ne mogu biti zadovoljni što su ostali bez ičega, ali još se jednom vratimo na onu priču o "stajanju u red". Cedevita jednostavno još uvijek nije sazrela. I istina je. Neke se stvari jednostavno ne mogu kupiti novcem.

Cedevita radi dobro i trofeji će doći, makar i za njih vrijedi ono što i za Zagreb - upitnik iznad glave prvog trenera. Je li Aco Petrović prava osoba za ono što Cedevita treba? Je li njegov trenerski ego previsoka prepreka za bolji rezultat momčadi? Ili je svemu kumovao tek splet nesretnih okolnosti, ozljede Vukušića i Wrighta, umor Drapera i poneka pogrešna sudačka procjena? Na Mateju Mamiću je da dobro izanalizira i brzo odluči.

I dobro je što je Cedevita već dobila obavijest iz HKS-a kako će i dogodine igrati kvalifikacije Eurokupa. Iako su pogubili sve što se moglo, nekakvu satisfakciju za minulu sezonu Cedevita je zaslužila. Bez obzira na sve - iza njih je svejedno najbolja sezona u povijesti kluba. A izostanak trofeja uz sve ružne ima i jednu pozitivnu posljedicu. Naredna sezona im može biti - još uspješnija.

Zagreb je ove sezone napokon izašao iz reda u kojemu je stajao desetljećima. Cedevita je ove godine stala u nekoliko različitih redova i mogu se samo nadati da njihovi redovi neće biti toliko dugi koliko je bio Zagrebov.