Svijet je miran, LeBron je poražen

Ispada da je čitav svijet miran i zadovoljan. Ali ne osobito stoga što su Dirk Nowitzki i Jason Kidd u završnici svojih karijera napokon stigli do NBA prstena, nego još više zato što LeBron James - nije. Teret koji je samoproglašeni kralj donio na svojim leđima iz Clevelanda u Miami učinio je tu organizaciju jednom od najomraženijih u povijesti američkog sporta.

Ruku na srce, sami su za to krivi. LeBron James prije svih, potom i Chris Bosh, na koncu i Dwyane Wade koji je također sudjelovao u najavi "višegodišnje dominacije". Koja će se u konačnici možda i dogoditi. Ali ne ove sezone.

Još od LeBronove "svjetske objave" o "prijenosu talenata" pred TV kamerama, preko šampionskog showa prije negoli su odigrali prvu utakmicu zajedno, pa sve do "šlaga na tortu" neviđeno bahatim vrijeđanjem Dirka i bolesti usprkos kojoj ih je pomeo u 4. utakmici, Miamijeva "zvjezdana trojka" trudila se popeti na živce svima i svugdje. I vrlo marljivo si stvarala neprijatelje tjerajući ljude da navijaju protiv njih bez obzira tko stajao na suprotnoj strani.

Na stranu sve, ali od tog vrijeđanja sjajnog Nijemca dugo se Miamijev zvjezdani tandem neće oprati. Jer bez obzira što pričali, jasno je da Dirka ne drže sebi ravnim ni prstena dostojnim. A čovjek je veći i uspješniji barem od jednog od njih. I to baš onog glasnijeg i iritantnijeg. I nekako sumnjam da bi se na sličan način usudili ismijavati Kobea Bryanta da je bio na suprotnoj strani.

I sad kad su dobili "po tamburi", dugo neće moći pobjeći od svega onoga što su najavljivali i očekivali. I tako bahato si pripisivali. Da, ponekad su uistinu pretjerivali. A čovjek koji o sebi ima toliko visoko mišljenje da se usuđuje ismijavati nekoga poput Dirka Nowitzkog, ne bi smio imati 8 poena u jednoj utakmici finala. Ili onako smiješnu statistiku u četvrtim četvrtinama svih finalnih utakmica. Ili si dozvoliti da dok je na parketu u 6. utakmici finala, Dallas njegovu momčad "šiša" s čak 24 razlike!

Usporedba s Michaelom Jordanom? Dajte, ljudi. LeBron James ne da nikad neće biti usporediv s Michaelom Jordanom, nego može biti sretan ako ikd bude mogao reći da je Scottie Pippen. Jer već je u prvom velikom finalu bilo jasno da je Wade gazda. Da Wade ima rješenja kad se "paraju gaće". Da Wade skače, blokira, asistira, zabija. Dok LeBron čeka. U Clevelandu se uvijek mogao elegantno izvući na loše suigrače. U Miamiju može kriviti samo sebe. Iako je u to teško povjerovati. Sad se može nadati "devetoj sreći". Znate onu legendarnu "Nitko Vitasa Gerulaitisa ne pobjeđuje 17 puta zaredom!"

Kad već povlačimo paralele između Jordana i LeBrona, Jordan je od svih svojih suigrača uvijek uspijevao izvući maksimum. S njim su i Pippen i Kukoč i Longley i Armstrong i Paxson i Kerr i Grant i Perdue bili na vrhuncu svojih mogućnosti. S LeBronom ni jedan suigrač nikad nije briljirao. LeBron je kao i Jordan, veliki košarkaš. Ali Jordan je za razliku od LeBrona bio veliki pobjednik. I kad već bogohulimo uspoređujući ikoga iz današnje klase s najvećim svih vremena, onda je tek Kobe Bryant zaslužio da ga se stavi na tu vagu.

Jeste li ikad čuli neku lošu riječ o Jordanu od njegovih suigrača ili protivnika? A s druge strane imate nekoga koga njegov dojučerašnji "prvi pobočnik" Mo Williams preko Tweetera pozdravi s "Dallas mi je izliječio srce". Nekoga zbog koga grad Cleveland poruči Mavsima da skrenu na šampionsku paradu najprije kod njih, pa onda nastave za Dallas. Nekoga zbog koga suparnik DeShawn Stevenson nakon osvajanja šampionske titule najprije izjavi "Osjećam se odlično što smo pobijedili njega", a tek onda doda "i Miami". Kad o njemu takvo mišljenje imaju oni koji ga znaju "iznutra", kako itko može kriviti sve one navijače koji jedva čekaju da se spotakne i posrne. A posrće, evo, već osmu sezonu, bez obzira s kim igrao rame uz rame i čija ramena bila nasuprot. Za razliku od Nowitzkog i Kidda kojima su mnogi željeli "prstenje", LeBronu ga većina ne želi. Zašto? Mora pitati samo sebe.

Nažalost, sport nekad nije pošten pa je i u ovog puta više pažnje zaslužio gubitnik LeBron James nego šampion Dirk Nowitzki. No, Dirku ionako nije do medijskog džumbusa i javnog glađenja njegovog ega i košarkaške moći. Dirku je jedino i isključivo stalo do - titule. Baš kao i nekoć Jordanu.

Dirk nije tip koji se lupa po prsima nakon svakog dobrog poteza. Nije tip koji pod svaku cijenu želi ispred kamere. Čovjek je mogao slaviti direktno u facu onom arogantnom dvojcu koji ga je par dana prije pokušavao ismijati i nitko mu ne bi zamjerio. Ali je odabrao samoću svlačionice u kojoj je odvrtio sve što je proživio u ovih 13 sezona koje su iza njega.

13 sezona lojalnosti. 13 sezona u kojima je Dallas uvijek bio u vrhu, ali nikad na njemu. 13 sezona s malo radosti i gomilom razočaranja. 13 sezona u kojima mu nije padalo na pamet "odnijeti talente negdje drugdje", a još manje to činiti pred TV kamerama u "Danu odluke". "Toliko smo puta ostajali bez nagrade, ali ipak sam se odlučio ostati u ovoj organizaciji još četiri godine. Nisam znao što će se događati, ali nije mi se činilo ispravnim osvojiti naslov negdje drugdje". To je Dirk Nowitzki. To je tip zbog kojeg smo danas svi sretni što je pobijedio. Neki od nas i neusporedivo više nego zato što je LeBron izgubio.

Jer Dirk je toliko toga morao proći da bi došao do ove krune. Uz sve što je morao proći svaki Europljanin prije njega, uključujući i ovo posljednje nepoštovanje od strane Miamijevih zvijezda, Dirka je Bog stavio na valjda posljednji test i u toj posljednjoj, šestoj utakmici finala. Toliko otvorenih šuteva, a toliko promašaja. Do poluvremena je stavio tek jednu od 12. Ali nije odustajao. Nije se povukao. Nije pobjegao. Gurao je i dalje. I za razliku od nekih sa suprotne strane - pogađao kad je najviše trebalo.

Bila je to savršena nagrada za momčad i igrače kojima na početku sezone nitko nije vjerovao. Pa ni autor ovog teksta. Bila je to momčad gubitnika u kojoj su Nowitzki i Jason Terry već izgubili jedno finale i potpisali prvo playoff ispadanje prvoplasiranog od osmoplasiranog u povijesti. Momčad u kojoj je "stari i spori" Jason Kidd već gubio dva finala s Netsima, Shawn Marion i Predrag Stojaković nisu nikad ni došli do finala s odličnim momčadima Sunsa i Kingsa u kojima su igrali važnu ulogu, Tyson Chandler bio na rubu mirovine zbog stalnih ozljeda, JJ Barea "prenizak za ozbiljnu košarku", a Stevenson i Haywood "kauboji iz zloglasne svlačionice Wizardsa".

Bila je to savršena nagrada za lojalnost, što je još jedna od mnogih "pljuski" koje je "samoproglašeni kralj" morao otrpjeti. Nagrada za prvog Europljanina koji je na svojim leđima odveo jednu momčad do NBA titule. Iako su i Kukoč i Divac i Gasol i mnogi drugi bili važni komadići lijepih i uspješnih NBA priča, Dirk Nowitzki od ovog je ponedjeljka i službeno najvažniji Europljanin koji je ikad igrao u NBA ligi. Neću reći i najveći europski košarkaš u povijesti, ali svakako najuspješniji veleposlanik europske košarke "preko bare".

Sezona 2010/11 je završena, tko zna kad će i hoće li uopće početi sezona 2011/12. Sjajna sezona kojoj je prethodio dramatični prijelazni rok, nakon kojega nitko nije predviđao šampionsku paradu ulicama Dallasa ovog lipnja. Mnogi su držali da će se šampionska titula slaviti u Miamiju. I teoretski su bili u pravu. Nakon što je LeBron James prošlog srpnja odnio svoje talente na South Beach, isto je ovog lipnja privremeno napravio i Dirk Nowitzki. I za razliku od LeBrona, u Miamiju na svoj prst stavio šampionski nakit.