Dinamo naprijed, HNL nazad

Usprkos činjenici da gledatelji na tribine dolaze jedino ako je glavna zvijezda Bon Jovi, a ne Sammir, Dinamu samo što ne cvatu ruže iz maksimirskog betona.

Braća Mamić uspjela su relativno povoljno pojačati ionako najjaču momčad u Hrvatskoj, osiguravši Dinamu kvalitativnu prevlast čak i u slučaju da do kraja ljeta na klupski fax stigne poneka "ponuda koja se ne može odbiti".

Iako je puno prerano već sada suditi o tomu je li Dinamo reprizirao lanjski, vrlo uspješni prijelazni rok, i iako samo jedan od novih igrača može sa sigurnošću računati na mjesto prvotimca (Vida), dojam je kako dovođenjem spomenutog Vide, te Alispahića, Krstanovića i Jerka Leke Dinamo nije samo popunio broj već itekako osnažio konkurenciju u sastavu.

Domagoj Vida jedan je od najpotentnijih mladih hrvatskih nogometaša i iako nije ni izbliza klasa Josipa Šimunića, pa ni Emira Spahića (što ne znači da ne može postati), Kruno Jurčić mora biti sretan njegovim dolaskom jer mu daje brzog, moćnog stopera kakvog je želio uz Tonela. Vida je probao preskočiti dvije stepenice odjednom, ali u Leverkusenu nije išlo pored mladih njemačkih nogometaša koji su imali prednost; Dinamo mu je najbolja prigoda koju će imati da postane igrač kakav po motoričkim i drugim sposobnostima može biti. U to očito vjeruje i Dinamo, jer je za Vidu, po svemu sudeći, platio značajan novac, a Zdravko Mamić to ne bi radio da nije uvjeren kako će mu se ulaganje isplatiti. Na terenu, a kasnije i u blagajni.

Jerko Leko dokazana je vrijednost, bivši reprezentativac koji Dinamu uz veliko iskustvo donosi puno trke, čvrstinu, snažan udarac i sasvim dobar pas. Alispahić je, pak, potencijalna zamjena za Sammira, igrač izuzetno meke noge, krasnog osjećaja za proigravanje, ali i za udarac. S njima dvojicom Dinamo konačno ima igrače koji mogu zabijati pogotke s 20-25 metara, a u Alispahiću vjerojatno dobiva novog izvođača većine prekida. Ostaje upitnik hoće li bivša Šibenikova zvijezda moći fizički odgovoriti na zahtjevniju nogometnu razinu, no znanje nije upitno.

Na kraju, raznovrsnu napadačku liniju upotpunio je visoki Ivan Krstanović. Želite skok? Tu je Krstanović. Želite brzinu, osjećaj za prostor? Tu je Rukavina. Želite moć, okretnost i snalažljivost u šesnaestercu? Tu je Beqiraj. Želite žilavog, spretnog, brzog driblera? Tu je Sylvestr. Dinamo vjerojatno ne bi odbio još jedno vrhunsko rješenje u napadu, no odlični napadači su - skupi napadači. Dinamo je i s ovakvom napadačkom linijom najjači u Hrvatskoj, a trebao bi biti i konkurentan u Europi, na onoj razini na koju Dinamo pretendira.

Istodobno, Dinamo je odlučio napraviti jedino što je mogao vezano za stadion i uvjete za trening. Kako novi stadion očigledno nije ni otprilike na vidiku, niti se od Grada može očekivati bilo kakva pomoć po tom pitanju, Dinamo je sam odlučio investirati u ono što mu treba.

Iako je daleko od idealnog rješenja ulagati u stadion kojem bi bolje došlo rušenje ili izuzetno temeljita obnova, za Dinamo je to jedino logično rješenje jer ne može čekati 10 ili 20 godina, a da pritom Maksimir, ovakav kakav jest, propada. Maksimir, usprkos brojnim pogrdnim nazivima, nije zaista "najružniji stadion na svijetu", a uz ozbiljnije i kozmetičke zahvate koje Dinamo odrađuje, postat će sasvim korektan stadion sa samo jednom velikom manom - nedostatkom krova. No, travnjak, uvjeti za gledatelje, igrače i novinare bit će znatno bolji nego do sada, a to će biti od koristi i za reprezentaciju. Jednako važna za Dinamo su ulaganja u pomoćne terene čime si je najuspješniji domaći klub osigurao i najbolje uvjete za rad.

Dinamo tako s ostatkom hrvatskog nogometa dijeli samo jednu zajedničku boljku - nedostatak gledatelja. Bez obzira što se i po tom pitanju klub danas dosta trudi s raznim marketinškim akcijama, teško je ispraviti štetu koju napravi elementarna PR nepogoda zvana Zdravko Mamić. Izvršni predsjednik pružio je ruku pomirenja prema navijačima, no - tko će je prihvatiti ispred sve brojnijih i razjedinjenih navijačkih frakcija?

I dok Dinamo ima jedan problem, hrvatski nogomet ih ima mali milijun. Štimčev projekt Lige 16 doživljava svoj krah svakog ljeta (a potom i kroz cijelu sezonu). Još jednom mjesec dana uoči početka natjecanja ne znamo tko će u njemu igrati, opet smo svjedoci silovanja propisa, navlačenja za različite strane, dvostrukih kriterija, jednostavno glupih pravila (reflektori!), borbe za Prvu HNL rukama i nogama od strane klubova za koje Prva HNL vjerojatno znači financijske dubioze u budućnosti.. i tako unedogled. Reklama za novu sezonu piše se sama od sebe.

Štimčeva ideja o "razvijanju nogometnih centara" raspala se u tisuću komadića kada je udarila u zid preko kojeg je velikim slovima išarano "financijska realnost". Hrvatski nogomet trenutno teško opstaje i u najvećim gradovima, a kamoli u Slavonskom Brodu, Sisku ili Dubrovniku, gdje je sve Štimac htio "nogometne centre". Danas su u velikim dugovima najveći HR klubovi nakon velikog dvojca. Rijeka, Osijek i Varaždin jedva spajaju kraj s krajem i "okreću se mladima" (drugim riječima, nemaju para i nemaju ambicija), a mi u takvoj situaciji silimo klubove poput Lučkog u Prvu HNL. Kakva budućnost čeka Lučko? Je li izglednije da postanu Slaven Belupo (jedan primjer) ili TŠK, Mladost 127. i Kamen Ingrad (20 primjera)?

Iako nam je radi zanimljivosti lige i radi svega što Hajduk predstavlja u Hrvatskoj i napose u Splitu to lijepo tako prezentirati, Hajduk i Dinamo posljednjih godina nisu ozbiljni rivali. Oni to jesu zbog povijesti koja je neizbrisiva, i zbog derbija koji su uvijek neizvjesni i otvoreni, i zbog tenzija koje umjetno stvaramo silom želeći veliki nogometni susret u HNL-u, no Dinamo je pregazio Hajduka na svim poljima i nakon ovih šest godina Hajduk je bliže ostatku HNL-a nego Dinamu.

Dinamo je u šest šampionskih sezona ostavio Splićane za 113 bodova (17, 4, 6, 30, 20, 36). Istovremeno, Hajduk je u odnosu na trećeplasirane momčadi (odnosno drugoplasirane u sezonama kada je Hajduk bio ispod 2. mjesta) osvojio dva boda više (2, 1, 12, -2, 14, -25). Čak i da gledamo samo recentnije sezone, Dinamo je dalje od Hajduka nego što je Hajduk od ostatka Hrvatske.

Ti bodovi u Prvoj HNL samo su najmjerljiviji dokaz razlike, no ona se manifestira posvuda. U europskim rezultatima, u zaradi od transfera, u broju reprezentativaca, u uspješnosti promocije mladih talenata iz vlastite škole, u skautskoj službi, u rezultatima mlađih uzrasnih kategorija, u težini ugovora, u dominaciji na hrvatskom nogometnom tržištu.

Može li Hrvoje Maleš biti čovjek koji će te odnose promijeniti? Mlađahni predsjednik Hajduk ima dobrih ideja i jako puno entuzijazma, i ako zanemarimo skandal s ustaškom kapom i nekim izjavama koje mu nisu trebale, krenuo je dobro dogovorivši Barcelonu (ne znam čemu podsmijeh toj utakmici, jer Barcelona je i bez Messija jedan od najvećih klubova svijeta i Hajduk financijski ne bi smio biti na gubitku, a da ne govorimo o koristi za imidž kluba) i krenuvši u rezanje prevelikih ugovora. Pitanje je, istina, hoće li u tom naumu uspjeti i u kojoj mjeri.

No, i u Splitu znaju da Maleš ima veliki put ispred sebe. Čak i da je sposobniji od Zdravka Mamića, što je s obzirom na neiskustvo realno iznimno teško očekivati, Dinamo u startu ima "nekoliko pješaka, lovca i topa fore". Ima više novca, ima (puno) bolju momčad, ima bolje posloženu omladinsku školu, ima bolju skautsku službu, jači je i unutar HNS-a.

Čak i da se obistine dvije najveće Hajdukove nade uoči nove sezone - da Balakov bude pravo otkriće, a da Jurčićev povratak bude kontraproduktivan za Dinamo - teško je vjerovati da u trenutnim sastavima Hajduk može parirati Dinamu. Može li u idućim tjednima Hajduk povući poneki zaista jak potez, kao što bi bili (sve nerealniji) dolasci Šimunića i/ili Mate Bilića?

Iako se na prvu čini da je "zdravije i logičnije" težiti slaganju cijelog kluba pa potom jurišu na naslov, Hajduku treba baš to - naslov prvaka. Treba mu naslov kako bi uzdrmao Dinamove temelje, kako bi nakrivio Mamićevu diktaturu u Dinamu, kako bi sebi umjesto Dinamu osigurao lakši put do Europske lige (i dao si šansu za Ligu prvaka), kako bi time oduzeo Dinamu auru najmoćnijeg i igračima najprivlačnijeg kluba u zemlji, te si tako omogućio da i u svim ostalim poljima dostigne zagrebačkog rivala.

Prekid Dinamove dominacije ne bi bio loš za hrvatski nogomet jer bi mu vratio zanimljivost, no kako ga očekivati dok Dinamo napreduje, a ostali nazaduju?

U zemlji gdje su opravdanja jeftina i popularna, mnogi smatraju kako je baš Zdravko Mamić, a s njim i Dinamo, uništio ostatak HNL-a. Nema sumnje da je Mamić i u HNS-u osigurao Dinamu dobar položaj, no Mamić nije odgovoran za Ligu 16 i cirkuse koji zbog te Lige 16 nastupaju svakog ljeta. Štoviše, baš je Dinamo, za razliku od Hajduka, inzistirao na Ligi 10, kreirajući i jedinu do sada viđenu ozbiljnu studiju oko optimalnog formata natjecanja u Hrvatskoj.

Mamić je zbog Štimca morao priznati poraz u toj borbi, jer nije mogao Markoviću osigurati novi mandat forsirajući Ligu 10. Dinamov lider žrtvovao je jedan interes Dinama za neke druge, no taj primjer dokazuje kako Mamić ne može svaki Dinamov interes progurati u HNS-u. Isto kao što bi bilo smiješno bilo koju od Dinamovih vrlo uvjerljivih titula pripisati utjecaju u sudačkim krugovima jer još niti jedna ozbiljna analiza, od utakmice do utakmice i od pogreške do pogreške, nije potvrdila takvu teoriju.

Stoga, da bi HNL bila zanimljivija, morat će se potruditi ostali, ponajviše Hajduk koji jedini može generirati financijsku, navijačku i institucionalnu potporu kadru parirati Dinamu, jer u dogledno vrijeme nije za očekivati Dinamov pad čak i ako uzmemo u obzir da se u sportu u pravilu periodi dominacije ciklički smjenjuju.

Status quo neće biti dovoljan za ugrožavanje dominacije Modrih, barem ne dok je na čelu Dinama Zdravko Mamić.

Stoga je najbolja šansa za konkurenciju da Dinamo pobijedi sam sebe, odnosno, da one struje vezane za taj klub (navijačke prvenstveno) iz kluba otjeraju čovjeka koji je svojim stilom stvorio tu dominaciju.

Zašto? Jer je istim tim stilom stvorio puno neprijatelja, u medijima i u javnosti, te je od kluba otjerao navijače lažnim obećanjima, vulgarnim ispadima i ponašanjem nedostojnim čelnika Dinama. Navijači Dinama su, očito, procijenili kako od toga stila više gube nego što dobivaju.

To, međutim, malo znači konkurenciji jer dok ostali prodaju, dok se muče i dok spajaju kraj s krajem, Dinamo kupuje, ulaže i napreduje.