Optimizam je dobar dok je realan

Optimizam navijača ni inače nije teško raspiriti u ljeto, pa ne čudi što se modri drukeri itekako vesele novoj sezoni nakon što već nekoliko tjedana iz Maksimira stižu samo dobre vijesti, od onih na planu igračkih dolazaka do onih vezanih uz uljepšavanje stadiona. Možda su zapravo i najbolje one vijesti kojih nema, o odlascima nositelja igre.

I početak samih priprema pojačao je pozitivne dojmove. Dinamo ima vrlo jaku konkurenciju u momčadi, potpuno novi stručni stožer ima i jedno jako međunarodno ime u Zvonku Komesu, , a na nove metode rada igrači su pozitivno reagirali. Na treninzima frcaju iskre, ide se u kost, okršaji su žestoki i muški. U momčadi je puno mladih i potentnih igrača, od onih s izrazito dobrim fizičkim kapacitetima – gdje se izdvajaju Vrsaljko, Vida i Tomečak - do onih super talentiranih, gdje se izdvaja Mateo Kovačić. A iskusni ne zaostaju u želji, Dinamovi stariji igrači poput Tonela, Leke i Cufrea nisu tu samo kako bi "odradili i zaradili", već zaista žele napraviti jedan lijep rezultat.

Klub je financijski i organizacijski stabilan, a novi trener isijava energijom i po tome se čini kao prava osoba za voditi ovu grupu igrača. Uostalom, i sam je priznao da je atmosfera u svlačionici i na treninzima bolja nego u prvom mandatu, da je ovo bolje selektirana momčad u kojoj ima manje stranaca, a i ti stranci već su naučili jezik i prilagodili se suigračima.

Med i mlijeko.

Kako bi sada jedan Neftči, za kojeg su ionako čuli samo bolji poznavatelji nogometa ili sportskih kladionica, mogao biti problem atomskom Dinamu?

Sjećam se prvog ozbiljnijeg korištenja tog izraza, atomski Dinamo. Bilo je to one sezone kada su Modri igrali u Ligi za bedaka.

Sjećam se i posljednjeg susreta s azerbajdžanskim prvakom. Dinamo je jedva prošao Hazar, tek u produžecima zagrebačkog susreta, iako je imao Luku Modrića i iako je dva mjeseca nakon toga s istom momčadi slavio na amsterdamskoj Areni protiv Ajaxa.

Sjećam se i lanjskog "zicera" protiv podjednako egzotičnog Šerifa. Sjeća ga se i Velimir Zajec. Sjećam se i 0:0 s Pjunikom u Erevanu i prvih 20 minuta u Zagrebu gdje je Dinamo trebao puno sreće da se spasi pogotka koji bi promijenio tok te utakmice. Sjećam se i zadnjih 10 minuta utakmice u Kopru.

Ima li Dinamo bolju momčad nego tada? To će, kao i uvijek, moći pokazati samo utakmice. Na papiru se stvari uvijek mogu "spinati" kako vam odgovara i ovisno što u tom trenutku želite dokazati; Jerko Leko može biti prekaljeni internacionalac koji je prošao sve bitke, a može biti i isluženi veteran koji nije imao gdje drugdje igrati. Sammir može biti "baš ono što nedostaje hrvatskoj reprezentaciji", a može biti i neozbiljni Brazilac kojem je mjesto na plažama. Vida može biti ozbiljno pojačanje iz jakog bundesligaškog kluba, a može biti i bećar koji se vratio jer u Leverkusenu nije imao prigodu igrati. Pa ovisno kako želite prikazati stvari, Dinamo može biti "atomski" – kao što je sada, kada je baš to ono što se prodaje – a može biti i teška prevara, hrpa precijenjenih i preplaćenih zvjezdica kada neki rezultat bude ispod očekivanja, i kada će baš to biti ono što se prodaje.

Uzdizanje u nebesa prije nego je odigrana i jedna službena utakmica znači da će prvi pad biti bolan, da će biti kraj svijeta kao što je i inače u Maksimiru gdje se "biti ili ne biti" igra češće nego na Old Traffordu ili Nou Campu.

Dinamo ima samopouzdanje, što je sjajno; najbolja utakmica koju su Modri odigrali unazad 10 godina jest ona u koju su izašli s najviše pravog samopouzdanja, ona protiv Villarreala. To samopouzdanje nikako ne treba zamijeniti s bahatošću, a tanka je granica.

Navijači su optimistični, što je također sjajno; to je znak da bi barem prve utakmice Dinama mogle donijeti ljepšu sliku na (ljepšim) tribinama i da bi Dinamo u novom pokušaju prolaska do 4. pretkola Lige prvaka mogao imati i jaku potporu s tribina. Kažem 4. pretkolo jer se treba prisjetiti da Dinamo do tog kola u dva navrata nije uspio doći, oba puta ispavši kao nositelj. Pa kad učini taj "baby step", kada karta za Europsku ligu bude u džepu, pričajmo onda o Ligi prvaka.

Mediji šalju ohrabrujuće slike, i to je također dobro; Dinamu je posljednjih godina kronično nedostajalo pozitivnog praćenja u javnosti, stvaranja atmosfere koja pridonosi i raspoloženju među navijačima i među igračima.

No, optimizam mora biti realniji nego što trenutno jest, inače Dinamo čeka identičan scenarij kao proteklih godina. Jer, vijesti s priprema su uvijek iste – radi se sjajno, atmosfera je sjajna, ovaj je napredovao, ovaj ide žestoko, ovaj se dobro uklopio, ovaj će baš biti pojačanje. I baš je to ta godina, baš je to ta generacija, baš je to prilika koja se ne smije propustiti i baš je to protivnik preko kojeg se može do trećeg ili četvrtog pretkola, do Lige prvaka.

Osim ako ste po pamćenju zlatna ribica, znate koliko je malo potrebno da se cijela ta atmosfera od idilične pretvori u apokaliptičnu. Prvi će na udaru biti Krunoslav Jurčić, jer ako "mega-momčad" u svojoj prvoj službenoj utakmici lakoćom ne razvali prvaka Azerbajdžana, tko može biti kriv osim trenera? Ali kada se za par dana potroši tema Jurčića, na tapetu će doći i "preplaćeni igrači". Pa rastrošni Mamić. Pa će doći neka "pressica", pa neki skandal, i Dinamo će biti obojan crnim bojama dok si rekao "ajmooooo".

Optimizam mora biti iskorišten samo za pozitivnu atmosferu na tribinama i za samopouzdanje momčadi, a nikako za nerealna očekivanja da će se Dinamo bilo gdje prošetati, pa tako i protiv Neftčija.

Bez obzira što za hrvatske prilike Dinamo uistinu ima vrlo kvalitetnu momčad, dobro balansiranu i s dosta "štofa", u europskim je okvirima još uvijek prosjek. Modri su odskočili kvalitetom, financijskom snagom i uvjetima od rivala u ovoj regiji, no ova "regija" ionako nogometno gledano nije posebno moćna (u klupskom nogometu). Austrijanci, Slovenci, Srbi, Mađari, Makedonci, Crnogorci, BiH… Nisu baš klupske nogometne velesile.

Ne smije se zaboraviti da Krstanovića ili Sylvestra nismo vidjeli u ozbiljnim europskim utakmicama, da Beqiraj čeka svoj prvi europski gol u Dinamu, da je Sammir promjenjive forme i raspoloženja, da treba vidjeti kako će izgledati obrana bez kapetana Bišćana (i bez Vahe), da je Jurčić još nedokazan trener u Europi čije su pogreške itekako koštale Dinamo protiv Red Bulla… I tako se može nabrojati još dosta "ne zaboravimo".

Snagu Neftčija ćemo tek imati prigodu vidjeti uživo, no lako je zaključiti da su na tragu Hazara i da su kvalitetom slični momčadi iz gornjeg doma HNL-a. No, kada se tako razmišlja, ne smije se zaboraviti da za razliku od, primjerice, Slaven Belupa ili Cibalije, momčad koja je prvak neke države ima puno veće samopouzdanje, ima drugačiji, pobjednički mentalitet i da su toj momčadi utakmice s Dinamo također "povijesne", da će u njima dati sve od sebe i da se neće prepasti kao što to HNL protivnici nerijetko čine. I da to onda nije jednako ogledu Dinama i Belupa ili Cibalije.

Ne smije se ni zanemariti da Dinamu – hrvatskoj nogometnoj školi općenito – ne odgovara posebno stil igre i profil momčadi poput Šerifa ili Hazara, s puno relativno niskih, agilnih, čvrstih, lukavih, snalažljivih i ponekad prljavih igrača i da se bolje snalazi protiv malo "klasičnijih" momčadi.

Dinamo, dakako, ima prilično skuplju i bolju momčad od Neftčija i ovo nije priprema terena da se eventualno ispadanje ne proglasi neuspjehom. S obzirom na ulaganja, omjer kvalitete momčadi, za Dinamo bi ispadanje bilo neuspjeh, kao što je bilo ono protiv Šerifa.

No, ovo je podsjetnik da će biti teško. Možda se rano otvori, pa se dogodi utakmica kao protiv Heartsa ili Luke Koper kod kuće, no treba biti itekako spreman na mučenje, na teško stvaranje prigoda protiv zatvorenog suparnika, na jalovu dominaciju, na "bezidejan nogomet", jer je lako moguće da će tako izgledati. Ne zato je Dinamo nije dobro radio, ne zato jer Krunoslav Jurčić nije dobar trener, nego zato jer nogomet često tako izgleda u 2., 3. ili 4. pretkolu Lige prvaka. I ako su momčadi podjednake pa igraju oprezno zbog velikog uloga, i ako postoji razlika u kvaliteti pa se jedna momčad odluči organizirano i disciplinirano braniti. A otkuda god dolaze, u pretkolima Lige prvaka igraju momčadi koje znaju pobjeđivati, zabijati golove, koristiti prigode i koje se neće uplašiti protivnika.

Dinamo je ovog ljeta vjerojatno ojačao status najbolje momčadi u Hrvatskoj, iako treba tek vidjeti kako će relativno nepoznata pojačanja i prinove u Hajduku reagirati u HNL-u. No, dobri potezi u smjeru ojačavanja momčadi ne znače da je ona sada pretplaćena na Ligu prvaka, već da bi trebala biti jača od lanjske momčadi koja je varirala od ispadanja od Šerifa do pobjede nad Villarrealom, od pobjede u Bruggeu do dva poraza od PAOK-a.

Dakle, i ovoga puta Dinamo će biti tu negdje sa svojim rangom protivnika, s malo jačim kartama u ruci. Hoće li to biti dovoljno za Ligu prvaka? Pričekajmo prvo da "atomska momčad" prođe Neftči. Dinamu treba podrška, ali ne nerealno visoka očekivanja koja rezultiraju snažnim kritikama. A one ruše samopouzdanje i pozitivnu atmosferu…