Sustavno stvaranje gubitnika

Prije dvije godine Delaš i društvo s Novog Zelanda su donijeli broncu. Ovog ljeta u najmanju ruku jednak domet očekivao se od Šarića i društva. Ne samo u Hrvatskoj, nego i iz "neovisnih izvora". A dogodio se debakl. I neumitno pitanje je li i ova generacija hrvatskih košarkaških talenata već danas obilježena gubitničkom energijom? I komu smo to u ruke dali taj fini materijal i svjetski potencijal?

Nije najveći problem izbornika Dražena Brajkovića to što su naši klinci izgubili nekoliko utakmica, što nisu osvojili medalju, što su gubili od daleko manje potentnih igrača i momčadi. To bi se čak dalo i "preživjeti". Puno je veći problem što dotični ne zna pravila natjecanja, koja se nisu mijenjala od zadnjeg Svjetskog prvenstva. Još je veći problem što ne zna što bi s jednim od najvećih talenata u Europi, što mu momčad igra stihijski, bez ikakve šablone, bez ikakvog reda i smisla i što su inozemni promatrači i skauti najvećom manom hrvatske momčadi jednoglasno proglasili - trenera.

A najveći je problem što se umjesto učitelja radije igra menadžera, tijekom priprema umjesto s pločom i flomasterom više radi mobitelom, zove roditelje igrača i "sugerira" im za kojeg menadžera da potpišu, čak i za koji klub. A ako ovi odbiju, dijete im odjednom izgubi reprezentativni potencijal i ne putuje na Svjetsko prvenstvo. I onda tamo igramo sa šestoricom igrača kojima u završnici natjecanja pucaju mišići od preopterećenja i "run and guna". A istovremeno mu jedan razigravač nije dovoljno dobar za U19 reprezentaciju, ali je zato više nego dobar za - U20!?

Vjerujete li vi zaista da u hrvatskoj košarci ne postoji još šest toliko dobrih juniora koji bi mogli rasteretiti Šarića, Katića i Baraća, bez da rezultat dramatično pati? Zašto je u Latviju uopće išlo 5 igrača kojima izbornik niti vjeruje, niti od njih nešto posebno zahtjeva? Zar je moguće da su toliko loši?

Zašto je u Latviju uopće išao Mario Hezonja, preskočio tri reprezentativne razine da bi sjedio na klupi i gledao kako to igraju tri godine stariji od njega? Da bi preskočio iz ekstrema u ekstrem? Da bi iz klupskog okruženja u kojemu ga se sa 16 godina tretira praktično kao gotovog igrača kojemu treneri na kadetskom prvenstvu dopuštaju da radi što god želi, pa onda dođe u Latviju i "rokne" tricu s devet metara, prešao u okruženje u kojemu nakon jedne loše obrane biva potjeran s terena uz psovke i izljeve bijesa svog "učitelja"? Ili je taj uistinu vrhunski potencijal i svjetski talenat išao u Latviju samo radi alibija kako smo "imali najmlađu momčad" i kako je "budućnost naša"?

Kakav je to uopće argument? Što znači izlaznim juniorima Katiću i Baraću što smo "najmlađi" i što će Šarić i još netko za dvije godine imati novu šansu? Hoćemo li za dvije godine opet biti "najmlađi" i žrtvovati Šarića i Hezonju, kao što smo sad spomenutu dvojicu? Da, mi uvijek pričamo o nekoj budućnosti, dok Litavci, Srbi, Amerikanci i ostali, jadni i smiješni, eto žive u sadašnjosti i kupe neke bezvrijedne medalje. Ali budućnost je naša. Jedina "caka" koja nas muči je što ta budućnost kad-tad opet postane sadašnjost.

Jedan vrhunski trener koji je cijeli život posvetio radu s mladima i iza sebe ostavio na desetke reprezentativaca, jednom mi je prigodom rekao kako je "najgori, najrigorozniji i najzahtjevniji uvijek bio prema najboljim igračima u svojim generacijama". A današnji treneri rade suprotno. Najbolje igrače maze i tetoše dozvoljavajući im što god požele pod krinkom "slobode u igri", a one lošije i sporije koriste za građenje autoriteta.

Zato danas treneri u omladinskim kategorijama stvaraju rezultat, umjesto igrača. Zato 17-godišnjaci od 198 centimetara igraju "petice", iako se zna da u seniorima to nikad neće igrati. Na "jedinici" igraju oni koji su tjelesnom građom prešišali svoje vršnjake, umjesto onih koji će to napraviti za dvije ili tri godine, a danas imaju "samo košarkašku inteligenciju". Jer rezultat treba odmah. Jer u trenerskom životopisu neće pisati "pomogao u razvoju igrača koji je završio u NBA ligi", nego će pisati "osvojio 4 juniorska turnira i bio drugi na državnom". S tim papirom u ruci će danas-sutra tražiti novi posao.

Ne, nisu tu isključivo krivi treneri. Kriv je čitav sustav. Treneri su svjesni da bi mogli dobiti nogu ako "ugroze projekt kluba" ili ako se "mali požali menadžeru". Hrvatski treneri iza sebe nemaju neki vrhovni autoritet koji će ih štititi, pomagati, savjetovati, podučavati. U Srbiji kad za stolom sjede Dušan Ivković, Želimir Obradović, Duško Vujošević, Svetislav Pešić... - ostali šute i slušaju. I znaju da na njih uvijek mogu računati. Na koga mogu računati mladi hrvatski treneri? Od koga da uče? Koga da pitaju za savjet? Tko će ih zaštititi od menadžera, roditelja, predsjednika, sudaca?

Naš sustav ne štiti radnike i "proizvođače", sustav ne počiva na dugoročnom planu stvaranja seniorskih igrača, nego se bazira na stihiji i čekanju da negdje s neba padne nekakav ekstra-talent i da od njega svi pokušaju nešto "gricnuti".

Posljednji takav koji nam se ukazao je Dario Šarić. Prateći ga ove sezone u nekoliko od njegovih više od stotinu odigranih utakmica, zaključno s viđenim na SP u Latviji, ne može vam ne biti žao tog momka. Ekstra talentiranog i ekstra sposobnog, kojeg naš košarkaški "sustav" melje do iznemoglosti uz stalnu prijetnju da mu i košarku i treninge i utakmice zgadi prije nego što "mali" dođe do punoljetnosti.

Može li mi itko, zaista bilo tko, reći za koju se poziciju u seniorskoj košarci sprema taj 17-godišnji ekstra-potencijal? Ili će i on, kao i mnogi drugi hrvatski talenti prije njega, u seniorsku košarku sa sobom donijeti pridjev "univerzalac", što u 99,9% slučajeva, osim ako se ne zovete Toni Kukoč, zapravo znači "zna sve, a ne zna ništa"?

U četvrtfinalnoj utakmici u Latviji Hrvatsku je "izbušio" Argentinac Marcos Delia. Kako? Svaki put na isti način. Spustio se leđima košu, napravio dvije finte koje su ga treneri naučili i krcao bi naše "univerzalce" na centarskim pozicijama do jutra da je trebalo. Među njima i Šarića. A gotovo su identičnih tjelesnih gabarita. No, na tom Argentincu se vidjelo da ga je netko učio i tesao za poziciju koju će igrati. A s druge strane se činilo da je Šariću netko samo rekao "uzmi loptu i daj koš".

I onda se netko ima pravo skrivati iza tih klinaca? Bacati floskule kako će "samo velikim radom postati veliki igrači"? Zar može Dario Šarić sa 17 godina biti kriv što nešto ne zna? Zar može mozak Marija Hezonje s 15 godina procesuirati da lupanje trice s devet metara nije talent nego divljanje? Tko ima pravo upirati prstom u tu djecu i optuživati ih za mane koje posjeduju, a koje se ne ispravljaju?

Zašto nam igrači izlaze nedefinirani iz omladinskih kategorija u kojima su ravnopravni ili nadmoćni svojim vršnjacima? Zašto su nam omladinske selekcije postale "marketinški projekti" u kojima je važnije nekog klinca dobro izreklamirati, nego ispravljati njegove mane, spremati ga za seniorsku košarku i graditi mu pobjednički duh?

Uvijek kad nas dokače seniorski porazi u četvrtfinalima pitamo se gdje smo se i zašto zamjerili sreći, lopti, bogu ili vragu. A odgovor je puno prizemniji, realniji i bolniji. Nikome se nismo zamjerili. Nitko nas nije prokleo. Ne mrzi nas nikakva viša sila. Greška je u sustavu. Sustavu koji od najranije dobi proizvodi gubitnike.