Festival razmaženosti

Kako bismo stavili malo u perspektivu Dinamovih 3:1 protiv Helsinkija, mogu poslužiti dva primjera. Prvo, Dinamo je u dva dosadašnja 3. pretkola Lige prvaka ispadao, a sada je prošao. Simple as that. Ne samo to, Dinamo protiv Šerifa i Red Bulla nije upisao niti jednu pobjedu, sada je upisao dvije. Sigurne, dominantne, koje nisu ostavile nimalo prostora za razgovor o tomu tko je bolja momčad.

Ne treba se zamarati s imenom protivnika. Helsinki ovdje nije zalutao, kao niti 28 drugih momčadi. O izjednačenosti dovoljno govori da su samo dva kluba, Rubin i Kobenhavn, slavili s više pogodaka razlike od Dinama. Ispali su Panathinaikos, Rangers, Dynamo Kijev, Standard, Rosenborg, Partizan, momčadi čije su ambicije, renome, europsko iskustvo i budžeti podjednaki, veći, ili čak puno veći od Dinamovih.

Krunoslavu Jurčiću treba priznati da je od početka priprema jasno zacrtao što želi od ove momčadi. Sagledao je cijeli roster, zaključio gdje ima najviše kvalitete (sredina terena), gdje ima kadrovskih nedostataka (prodorna krila) te je tomu prilagodio igru. Svjesno je ušao u to da će Dinamov forte biti držanje lopte, ponekad i malo spora igra, sveukupno jedan stil koji njemu nije najdraži – Jurčić preferira kompaktniji, brži, direktniji "liverpulski" nogomet – ali koji najbolje odgovora kadru momčadi u kojoj su najbolji igrači dva središnja vezna igrača, Sammir i Milan Badelj.

Iza novog Dinama je šest utakmica i sada se već može razgovarati o konturama igre. Dinamovi protivnici nisu bili klase nekog jačeg bundesligaša, no nisu bili niti "jazavci" – čak su i domaći protivnici, Inter i Cibalia, među najbolje vođenima i organiziranima ekipama HNL-a. I osim u nekih ukupno pola sata utakmice u Helsinkiju (počeci oba poluvremena), Dinamo je apsolutno dominirao travnjakom i prije svega, kontrolirao zbivanja na način kako to prethodnih godina nismo viđali. Modri su znali dobro držati loptu, ali čak i kada taj dio nije bio na pravoj razini, lako su opet dolazili do nje zahvaljujući uglavnom kvalitetnoj igri u defenzivnoj fazi, solidnom presingu, i mora se to reći možda i po prvi puta kada razgovaramo o Dinamu u Europi, dobrom trkačkom izdanju!

Način kako je Sammir u sudačkoj nadoknadi u 30-40 metara "pregazio" čuvare i snagom i brzinom samo je mikro-primjer dobrog rada na fizičkoj pripremi. Dinamo je protiv svih dosadašnjih protivnika bio moćniji u završnicama poluvremena, što posebno vrijedi za oglede s Helsinkijem koji bi po zdravoj logici trebao biti u boljoj natjecateljskoj spremi. No, kada Finci nisu mogli disati, i u Helsinkiju i u Zagrebu, Dinamo je radio punom parom. Čini se da je Zvonko Komes uistinu jako pojačanje stručnog stožera…

Stoperki dvojac bolji je iz utakmice u utakmicu, Tonel je sinoć odigrao svoju najbolju utakmicu ove sezone, a Vida je bio, sada se to već može reći standardno dobar. Daleko najbolju partiju do sada pružio je Šime Vrsaljko, pa je u obrani jedina slaba karika bio Luis Ibanez koji na tom dijelu terena jednostavno prelako ispada. I jedini ozbiljni pokušaj Finaca stigao je preko Ibaneza.

Bekovi su protiv Helsinkija ubirali plodove kvalitete Badelja i Sammira, ne samo zbog lopti koje su dobivali – bila su to najčešće prilično jednostavna dodavanja – već zbog golemog prostora koji je Helsinki ostavljao po bokovima, koncentrirajući se na kvalitetu Dinama u sredini terena. Ponekada je to u sredini stvaralo gužvu, jer tamo su se gurali i napadači i Kovačić pa i Leko, no zato su Ibanez i Vrsaljko imali po 20-ak metara slobodnog prostora u koji su se dobro ubacivali. Bilo je tu i loših završnica, no bilo je i nekoliko vrlo upotrebljivih lopti na koje nisu dobro reagirali uglavnom indisponirani napadači.

U šest utakmica Dinamo je primio tek jedan pogodak, za koji si je sam kriv, a iako se zbog toga ne treba previše uljuljati u samopouzdanju, ipak je dobar znak uoči novih europskih ispita.

Te dvije glavne karakteristike ovog Dinama – solidna igra u obrani i dobra kontrola zbivanja na travnjaku – došle su najviše do izražaja upravo u uzvratnom ogledu s HJK-om. Iako su Finci bili ti koji su trebali zabiti barem dva pogotka za prolaz dalje, Dinamo im nije dao ni mrvice šanse. Modri su čuvali loptu, nikuda nisu srljali, ali su svejedno bili opasni po gol. Ovoga puta realizacija nije bila kao protiv Neftčija u Zagrebu, ali Dinamo je stvorio puno više šansi nego u toj utakmici. S obzirom na rezultat iz prvog ogleda, ovo nije bila loša utakmica za ispucati kvotu propuštenih prigoda.

Napadači su za sada najslabija karika, uz Ibanezovu igru u obrani. Nije toliko problem njihov učinak već sama igra, prije svega kretanje, otvaranje prostora, međusobna suradnja i komunikacija. Tu je čak najkorisniji Ante Rukavina jer zna kretanjem stvoriti prostor, pa je za pretpostaviti da je Rukavina na milimetar od preuzimanja Krstanovićeve uloge u prvom sastavu. Iako Beqiraj nema pogotka na svom kontu i još se traži u sustavu s dva napadača, bolji je igrač od Krstanovića koji se zajedno s nesretnim Alispahićem našao u jednom potpuno drugom svijetu u odnosu na Šibenik i Zagreb i trebat će mu vremena da "uhvati zraka".

Iako je i protiv Cibalije i protiv HJK-a izgubio neke lopte kada to nije smio učiniti – što će jači protivnik znati kazniti - Mateo Kovačić još je jedan razlog za osmijeh na licima onih koji vole Dinamo. Mlađahni veznjak igra s rijetko viđenom lakoćom, igra uglavnom jednostavno, iz prvog ili drugog dodira, zna prepoznati i trenutak za prodor, ima precizan pas, ima i dobro oko za proigravanje.

Nisu potrebni novi dokazi kako bi se pokazalo da Dinamo zaista dobro radi s mladim igračima, i da najbolje u Hrvatskoj razvija velike talente, ali tomu može poslužiti i primjer Matea Kovačića. Prije godinu dana, Osijekov Dino Špehar i Kovačić bili su u istom razredu izvanserijskih talenata, zapisani u bilježnicama skauta najvećih europskih klubova, a danas je Kovačić već igrač koji može u Dinamu stvarati razliku, dok Špehar to još ne može ni u Osijeku.

Ah, da, bilo je i nekih zvižduka na Maksimiru.

Razmišljao sam cijelu noć kako se postaviti prema tom neshvatljivom, jadnom, razmaženom i licemjernom ponašanju dijela gledatelja. Nije me ni sram ni strah to tako nazvati, jer koliko nekome može Dinamo biti u srcu kada zviždi momčadi dok ona vrlo pametno i zrelo, iako je mlada, ostvaruje najbolji rezultat u Ligi prvaka u zadnjih 10 godina? Kada je usred osiguravanja sjajne prigode za nastup s najboljim momčadima u Europe. Koliko je nekome Dinamo u srcu kada zviždi jednom mladom, borbenom, rastrčanom Vrsaljku jer mu je jedna lopta pobjegla u aut? Koliko netko zna o nogometu kada sa zvižducima isprati momčad u svlačionicu na poluvrijeme, iako ima super povoljan rezultat? Koliko je netko nerazuman i nepravedan kada zvižducima isprati Krstanovića koji nije odigrao dobru utakmicu, ali koji je dao sve od sebe, kojem je to tek 4.-5. utakmica u klubu i koji je u prvoj utakmici bio junak tih istih tribina? Što je to onda nego poznata zagrebačka razmaženost, poznati hrvatski jal, poznata hrvatska nerealna očekivanja od "space-shuttlea" kako je Dinamo nazvan prije nego je odigrao ijednu utakmicu.

Prva ideja bila je posvetiti tomu cijelu kolumnu. Nakon deset godina, tek po drugi puta nisam bio u novinarskoj loži već na tribinama. Prvi puta nakon Jugoslavije 1999. godine otišao sam na utakmicu s ocem, ali utakmica kojoj sam se zbog toga veselio natjerala me da se poželim vratiti u mir novinarske lože.

Frustriran odnosom dijela tribina prema Dinamu, frustriran krajnje blesavim i glupavim komentarima nekih ljudi oko sebe, misio sam pisati samo o tomu, dok nisam zaključio kako bi to , poput zvižduka, bilo nepravedno prema igračima i stručnom stožeru koji su ostvarili lijep rezultat.

Druga ideja bila je također krajnost – mislio sam pisati isključivo o nogometu, a zvižducima posvetiti samo i isključivo naslov, ništa drugo – jer zviždači više ni ne zaslužuju.

No, ne bi bilo dobro ni ignorirati ono što je zasjenilo i u drugi plan bacilo sve te mladiće koji su osigurali Hrvatskoj još jednu euro-jesen (a bilo bi sjajno kada bi to pošlo za nogom i Hajduku, Splitu i/ili Varaždinu), ali i rad Dinama općenito. Dinama koji stvara reprezentativce, podiže svoj i državni koeficijent, ostvaruje rezultate i kod kuće i u Europi adekvatne ulaganjima, a definitivno iznad financijskih i infrastrukturnih mogućnosti ne samo hrvatskih, već i klubova u ovoj regiji.

Dinamo je za kunu dobio dosta gledatelja koji ne vrijede ni toliko.

I u klubu bi trebali dobro razmisliti je li ova strategija pametna i ispravna, ili je na tribinama bolje imati 15.000 ljudi koji će platiti 30 kuna, ali koji razumiju nogomet i – iskreno vole Dinamo. A ne dolaze na stadion samo da bi vidjeli 5:0 pobjedu protiv nekih tamo Finaca.

Da se razumijemo, nije zviždao cijeli Maksimir, nije čak ni većina. Čuo sam puno povika "zašto zviždite", čuo sam i dobrih nogometnih komentara. I nije kritika sama po sebi problem – jasno da i ja s ocem ili društvom prokomentiram "ovaj nije za Dinamo" ili "ovaj je rupa u obrani" ili "ovaj previše drži loptu" ili viknem "daj mu je lijevo, sam je!". I jasno da je nekome draži trener Kuže, nekome Cico, nekome Bilić, a nekome Jurčić.

I potpuno je jasno da i pozitivni navijači, i mediji, i sami igrači, stručni stožer i klub, očekuju još bolju igru. Jurčić savršeno jasno vidi sve što nije dobro; možda je pretvrdoglav kada se radi o samom izboru prve momčadi, no on dobro zna da treba bolje kretanje napadača, da treba ponekada brži protok lopte, da treba bolju završnicu, bolji zadnji pas, bolji centaršut. I na tome se radi, to ne ide preko noći i to uvelike dolazi i od kvalitete igrača i vremena koje je potrebno za uigravanje tog najsloženijeg dijela nogometne igre.

No, to vječno nezadovoljstvo, to je teže shvatljivo, a još teže prihvatljivo. Gotovo da nema igrača kojeg Maksimir nije vrijeđao. Malo koga se cijeni, a ti isti igrači s tom istom igrom, s tim istim manama i vrlinama, s tim istim pristupom, postanu itekako cijenjeni negdje drugdje. Čale postane najbolji lijevi bek turske lige, Maksimiru nije dobar. Vrdoljak je u Legiji dobio i kapetansku traku, Maksimiru nije bio zanimljiv jer "dosta trči, ali ne zna". Maksimir je zvižducima otjerao Marka Viduku, igračinu, devetku kakvu Dinamo od tada nije imao, niti će skoro imati (Eduardo je drugačiji tip igrača), Maksimir je zviždao i najboljem strijelcu Dinama u povijesti, Igoru Cvitanoviću, Maksimir je čak zviždao i Davoru Šukeru u dresu reprezentacije.

Da su ovoga puta zvižduci bili zaista neprimjereni svjedoče i napisi u drugim medijima. Jer kada čak i ti mediji koji rade od Dinama atomsku momčad pa time uspotavljaju previsoku razinu očekivanja priznaju kako je ovo dobar rezultat kojem treba zapljeskati, onda je sve jasno. Inače oni prvi predvode kolonu za smjenu trenera…

Nažalost, zvižduci niti su slučajni niti je to jednokratan primjer jer baš protiv Helsinkija nije bilo dobro. Maksimir je protiv Neftčija zviždao nakon 20 minuta, sve dok nije pao pogodak. A čak i u toj utakmici, na 3:0, Maksimir je opet zviždao jer u 85. minuti Modri, zamislite, nisu letili po još jedan gol.

Bilo je tu i dosta ljudi koji jednostavno malo znaju o nogometu. Oko mene bili su oni koji ne znaju što je zaleđe, koji ne znaju "tko je ovaj brzi mali crni dečko koji dobro igra obranu" (Ibanez), koji ne znaju "odakle je ovaj koji se ozlijedio", prilično sam siguran da je bilo na tribinama i ljudi koji ne znaju da su Helsinki i Dinamo već odigrali jednu utakmicu i da ju je Dinamo dobio s 2:1.

Je li tim ljudima važan rezultat? Čini se naigled da jest, jer samo zbog relativno nevažnog gola Ibaneza na kraju utakmice bili su spremni odustati od već pripremljenih zvižduka (osjetilo se to na tribinama) i ipak zapljeskati Dinamu kojeg su dvije minute prije vrijeđali, i momčad i trenera. A opet, ako im je važan rezultat, jesu li svjesni da je Dinamo cijelo vrijeme vodio s 2:1?

Mislim da bi onaj veći dio publike rado dao po još jednu kunu tim nogometnim neznalicama samo da idući puta ne dođu na utakmicu, pa da Dinamo uz ozbiljnu i prije svega pozitivnu podršku s tribina pokuša učiniti ono što prethodne generacije nisu znale. Jer ova "podrška" je sve samo ne to, dapače. Zvižduci imaju samo kontra-efekt na samopouzdanje i vjeru mlade momčadi, i tjeraju najbolje igrače od Dinama.

Ovi momci osigurali su Dinamu prigodu kakvu nisu uspjeli osigurati ni Modrić, Ćorluka, Eduardo, Vukojević, Pokrivač, Mandžukić… I zbog rezultata, i zbog truda i zbog zaista dosta dobre atmosfere u svlačionici i međusobne podrške, zaslužili su puno više. Možda manje ljudi, ali više pozitive.

Pa se onda netko pita zašto bi neki igrač Dinama radije igrao negdje drugdje…