Nije (li) u šoldima sve?

Tri dana na desktopu mog računala stoji otvoren dokument s radnim naslovom "Šimunić - kolumna". Tri dana već slušam, čitam, zovem, šaljem poruke, komentiram, pokušavam, saznajem pa demantiraju, vrtim sve koji bi mogli biti upoznati s nečim konkretnim. Dobio sam oko 260 "sigurnih informacija" od ponedjeljka do četvrtka i na koncu bio sretan i ponosan na štit koji imam oko sebe - strogu Sportnetovu politiku glede (ne)objavljivanja neprovjerenih i nepouzdanih informacija. Iako sam i ja "krvav ispod kože" i priznajem da me zrno tuge ipak dotaknulo kad bih se sjetio koliko "hitova" sam Sportnetu uskratio ne objavljujući sve ono što sam "navodno saznao iz izvora bliskih pregovorima".

A onda sam shvatio najljepšu stvar u cijeloj priči. Za kolumnu o Šimuniću i situaciji oko njegovog dolaska u Hajduk/Dinamo zapravo je najmanje važna njegova odluka. Kao što su svi svjetski mediji mjesecima živjeli čekajući odluku LeBrona Jamesa prošlog ljeta, tako je i Joe Šimunić hrvatskim medijima priuštio dio tog medijskog "glamura". "The Decision".

LeBron je birao između glamura, odličnih suigrača, snažnije medijske pozornosti naspram lojalnosti prema gradu, klubu i navijačima koji su od njega napravili božanstvo. Šimunićeva dvojba između Hajduka i Dinama nije baš previše slična LeBronovoj, no dodirnih točaka itekako ima.

Između čega to dvoji Josip Šimunić? Između 1,2 milijuna eura i 0,3 milijuna eura. Između Lige prvaka i HNL-a. Između kluba koji već šest godina vlada hrvatskim prvenstvom i kluba koji je u međuvremenu osvojio tek jedan utješni kupić i veselio mu se kao da je Liga prvaka.

Kakve su to uopće dvojbe? Tko bi razuman uopće odabrao "opciju B"?

Josip Šimunić. Barem se tome još uvijek nadaju Hajdukovi navijači, dok ga ne vide kako pozira s Dinamovim dresom i Mamićima u kadru. "Šimunić je dao ruku Malešu, a Šimuniću je riječ svetinja", kažu u Splitu uz dodatak "Da je riječ o nekom drugom odavno bismo ga prekrižili, ali Joe je dovoljno lud da u ovom slučaju kaže - Hajduk". Hajdukove navijače "golica" činjenica da Šimunić još uvijek nije javno prihvatio basnoslovnu Dinamovu ponudu i u tome vide "slamku spasa" svojeg optimizma. Drugu "slamčicu" nudi podatak da Šimunić ima istog mendžera kao i Krasimir Balakov.

U Hajduku bi Šimunić i prije prve utakmice postao apsolutno božanstvo navijača. Bio bi to novi Hajdukov Niko Kranjčar, igrač koji bi samim potpisom za Hajduk ušao u legendu i kojeg bi se skovalo u besmrtno zviježđe u kojemu stoje samo najveće i najtrofejnije veličine kluba. Ne samo zato što je riječ o čovjeku koji je 87 puta nastupio za reprezentaciju i svih 87 puta bio na rubu suza kad se svirala Lijepa naša, nego puno više zbog toga što je odbio Mamićeve milijune. Šimunića bi hrvatski jug nosio na ramenima i držao kao kap vode na dlanu.

Dođe li u Hajduk, Šimunić će odabrati sredinu u kojoj je srce važnije od razuma. A baš je to oduvijek bila najjača karakteristika 33-godišnjeg Joea. Najprije srce, tek onda razum. Da nije tako možda bi sad uživao australsku sportsku mirovinu kao jedan od najvećih "klokana" u povijesti australskog nogometa. Da nije tako ne bi išao "kopačkom u glavu" u svakoj utakmici bilo kluba bilo reprezentacije. Da nije tako ne bi driblingom rješavao situacije u svom kaznenom prostoru i kidao živce svojim trenerima, suigračima, navijačima.

Međutim, može li hajdučka tješilica "Nije u šoldima sve" zaista parirati svemu onome što mu nudi drugi prosac?

Najprije, raspršimo tezu kako Šimunić Dinamu ne treba. Uz dužno poštovanje prema Tonelu, Vidi, Bišćanu, Cufreu, da Barbarića i Škvorca ni ne spominjemo, Josip Šimunić bolji je, ugledniji i karizmatičniji igrač od svakog od njih i bez ikakve dvojbe bio bi od prvog trenutka prvi nositelj Dinamove obrane. Posebno u sezoni Lige prvaka u kojoj će se s Tonelom i Vidom sudarati puno zahtjevniji napadači od onih koje su hvatali u HNL-u ili kvalifikacijama Lige prvaka.

Iako je Šimunić u karijeri zaradio dovoljno za miran život, razlika između onoga što mu nudi Dinamo i onoga što mu može ponuditi Hajduk je uistinu dramatična. Igranje u Ligi prvaka je izazov sam po sebi, jer nije baš da se Joe sa svojim klubovima nauživao najelitnijeg klupskog natjecanja na svijetu. Dinamo Šimuniću ne nudi samo novac. Dinamo Šimuniću nudi i sportski izazov kojeg je teško odbiti. "I ovce i novce", reklo bi se.

Koliko je istine u tome da Mamić želi uzeti Šimunića samo zato da ga ne bi uzeo Hajduk? U Hajdukovom taboru drže kako Mamić sve radi kako bi "minirao" već postignuti dogovor Šimunića s Hajdukom, čak i pod cijenu da Šimunić ne dođe ni u Dinamo. Informacije kažu da se Joe uistinu pokolebao glede dolaska u Hrvatsku ne želeći biti novi kamen spoticanja između sjevera i juga zemlje. Odluči li uistinu ostati u Njemačkoj, nema nimalo dvojbe da će Hajdukovi navijači za njim žaliti puno više nego Dinamovi.

Činjenica jest da Šimunić Hajduku treba više nego Dinamu, kao što je činjenica da Dinamov izvršni predsjednik jedno govori, a drugo radi kad "cvrkuće" kako "bez snažnog Hajduka nema ni snažnog Dinama". Šimunić kao igračko pojačanje samo je dio razloga zašto je Mamić toliko zapeo za njega. Drugi i puno značajniji dio je dokazivanje "malom Malešu" tko je pravi gazda svega što se događa u hrvatskom nogometu. Do te mjere da osim igrača, Hajduku "otima" i pjevače njegovih klupskih himni.

Gdje će na kraju završiti Joe Šimunić - možda ćemo saznati za sat, možda za dan, možda za tjedan. Hoće li to biti "peterostruko H" (HSV, Hertha, Hoffenheim, Hrvatska - Hajduk) ili će biti "peterostruko plavo" što se boje dresa Šimunićevih klubova i reprezentacije tiče?

Bilo kako bilo, što god Crazy Joe odlučio, bio to Hajduk, Dinamo ili netko treći - nitko ga zbog toga ne smije pljuvati, vrijeđati ili omalovažavati. Samo bi veliki licemjeri mogli prigovoriti Šimuniću na prihvaćanju onoga što mu nudi Dinamo ili ga prozivati zbog toga što je odabrao Hajduk. Josip Šimunić je hrvatskom nogometu dao sve što je mogao i nije zaslužio biti na stupu srama bez obzira kako se ova priča završila.