A što da nije otišao po izjave?

Policajac u civilu je još uvijek odmahivao glavom i pozivao "bilježnika" i fotografa da dokumentiraju. Njegov kolega se prekrižio, odmahujući glavom u nevjerici. Dva "klinca" u markerima redarske službe žučno su gestikulirala i objašnjavala policajcima što se dogodilo, a treći sve bljeđi u licu širom otvorenih očiju šutke je slao tupi pogled u daljinu. Kao da je tek sad postao svjesan što mu se (skoro) dogodilo.

Pet minuta ranije signalna raketa proletjela je iznad glava uglednika u loži poljudskog stadiona, prozujala na pedalj od glave onog šokiranog redara izgubljenog pogleda, zabila se u praznu sjedalicu na kojoj je tri minute ranije sjedio novinar i otišao u mix-zonu po izjave, odbila se na stol drugog novinara koji je dvije minute ranije sišao po izjavu u ložu i sa stola pala u prostor između redova gdje je mirno i bespomoćno čekala očevid.

Da je redar stajao deset centimetara desno, da prvi novinar nije tri minute ranije otišao po izjavu, da se drugi novinar odmah nakon kolege nije spustio u ložu, nitko danas ne bi pričao o tome je li Tomasov bio u zaleđu ili je li bio penal na Sammiru. Da je onaj koga gledate na slici iznad ovog teksta, a koji nije morao žuriti po izjave pa je i dalje sjedio na svom mjestu u press-loži i sređivao izvještaj, kojim slučajem sjedio tri metra udesno, prošlotjedni Juriš bio bi vjerojatno i posljednji kojeg je napisao.

Pola sata ranije, istočna tribina priključila se sjeveru u tradicionalnom iskazivanju ljubavi/mržnje/zadovoljstva/frustracije bakljadom koja na nekoliko minuta prekida utakmicu. Prema redaru koji je stajao na atletskoj stazi poletjela je upaljena baklja i opet nekakvom Božjom intervencijom nije završila na njegovoj glavi, nego je prostrujala nekoliko centimetara od lijevog uha i pala mu pod noge. Na atletskoj stazi ispod sjeverne tribine vatrogasac je gurao upaljenu baklju prema kanti vode, dok mu je druga skoro proletjela kroz noge. Sat vremena ranije, nekakav Jan Železny sa sjeverne tribine za malo je upaljenom bakljom promašio Dinamovog vratara na terenu.

Deset mjeseci ranije, dvojica "temperamentnih Hajdukovaca" došla su na ideju na Hajdukovu utakmicu ponijeti dvije bombe. Ne dimne, ne svjetleće - nego bombe. Bacili su ih u kanal koji sjevernu tribinu dijeli od terena i razdrmali stadion do temelja. Teško nam je uopće zamišljati što bi se dogodilo da su im slučajno ispale na tribini ili se odbile od ograde i vratile natrag. Na tribinu. Sjevernu tribinu.

24 godine ranije, jedan je tip pomislio da bi moglo baš super sa sobom na Hajdukovu utakmicu donijeti suzavac. Aktivirao ga je, kreirao stampedo koji samo pukom srećom nije izrodio ljudske žrtve i izbacio Hajduk s europske karte na nekoliko godina.

Jeste li svjesni koliko je Hajduk danas opet blizu toga? Ukoliko se nešto ne promijeni, UEFA ove prekide neće opraštati kao što ih "oprašta" HNS.

Jedan "pametnjaković" u komentaru jednog mog nedavnog teksta pitao me zašto mi "nije smetalo kad je radi Torcide na Anderlechtu produžena utakmica i kad je Vukušić dao gol"? Upregnuo sam moždane vijuge kako bih se prisjetio nekog teksta u kojemu sam pohvalio navijače što su bakljadom osigurali petominutni produžetak u kojemu je Vukušić zabio pobjedonosni gol i nikako ga se nisam mogao sjetiti. Slobodno mi pomozite ako naiđete na nešto takvo.

Ali sam se jako dobro sjetio kakvo je "zrno šećera" nedostajalo da ni do Vukušićevog gola, ni Hajdukove pobjede, ni do punih tribina na utakmicama protiv Zenita i AEK-a ne dođe zbog tog prekida usljed bakljade. Dok je trajalo pirotehničko ludovanje na tribinama, već je bila donešena odluka da se utakmica prekine i uslijed toga gotovo sigurno registrira s 3:0 za Belgijce. Odluka je nakon dodatnih konzultacija promijenjena samo iz jednog razloga. Jer se prekid zbog bakljade dogodio u završnim minutama utakmice, pa je sucu naloženo da utakmicu ipak privede kraju ukoliko prekid ne bude duži od pet minuta.

"Krušna mrvica" Hajduk je dijelila od nove europske sramote i navijačkog egzila s poljudskih tribina. Žestoku novčanu kaznu Hajduk nije izbjegao, a navijači su shvatili i povukli ručnu. Protiv Zenita i AEK-a se sjajna atmosfera uspjela stvoriti i bez prekida zbog bakljade. Dinamo je, međutim, nešto posve drugo.

Na svakom derbiju organizirani navijači Hajduka pobrinu se za spektakl. Za koreografiju koja ostavlja bez daha, za navijanje koje unosi energiju u krv Hajdukovih igrača, koje diže ostatak tribina na noge. I svaki se put taj sjajni dekor stvoren rukama, grlima, bubnjevima, glavama i inspiracijom, pokvari u onim trenucima kad mjesto grla i dlanova preuzmu baklje i dimne kutije. I toliko puta koštaju svoju momčad, momčad zbog koje čitave dane i noći pripremaju koreografije, scenografije, pjesme i transparente, i bodova i novca i srama i problema. Nikako mi nije jasno zašto ta ekstremna pozitivna energija s početka utakmice, te briljantne koreografije na kojima gomila zaljubljenika radi danima, eskalira u nešto što upropasti svaku veliku utakmicu koju Hajduk igra na svom stadionu? Zar te bakljade nisu najveći neprijatelj svemu dobrome što se napravi, a zbog njih ostane u sjeni?

Za službeni Hajduk je i ovog puta atmosfera bila "sjajna". I bila je, ako ćemo zatvoriti oči na onih nekoliko prekida zbog pirotehnike i činjenicu da je nekoliko ljudi zbog toga bilo u izravnoj životnoj opasnosti. Ali smijemo li zatvoriti oči? Zašto se pod krinku "sjajne atmosfere" zajedno gura i sve ono što je doista bilo i impresivno i sjajno i svi ti stalni prekidi koji razbijaju ritam utakmice, štete i Hajdukovoj i protivničkoj momčadi, prijete ljudskim ozljedama ili žrtvama, a klub koštaju ogromne novce koji bi se mogli uložiti u puno pametnije svrhe?

Da se taj novac koji je Hajduk poplaćao HNS-u i Uefi zbog tih bakljada i prekida transferirao u projekt Naš Hajduk, navijači bi već danas mogli upravljati ne kontrolnim, nego većinskim paketom dionica voljenog kluba. Da se taj novac umjesto Markoviću i Platiniju doznačio humanitarnim udrugama, bolesnoj ili djeci s posebnim potrebama, Hajdukovi bi navijači puno više pomogli svom ugledu i svojoj borbi. Ako je prekidanje utakmica bakljadama nekakav način navijačke borbe protiv "modernog nogometa", onda se već danas trebaju pomiriti da ta borba nikad neće uspjeti. Osim što će kaznama dodatno puniti kase iz kojih se kasnije financira baš taj takozvani "moderni nogomet".

Znate kako je to u Splitu. Hajduk pobijedi - upališ baklju da bi slavio. Hajduk izgubi - upališ baklju da bi tugovao. Slaviš rođendan - upališ baklju. Uloviš zubaca od 5 kilograma - upališ baklju. Posvađaš se s punicom - upališ baklju. Subota navečer - upališ baklju. Priznajem, i na mom vjenčanju bilo je baklji. I vjerojatno na svim drugim vjenčanjima mojih prijatelja. Ta baklja postala je u Splitu dio života. Makar putem morali žrtvovati poneku opeklinu ili upropaštenu košulju.

Ali za sve postoji i mjesto i vrijeme. Baklja na vjenčanju u sumrak čini taj lijepi dan još ljepšim. Bakljada na dubrovačkim zidinama čini Hajdukov rođendan svjetskom senzacijom. Signalne rakete u ponoć iznad Splita također. Čak i bakljada na vrhu "kineskog zida" iza poljudskog juga. Ali baklja na tribinama, koja potom završi na terenu, znači i opasnost za sve koji su u tom trenutku na njezinom putu i kraći ili duži prekid utakmice koji će kad-tad opet taj "voljeni klub" uvaliti u probleme. Pištolj sa signalnom raketom u rukama "navijača" na stadionu znači nešto još gore. Ozljedu, invalidnost, smrt.

Mislite da pretjerujem? Vratite se još jednom na početne paragrafe ako ih niste u miru pročitali.