Drama u tornju

"Ovaj se Vuković opet napio ishlapjela piva", prva je reakcija svakog redovnog čitatelja kolumne, uz obvezan upitnik iznad glave i razumljivu zbunjenost na spomen Sportnetova tornja. O kakvom je tornju riječ, pita se prosječni štilac ovog tjednog i tek povremeno duhovitog pregleda zbivanja iz engleskog nogometa, a logični ga slijed misli vodi ka dvometarskom (i kusur) liku našeg cijenjenog kolumnista Bernarda Jurišića.

Uvjeravam vas, popularni "Juriš" nije toranj o kojem ovdje ima zbora! Sportnetov je toranj posljednji bastion obrane istinskog sportskog novinarstva, velebno arhitektonsko umjetničko djelo u kojemu su utočište našli super heroji sportske pisane riječi, borci za čist pristup sportu koji na prizor poznatog sportaša koji šeta špicom u prozirnoj košulji kroz koju se naziru bradavice neće niti trepnuti okom, a kamoli o tome napisati vijest.

Kako niti najveći borci za pravdu i svemirsku ravnotežu nikada ne otkrivaju lokaciju svoga gnijezda, tako će i adresa Sportnetova tornja zauvijek ostati tajnom. Razumjet ćete, vjerujem, razloge za tajnovitost, no dopustite da nastavim s pričom.

Kao i svakoga prethodnog jutra u posljednjih osam godina, parkirao sam svoj Rolls Royce, dar britanske kraljice za posebne zasluge u promicanju engleskog sporta, u garažu Sportnetova tornja i nježno zalupio vratima moćnog proizvoda Ujedinjenog kraljevstva.

Poput kriminalca koji za sobom briše tragove, rukavom sakoa obrisao sam kromiranu ručku na vratima automobila i provjerio svoj odraz u zatamnjenim staklima. Liznuo sam palac i mali prst, popravio obrve i više puta upitao svog alter ega obraća li se upravo meni. Prije nego sam stigao posegnuti za fiktivnim pištoljem, masakr jednog od najvećih djela holivudske kinematografije prekinula je engleska himna.

"Opet kasniš", grmio je s druge strane telefonske linije moj glavni urednik Tomislav Pacak, još uvijek nespreman pomiriti se s činjenicom da najveći novinarski umovi imaju klizno radno vrijeme. "Stvori se smjesta u mom uredu, ako se uopće sjećaš gdje je", dodao je i prekinuo vezu ne čekajući moj sarkastični uzvrat.

Zakoračio sam u predvorje Sportnetova tornja i namignuo djevojkama na recepciji, te istim onim palcem i malim prstom odglumio telefonsku slušalicu i jednoj od njih usnama formirao prazno obećanje: "Nazvat ću te." Zahihotala je i okrenula se prijateljici, a ja sam pogledom potražio dizalo.

Dok sam palcem klizio po zaslonu svoga pametnog telefona i pogledom pratio stotine poruka obožavatelja u prepunom poštanskom pretincu, prekinuo me ugodan ton. Dizalo se zaustavilo na prvom katu i preda mnom se ukazala nogometna redakcija. Prezaposleni kolege iz odjela kojemu i sam pripadam užurbano su koračali, nabacivali se papirima, bjesomučno udarali po tipkovnicama i svađali se tko je trebao otključati posljednji par Pobjedničkog niza.

Nisam ih želio smetati, tek sam pristojno pozdravio jednog od najorganiziranijih i najkoncentriranijih Sportnetovih vojnika, nogometnog urednika Bornu Rupnika, i upitao ga "kako si", svjestan da će od silnoga posla moj pozdrav registrirati tek kada budem na odlasku. Vrata dizala preda mnom su se sklopila, a ja sam se još jednom zadubio u pisane pohvale mom liku i djelu.

Koncentraciju mi je poremetio uplakani čovjek koji je iz košarkaške redakcije zakoračio u dizalo i sadržaj svojih nosnica uz prodoran zvuk ispraznio u papirnatu maramicu. Neutješnog sam kolegu odmjerio pogledom punim sažaljenja, a on me upitao ima li smisla živjeti sada, kada je Cibona ostala bez Eurolige.

Dobronamjerno sam mu savjetovao kako bi to pitanje bilo najbolje postaviti košarkaškom uredniku Jurišiću, a on mi je pun gorčine i sarkazma uzvratio: "Između skandiranja 'Ju-go-pla-sti-ka' i 'Ajmo žuti' misliš?" Zaustio sam odgovoriti, no kroz otvorena vrata dizala moj je sugovornik zakoračio prema odjelu auto moto sporta.

Kolege iz oktanskih sportova zabavljali su se omiljenom im razbibrigom, pjevušenjem melodija s hrvatske estrade uz onomatopeju benzinskog motora. Vjerujte mi, trebate čuti izvedbu "Bižuterije" uz nezaobilazan "brum, brum, bruuuum".

Svjestan kako moj glavni urednik svakom minutom gubi smisao za humor, pa i ovako profinjen i istančan kao moj, stao sam mahnito pritiskati broj pored Pacakova kata, no dizalo me danas nije voljelo. Kada su se vrata sljedeći put otvorila, dočekao me uredski žamor rukometne redakcije i nadglasavanje o broju pizza koje valja naručiti za gablec.

"Pet-jedan", vikala je urednica Ivana Strahija, a iz pozadine su stizali prijedlozi oporbe. "Tri-dva-jedan", povikala su jedna gladna usta, "Šest-nula", stiglo je iz drugih. Zaustio sam objasniti im da je u konačnici sve to isto, kada se preda mnom ukazala redakcija zimskih sportova i smrznula mi dah.

Nepoznat netko opet se igrao klima uređajem, a novinari u pancericama, klizaljkama i dresovima Medveščaka stvarali vijesti iz hladnih sportova, označavajući svaki puni sat glasnim povikom "Zig-zag". Vidjevši da je vrag ovoga jutra odnio šalu tamo gdje ih već i inače odnosi, odlučio sam nastaviti cipelcugom. Iskoračio sam iz dizala i nekoliko stotina stepenica kasnije našao se pred ciljem.

Sramežljivo sam pokucao i zakoračio u tisuću kvadrata čistog rasipništva od mramora i pohlepe od slonovače. Na suprotnoj strani prostorije koju smrtnici s nižih katova šaptom nazivaju "Pacak Arena", bez dvogleda jedva vidljiv ljudskom oku, okrenut prema zidu na svom je tronu sjedio On.

"Marine", rekao je kratko Tomislav Pacak, zavrtio svoju fotelju za 180 stupnjeva i prodornim pogledom pokušao pokazati tko je gazda. Da ugođaj bude potpun, nedostajao je tek zvuk fanfara ili prodoran krik Bečkih dječaka. "Kako stojiš s kolumnom?", upitao me kamenog izraza lica.

"Bit će na vrijeme, kao i svakoga tjedna. Pripremio sam sve kako je planirano i najavljeno", uzvratio sam koračajući tih stotinjak metara do Njegova trona, uz vidljivi znak olakšanja što imam spreman odgovor.

"To mi je drago čuti, no ovoga tjedna bit će nešto drugačije. Hvala ti što si bio spreman uskočiti u svoj uobičajeni termin, no morat ćeš pričekati i kolumnu objaviti kasnije", nastavio je Pacak tonom koji nije odavao dojam da me nešto pita.

"Ali... ali, zašto?", zamuckivao sam u nevjerici.

"Procijenio sam da je ovoga tjedna u tom terminu važnije objaviti tematski tekst o hrvatskoj reprezentaciji uoči utakmice s Grčkom", objašnjavao je glavni urednik, pokazujući prstom na tablicu s rasporedom na svom video zidu. "Ne brini, i ti ćeš danas doći na r…, zaustio je reći kada sam se iz protesta okrenuo i stao koračati prema izlazu.

"Kuda ćeš, nisam još završio", povikao je za mnom i ustao na noge.

"Reci ti što hoćeš, ali ja danas ne ulazim u raspored, zaboravi", uvrijeđeno sam dobacio ne zaustavljajući se.

"Ja sam glavni urednik i ja određujem kada će što biti u rasporedu", udarao je Pacak šakama o stol i prema meni zavitlao mramornu figuru Nike Kranjčara.

"Ako za mene nema mjesta u udarnom terminu, odbijam objaviti svoju kolumnu i ne osjećam se mentalno spremnim", tvrdoglavo sam se držao svoga stava dok se ni pola metra od mene razbijao hrvatski reprezentativac.

Okrenuo sam se i tiraninu namjeravao "bosanskim grbom" pokazati da mislim ozbiljno, a potom sam zastao. Moj glavni urednik u jednoj je ruci držao figuru Kurta Warnera, a u drugoj Tima Duncana i vidno potresen pokušavao donijeti odluku kojeg će od omiljenih mu sportaša sljedećeg poslati u mom smjeru.

Kako bih spasio sportske velikane od sigurnoga kraja, odlučio sam prekinuti s guranjem inata i dati priliku dijalogu. Nekoliko desetaka ružnih riječi i argumentiranih prijetnji kasnije – od kojih je najveću težinu imala ona o dvotjednoj suspenziji i uzimanju pola milijuna kuna honorara – shvatio sam kako nema ništa loše u odgađanju kolumne za samo jedan sat.

Sportnetovom sam vođi pomogao zalijepiti Kranjčarove dijelove u kakvu-takvu cjelinu, a potom smo se srdačno pozdravili, sretni što smo barem ovoga tjedna izbjegli veći skandal. Vratio sam se u dizalo i pritisnuo broj pored nogometne redakcije. Zakoračio sam prema svom uredu i iza leđa začuo poznati glas.

"Bok! Evo dobro sam, malo je gužva...", procijedio je moj nogometni urednik Borna, još uvijek ne skidajući pogled sa svoga monitora.

Komedija je uvijek bila u srži ovoga kluba

Za razliku od ljudskog stiska ruke između Sportnetovog glavnog urednika i moje malenkosti, Carlos Tevez i Roberto Mancini vjerojatno više nikada neće biti spremni na civilizirane norme ponašanja, barem kada se radi o međusobnom odnosu uskoro bivšeg nogometaša Manchester Cityja i menadžera istoimene momčadi.

Tevez je, kao što već znate, u prošlotjednom ogledu s minhenskim Bayernom odbio ući u igru jer se teren nalazi nekoliko metara istočnije od klupe na kojoj je sjedio, pa bi se ulaskom na travnjak Allianz Arene za istih nekoliko metara dodatno udaljio od svoje djece i obitelji, zbog kojih silno želi otići iz Engleske koja je, usput budi rečeno, tu istu obitelj financijski osigurala za nekoliko generacija.

Ako vam nakon najduže rečenice u povijesti ove kolumne i dalje nije jasno o čemu se radi, ne krivim vas. Tevez se ipak potrudio, pa je odmah nakon utakmice reporterima Sky Sportsa objasnio kako se mentalno nije osjećao spremnim za igru, da bi pola sata kasnije shvatio kako navedenom izjavom znatno pogoršava svoje izglede da iz nekog budućeg pravnog spora izađe kao pobjednik.

Kada se Mancini zarekao kako Tevez više nikada neće zaigrati za svijetlo-plavi klub, Argentinac koji i nakon pet godina provedenih u Engleskoj još uvijek komunicira uz pomoć prevoditelja prepustio je nekome izradu novog priopćenja za medije, u kojem tvrdi da se radi o nesporazumu.

Posve očekivano, čitav slučaj već tjedan dana ne silazi s naslovnica engleskih medija, a kamenjem su se stali nabacivati i oni koji bi to trebali i morali činiti, ali i oni kojima bi bolje bilo držati jezik za zubima. Nagradu u kategoriji "rugala se sova sjenici" na kraju je odnio bivši komentator Sky Sportsa Andy Gray, koji je posao izgubio nakon seksističkog verbalnog iživljavanja u eteru nad nedužnom ženskom sutkinjom, kazavši kako je Tevez pokazao manjak poštovanja i profesionalizma.

Da budem posve pošten, nisu se svi okomili na Argentinca, našlo se tu i onih koji su u sveopćem linču smogli snage reći i poneku riječ u njegovu obranu. Nekadašnji menadžer Cityja Mark Hughes, primjerice, koji je Teveza i doveo na tadašnji Eastlands, kazao je kako argentinski napadač samo želi redovito igrati, a pritom je zaboravio spomenuti da obojica dijele istog agenta, Kiu Joorabchiana.

Bilo kako bilo, ovih dana u klubu s Etihada provodi se istraga o zločinima protiv zdrave pameti, a Tevez je u međuvremenu kažnjen oduzimanjem dvotjednih primanja u visini od 500.000 funti. Da je bio pametniji, mogao je nazvati Luku Modrića i saznati kako je patuljasti hrvatski playmaker svoju mentalnu nespremnost za igru i nemogućnost lociranja vlastite glave uspio umjesto u suspenziju pretočiti u lukrativniji ugovor.

Odnedavno bivši Cityjev direktor Garry Cook, o čijem smo "nečasnom otpustu" nedavno divanili, jednom je izjavio: "Komedija je uvijek bila u srži ovoga kluba". Pojma nije imao koliko je u pravu.

Priča o dva derbija

Kada su trinaestog dana mjeseca listopada 1894. godine igrači Evertona i Liverpoola na Goodison Parku prvi puta odmjerili snage u međusobnom ogledu, ni slutili nisu da će nakon 117 godina naguravanja lopte Merseysideom taj dvoboj iz "prijateljskog derbija", kako su ga zvali do sredine osamdesetih, prerasti u najgrublji i najeksplozivniji derbi Premier lige.

Od ustoličenja Premier lige kao elitnog nogometnog natjecanja u Engleskoj mnogo je toga u ogledu dvaju velikih liverpulskih rivala bilo nepredvidivo, no jednu ste stvar mogli predvidjeti s gotovo stopostotnom sigurnošću: crvenih kartona sigurno će biti.

Niti ovoga tjedna gospoda u plavim i crvenim dresovima nisu nas razočarali, uobičajeni crveni karton dobio je Jack Rodwell, no ovaj put na tome može zahvaliti isključivo silasku glavnoga suca s pameti. Za start kojega bi mnogi suci imali problema proglasiti prekršajem Martin Atkinson je bez razmišljanja pokazao izravni crveni karton, a koliko se Savez slaže s njegovom odlukom pokazali su već u utorak ukidanjem crvenog kartona i uklanjanjem Rodwellove suspenzije od tri utakmice.

Ta je sudačka odluka ipak imala utjecaja na ishod ogleda, pa se Liverpool relativno lako obračunao s desetoricom svojih gradskih rivala, a pogodak je postigao čak i Andy Carroll, prekinuvši šestomjesečni post kojeg je Kenny Dalglish kasnije nazvao posve uobičajenim za napadače te otklonio bilo kakav pritisak na Carrolla, s kojeg još uvijek visi etiketa s cijenom – 35 milijuna funti.

Kada su pak devetnaestog dana mjeseca studenog 1887. godine igrači Arsenala i Tottenhama prvi put odmjerili snage u međusobnom ogledu, ni slutili nisu da će nakon 124 godine natjeravanja lopte sjevernim Londonom s gostujućih tribina White Hart Lanea slušati skandiranje kako bi bilo dobro da je napadač Tottenhama – koji je, usput, nekoć bio napadač Arsenala i najveći broj pogodaka postigao je upravo Tottenhamu – poginuo u terorističkom napadu u Africi, popraćeno uobičajenim folklorom pjesama o menadžeru Arsenala i njegovoj tobožnjoj sklonosti prema pedofiliji.

Nakon drugog uzastopnog rušenja rekorda kolumne u dužini rečenice, dužan sam vam reći kako je Arsenal uspio izgubiti i ovu utakmicu, što znači da je iz sedam utakmica prikupio jednako toliko bodova. Dokaz je to kako Arsene Wenger i dalje ne može mirno spavati, pa se na treninzima čak bavi mišlju da preuzme stvar u svoje ruke ili, kako svjedoči video zapis, prilično vješte noge.

Teretna obrana Topnika čini početničke pogreške i djeluje kao da i dalje ne zna što radi, premda u svojim redovima ima njemačku tehnologiju. Kako i ne bi, kada ni taj opjevani Per Mertesacker ne ulijeva sigurnost i tjera me da preispitam svoje povjerenje prema njemačkim proizvodima, te na njegovom torzu potražim skrivenu oznaku "Made in China".

Kamikaze

Kad smo već kod obrambenih igrača koji ne ulijevaju povjerenje, Johnny Evans se nedavno raspištoljio i jedinom engleskom novinaru kojeg je bilo briga što taj Irac ima za reći priznao kako u novoj Unitedovoj momčadi po godinama spada u starije i iskusnije igrače te ima obvezu mlađima prenositi svoja znanja.

Pritom je zaboravio primijetiti da se, otkad je silom prilika zbog ozljeda 17 ostalih obrambenih igrača zauzeo mjesto standardnog stopera Crvenih vragova, u crkvama u Manchesteru traži mjesto više. Molitvama se pridružuje i moja malenkost, a prije svega iskreno se nadam da Evans neiskvarenim stoperima poput Phila Jonesa neće uspjeti prenijeti ni zrno svog (ne)znanja.

Stil igre kojeg bi u Japanu usporedili s pilotima koji su se naglavce obrušavali na cilj ne mareći za ono što će doći poslije Evans je već prezentirao u ogledu s Chelseajem, a ako je i postojao netko tko je nepogrešivu sposobnost ispadanja iz sustava objasnio kvalitetom u napadačkom redu londonske momčadi, nakon ogleda s jednim napadačem Norwicha zabune više nema.

Moji sugovornici na Facebook stranici Engleskog pacijenta pobjedu aktualnog prvaka pripisali bi sreći koja taj klub prati već dva desetljeća, a ja bih pak ustvrdio kako samo i isključivo slaboj koncentraciji Norwichevih igrača Manchester United može zahvaliti što je niz pobjeda na domaćem terenu produljio na rekordnih 19.

Dok je David de Gea na klupi probavljao ukradenu krafnu, Anders Lindegaard imao je neočekivano puno posla. Johnny Evans sirotog je Danca ostavljao na milost i nemilost protivnicima i da je na svijetu sportske pravde Norwich bi s Old Trafforda otišao punoga plijena. Ovako, Kanarinci su umrli pjevajući, no Paul Lambert sigurno će iz ovakvoga izdanja znati izvući temelje za budućnost.

Premda bi se po rezultatu moglo naslutiti da je Evans nastupio i u ogledu Boltona i Chelseaja, to ipak nije bio slučaj. Silom prilika Andre Villas-Boas iz početnog je sastava morao izostaviti suspendiranog Fernanda Torresa i, gle čuda, Chelseaju se otvorilo.

"Petardu" jednom od glavnih kandidata za put u drugoligaško društvo svojim je hat-trickom dodatno začinio Frank Lampard, subliminalno poručivši Villas-Boasu da ga više ni ne pomišlja ostaviti na klupi. Kako bi poraz još jače zabolio, preostala dva pogotka Boltonu je utrpao Daniel Sturridge, koji je proteklu polusezonu proveo na posudbi upravo na Reeboku i u 12 susreta postigao osam pogodaka.

Ne zamjerite mi što ih spominjem tek na kraju ovog (pre)dugačkog pregleda tjedna, ali igrači Newcastlea svojim su učinkom u dosadašnjem su tijeku sezone Arseneu Wengeru poslali nedvosmislenu poruku da prodaja stožernih igrača ne znači ujedno i značajno slabiji učinak u prvenstvu.

Svrake su posljednjeg dana siječnja ostale bez Andyja Carrolla, a nakon što su novac od njegove prodaje ovoga ljeta propustili potrošiti na značajnija pojačanja, napustio ih je i kapetan Kevin Nolan, da bi nakon uvodnih par kola zbogom rekao i Joey Barton.

Mogli su Alan Pardew i njegovi pomoćnici sjesti i plakati, ali su umjesto toga upregnuli snage i nakon sedam kola mogu se pohvaliti četvrtim mjestom i vođenjem jedne od još samo četiri neporažene momčadi Premier lige. Hoće li tamo i ostati, vidjet ćemo u nastavku prvenstva, a posebno nakon siječnja kada vlasnik kluba rasproda sve igrače koji su se tijekom jeseni izdigli iz prosjeka.

Sudačka nadoknada

Prošle sezone oprostili smo se od Robbieja Savagea, koji je odlučio okončati svoju igračku karijeru, ako se to može tako nazvati i uživati u mirovini. Međutim, neumorni i nemirni plavokosi nogometaš nije mogao sjediti, igrati tombolu i svakog prvog u mjesecu čekati odrezak mirovine. Ne, prijavio se na britansku verziju "Plesa sa zvijezdama" i zajedno s partnericom Olom Jordan, s kojom umjesto plesnog talenta dijeli boju za kosu i regenerator, proteklog tjedna debitirao na plesnom podiju.

Rezultat je očekivano loš, pa su ga britanska Milka Babović i ostatak žirija počastili slabašnom ocjenom i plavokosom paru dodijelili su 19 od mogućih 40 bodova, a koliko biste im dali vi, procijenite sami.

Vratit ćemo se nakratko opet našem glavnom junaku Carlosu Tevezu, oko kojeg se u Manchesteru proteklih godina vodio pravi navijački rat - jumbo plakatima. Sigurno se sjećate kako su navijači Manchester Cityja plakatom "Welcome to Manchester" posolili ranu svojim rivalima s Old Trafforda, nakon čega je famozni plakat u Photoshopu doživio desetke izmjena i varijacija na temu.

Simpatizeri Uniteda okupljeni u udruzi Manchester United Supporters Trust sada su dočekali svoj dan i zakupljivanjem oglasnog prostora na svjetlećoj reklami iznad željezničke postaje uzvratili udarac dobrodošlicom istom tom Manchesteru u svijet Carlosa Teveza. Na digitalnom ekranu uz sliku argentinskog napadača koji sjedi na klupi za pričuve ispisali su poruku "Welcome to Carlos, Manchester".

Luis Suarez ne voli kada u uzmete loptu, makar se to dogodilo i na zagrijavanju uoči utakmice. Koliko mu znače intimni trenuci jedan na jedan s tim okruglim rekvizitom pokazao je uoči susreta na Goodison Parku kada je Charlie Adam počinio fatalnu pogrešku i pomaknuo loptu s kojom se namjeravao igrati.

U kakvom se pak prijateljskom okruženju odvijao Merseyside derbi najbolje pokazuje briga Evertonovih navijača za dobrobit Craiga Bellamyja. Zabrinuti da velškom internacionalcu nije lako spojiti kraj s krajem zasuli su ga plastičnom ambalažom, kako bi je Bellamy u obližnjem trgovačkom centru zamijenio za nešto novca.

Prije nego se od vas oprostim, dopustite da priznam kako je Arsene Wenger nerijetko omiljena meta moga oštrog pera, no isto tako nikada nisam negirao da iznimno cijenim francuskog stratega. Iz oba razloga iskreno mu želim sretnu 15. obljetnicu od dolaska na klupu Topnika i puno (ipak ne prevelikih) uspjeha u budućnosti. Uz nadu da neće tako skoro napustiti Otok, prisjetimo se trenutaka iz proteklih 15 godina.

Na kraju ovotjednog druženja došao je red i na najboljih pet pogodaka sedmoga kola. Zbog reprezentativne pauze opet ćemo se rastati na dva tjedna i čitamo se ponovno 19. listopada, nakon najvećeg engleskog derbija, onog između Liverpoola i Manchester Uniteda.