Novcem (ne) možeš kupiti ljubav

Teško je iz današnje perspektive znati jesu li John, Paul, Ringo i George doista vjerovali kako se novcem ne može kupiti ljubav dok su onako ukočeni poput drške od metle, u savršeno ispeglanim odijelima i uz nezaobilazne dječačke osmijehe širili dobre vibracije.

Malo je vjerojatno da su, obraćajući se narodu kroz crno-bijele video snimke (koje su me, usput budi rečeno, u jednoj fazi mog naivnog ranog djetinjstva tjerale na pomisao kako je svijet u kojem Beatlesi žive zaista bez boje), mogli naslutiti što će se sve niti pola stoljeća kasnije moći kupiti za taj isti, opjevani novac.

Pedesetak godina kasnije, baš nekako u vrijeme kada je jedan od njih bivšoj supruzi u ime nekadašnje ljubavi isplatio "jednokratnu financijsku pomoć" od više desetaka milijuna funti, to crno-bijelo doba nevinosti i naivnosti polako, ali sigurno tone u zaborav. Svijet oko nas kristalno su čistim bojama oživjele preko metra široke plazme i tekući kristali i širom nam otvorili oči.

Mi zaljubljenici u engleski nogomet tako smo za šaku valute i nešto slobodnog vremena svoju ljubav prema tom divnom sportu odjednom mogli prakticirati i u udobnosti dnevnoga boravka, a klubove koje istinski i od srca volimo sami smo sebi mogli servirati na srebrnom pladnju. Jer smo mi to platili.

Oni sretniji (čitaj: bogatiji) među nama nisu se, međutim, zaustavili tek na bogatoj sportskoj ponudi satelitskih ili kabelskih televizija, pa niti kupnji sezonskih karata za neki od voljenih im klubova. Ti sretnici obdareni dubljim džepom od nas, običnih smrtnika, svoja su (ne)pošteno stečena bogatstva uložili u kupnju čitavih klubova.

Poučeni svojim životnim iskustvom i činjenicom da im je novac do toga trenutka mogao kupiti baš sve, novopečeni vlasnici premierligaških klubova dosjetili su se kako bi njihove akvizicije valjalo dugoročno zaštititi od gubitka vrijednosti, pa su kroz institucije engleskog nogometa pokrenuli inicijativu van svake pameti.

Izvršni predsjednik Udruge ligaških menadžera (League Managers Association, u daljnjem tekstu LMA) Richard Bevan ovog je tjedna s nama, običnim smrtnicima i vlasnicima daljinskih upravljača, podijelio detalje inicijative iza koje stoji nekoliko premierligaških klubova čiji se vlasnici ne diče britanskim porijeklom.

"Postoji određeni broj klubova u stranom vlasništvu koji zagovaraju ukidanje ispadanja iz Premier lige, odnosno promocije iz drugoligaškog društva. Dobiju li još četiri ili pet klubova nove vlasnike ta bi ideja zaista mogla postati stvarnost", rekao je Bevan i dodao kako ti vlasnici uopće ne moraju biti stranci.

"U konačnici, nije toliko bitno jeste li stranac ili domaći vlasnik. Nema veze jeste li iz Birminghama ili Burme, u oba slučaja nije tako teško procijeniti da biste sigurnim članstvom u Premier ligi bez mogućnosti ispadanja mogli zaraditi više nego kada ta opcija i dalje postoji", kaže Bevan i u pravu je.

Za vas koji kasno palite i još uvijek vam je rano jutro: klubovi koje izvršni predsjednik LMA nije imenovao izrazili su želju da se iz sustava natjecanja u elitnom razredu engleskog nogometa u potpunosti izbaci mogućnost ispadanja iz lige! Među novim vlasnicima ima onih koji žele implementirati sustav kakav je, primjerice, na snazi u američkim profesionalnim sportovima ili pak u MAXtv Prvoj ligi, koja se svake godine proširuje samo kako nitko iz nje ne bi morao ispasti.

Premda mu je poslodavac državljanin Sjedinjenih Američkih Država, među prvima je u obranu sadašnjeg sustava, odnosno sustava koji je na snazi otkad nogomet zna za sebe, ustao najdugovječniji menadžer Premier lige Alex Ferguson, procijenivši kako bi ta odluka za mnoge klubove značila siguran kraj.

"Jednostavno ne vidim smisao toga. Trenutno je u Championshipu najmanje osam klubova koji iza sebe imaju veličanstvenu povijest i što ćete u tom slučaju reći tim klubovima? Da više nikada ne mogu igrati u Premier ligi? Možete im slobodno staviti ključ u bravu", čudio se Ferguson.

"Bilo bi to samoubojstvo za ostale engleske klubove, posebno one u Championshipu, jer svi su oni nukleus Premier lige od njenog postanka do danas. Jedino mjesto gdje možete zaraditi novac i ispuniti svoje ambicije je Premier liga i ne možete to tek tako oduzeti svim ostalim klubovima", dodao je menadžer Uniteda.

Kada bi, primjera radi, spomenuti sustav natjecanja bio uveden ove sezone, u Premier ligi više nikada ne bismo vidjeli dvostruke europske prvake Nottingham Forest, niti nogometne institucije poput West Ham Uniteda, Leedsa, Coventryja ili oba kluba iz Sheffielda. Štoviše, loše vijesti morali bismo priopćiti i nekima od klubova koji su 1888. godine osnovali Football League, preteču današnjeg sustava natjecanja. Vrata Premier lige tako bi se zauvijek zalupila pred nosom Derby Countyja, Preston North Enda, Burnleyja, pa čak i najstarijeg svjetskog kluba, danas trećeligaša Notts Countyja.

Premda Chris Bevan niti bilo tko drugi iz LMA nije našao potrebnim imenovati klubove koji se nalaze iza ove besramne inicijative, logičkim zaključivanjem nije teško doći do podatka koji se to vlasnici klubova toliko boje za svoju investiciju da su spremni na račun brojnih engleskih velikana mijenjati stogodišnji sustav natjecanja.

Od 20 klubova koji se trenutno natječu u Premier ligi, njih polovica je u vlasništvu osoba ili tvrtki čije mjesto rođenja ili sjedište nije u britanskom kraljevstvu: Aston Villa (Randy Lerner, SAD), Blackburn (Venky's Group, Indija), Chelsea (Roman Abramovič, Rusija), Fulham (Mohamed al Fayed, Egipat), Liverpool (Fenway Sports Group, SAD), Manchester United (obitelj Glazer, SAD), Manchester City (šeik Mansour, UAE), Sunderland (Ellis Short, SAD), Queens Park Rangers (Tony Fernandes, Malezija), te Arsenal koji je u većinskom, ali ne i potpunom vlasništvu američkog biznismena Stana Kroenkea.

Uzmemo li u obzir da Arsenal, Chelsea, Manchester United, Liverpool, a odnedavno i Manchester City ionako ne moraju strahovati od ispadanja iz lige u skorijoj budućnosti, za očekivati je da ovaj napad na zdravi razum predvode preostali gore spomenuti klubovi, kojima relegacija u Championship gotovo svake sezone predstavlja realnu opasnost.

Tu ponajviše mislim na Blackburn, čijim je vlasnicima trgovanje piletinom postalo previše dosadno, pa su si odlučili kupiti igračku. Od trenutka njihova dolaska bilo je jasno kako o vođenju nogometnog kluba znaju vrlo malo ili gotovo ništa, a o tome svjedoče i blistavi rezultati iz ove sezone.

Premda nema stranog vlasnika, ništa manje sumnjiv nije ni Bolton, čiji je predsjednik Phil Gartside prije dvije sezone već ponudio prijedlog novog sustava natjecanja, koji je odbijen u startu. Pogledom na trenutačno stanje na ljestvici, jasno je otkud želja za cementiranjem premierligaškog statusa.

Kad smo već kod osumnjičenih vlasnika koji prilikom kupnje nogometnog kluba nisu imali previše saznanja o pravilima najpopularnijeg svjetskog sporta i sustavu natjecanja u koji ulaze, putra na glavi ima i vlasnik Liverpoola John W. Henry. Amerikanac je u nedavnom intervjuu priznao kako u trenutku investicije u klub s Anfielda "nije znao gotovo ništa ni o Liverpoolu, niti o Premier ligi", a navijačima Liverpoola nimalo simpatičan dodatak stigao je iz usta predsjednika Toma Wernera, koji je kazao kako je svakako čuo za Manchester United.

Što ih je onda natjeralo na kupnju Liverpoola, pitate se, a odgovor na to pitanje stigao je s inicijativom u kojoj klub s Anfielda ističe kako sadašnja podjela novca od televizijskih prava nije poštena prema najjačim engleskim klubovima, te da bi manje atraktivnim klubovima koji su ionako sirotinja trebale pripasti samo mrvice. Zvuči li vam podjela na jednake i "jednakije" poznato, u pravu ste. Nešto slično na snazi je u Španjolskoj gdje Barcelona i Real Madrid proždiru najveći dio kolača od TV prava te tako sigurnim koracima kroče ka sustavu natjecanja u kojemu će dvadeset puta u jednoj sezoni igrati međusobno jedni protiv drugih.

Međutim, vratimo se ponovno temi promjene sustava natjecanja. Prema važećem statutu Premier lige, do promjene u sustavu natjecanja može doći isključivo ako 14 od 20 klubova glasaju za reformu, iz čega proizlazi da dođoši, padobranci, buntovnici i galamdžije svoje fiks-ideje još uvijek ne mogu poduprijeti konkretnim brojkama u "parlamentu".

Vijesti su još bolje kažem li da je u Premier ligi još uvijek dovoljno ljudi kojima novac nije pomutio razum, pa najavljuju kako će svaka slična ideja već u startu naići na odbijenicu, a tome se pridružio i Engleski nogometni savez, koji u takvim slučajevima zadržava pravo ulaganja veta.

Oko čega se onda uopće brinemo, zar ne? Krivo! Jer vjerojatno je tek pitanje vremena kada će kritična masa bogatih vlasnika koji ne žele smanjiti vrijednost svojeg ulaganja u Premier ligi dohvatiti razinu na kojoj ni čelnicima lige ni Engleskom nogometnom savezu više neće biti tako lako ignorirati apele za promjene u sustavu natjecanja.

Dođe li do promjena koje smo smatrali neprimjenjivima na europski nogomet i poimanje toga sporta na Starom kontinentu, teško je procijeniti gdje će se sve to zaustaviti. Je li selidba franšize sljedeća na meniju i hoćemo li uskoro Wolverhampton Wandererse gledati kao London Wolvese?

Tko zna što bi na sve to rekli John, Paul, Ringo i George?

Najveća nogometna utakmica na svijetu

Teško je reći za koju stranu Merseyside derbija bi se odlučili članovi gore spomenute liverpulske četvorke, ali je prilično logično procijeniti da su barem neki od njih bili navijači Liverpoola, koji je ovog vikenda u najvećem engleskom derbiju ugostio Manchester United i s njime na kraju prijateljski podijelio bodove.

"Najveća nogometna utakmica na svijetu", tepao je derbiju Alex Ferguson dan uoči ogleda na Anfieldu, a 24 sata kasnije iz te iste najveće nogometne utakmice na svijetu odlučio izostaviti gotovo cijelu prvu momčad Manchester Uniteda, kojoj je usput nedostajala najmanje polovica najjačeg obrambenog reda.

Teško je procijeniti što stoji iza Fergusonove odluke da Wayne Rooney, Nani, Anderson, Michael Carrick, Javier Hernandez i Antonio Valencia veći dio ili cijelu utakmicu odgledaju s klupe, no upravo na njegovoj odluci leži najveći dio odgovornosti što smo prvo poluvrijeme utakmice na Anfieldu prespavali bez grižnje savjesti.

Tek nakon što je čovjek s više od 20 godina staža u Premier ligi, čuvajući vlastito međunožje koje mu je ljetos donijelo pregršt problema, otvorio rupu u živome zidu i Stevenu Gerrardu poklonio pogodak (koji, usput budi rečeno, nevjerojatno podsjeća na Gerrardov pogodak iz istoga derbija na Old Traffordu protekle sezone), nešto krvi poteklo je venama anemičnog derbija, a poneka se lopta našla i na polovici Liverpoola.

Premda su i dalje izgledali kao da su se najeli Badelja i Sammira, igrači Uniteda iz jedne su takve rijetke prigode čak uspjeli i izjednačiti, a potom su u sudačkoj nadoknadi spašavali živu glavu i kući odnijeli bod kojeg bi po pogledu na početnu jedanaestoricu uoči "najveće nogometne utakmice na svijetu" potpisao baš svaki navijač Crvenih vragova.

Je li Ferguson bio zadovoljan bodom, je li čuvao momčad uoči Lige prvaka ili pak pokušao izbjeći ozljedu ili karton bilo kojeg od stožernih igrača uoči gradskog derbija sljedeće nedjelje, ostat će zauvijek zaključano u glavi najtrofejnijeg otočkog trenera. Kennyju Dalglishu pak ostaje žal za propuštenom prigodom jer njegov sunarodnjak s klupe Uniteda pružio mu je bodove na pladnju.

Kad nas već akteri "najveće nogometne utakmice na svijetu" nisu uspjeli u punoj mjeri nabrijati i atraktivnim nas nogometom natjerati da na 90 minuta zaboravimo na tmurnu svakodnevicu, nešto slično potrudio se isposlovati Patrice Evra. Francuski se reprezentativac tijekom utakmice dohvatio s Luisom Suarezom, a potom ga optužio za rasistički ispad zbog kojeg je Savez pokrenuo istragu.

Evra tvrdi da ga je Urugvajac grubo izvrijeđao tako što je najmanje desetak puta uporabio riječ koja počinje slovom "N" i na koju je crnačko stanovništvo svijeta iz povijesnih razloga iznimno osjetljivo. Suarez je odlučno demantirao uporabu bilo kakvih rasističkih izraza, a ja se na kraju pitam kome da vjerujem.

Trebam li povjerovati Patriceu Evri koji je "rasističku kartu" odigrao već u dva navrata 2006. i 2008. godine, nakon čega su obje optužbe odbačene, ili pak Luisu Suarezu koji predstavlja utjelovljenje izreke "cilj opravdava sredstvo"? Nakon dvije šuplje optužbe za rasizam, Evri će biti teško povjerovati čak i da je Suarez cijelu utakmicu odigrao s bijelom kapuljačom na glavi, a niti odlučan demanti čovjeka koji je spreman rukama obraniti svoju mrežu i gubiti tlo pod nogama čim se za to ukaže prilika ne nosi preveliku težinu.

Što kažete, da ovaj put ostanem neutralan?

Dok su se Evra i Suarez častili uvredama, a Liverpool i Manchester United dijelili bodove, Roberto Mancini sa smiješkom je pratio zbivanja na Anfieldu znajući da će eventualnom pobjedom nad Aston Villom prvi put ove sezone kolo okončati na prvom mjestu.

Niti Talijan nije na travnjak poslao najbolju momčad, nije tu bilo ni Sergija Aguera, ni Edina Džeke, ni Samira Nasrija, ni Davida Silve, a niti već marginaliziranog Carlosa Teveza. I umjesto da do pobjede dođe na težak i mukotrpan način City je upisao glatku pobjedu.

Zašto? Pa zato što pored svih gore navedenih "u rezervi" ima Jamesa Milnera, Garetha Barryja, Nigela de Jonga, ali i Marija Balotellija koji je načeo mrežu gostiju i utabao put prema pobjedi. City će tako u gradski derbi ući s bolje "pregovaračke pozicije" od Uniteda, a hoće li iz njega takav i izaći, pokazat će nedjeljni ogled.

Prvi je udarac u psihološkom ratu uoči toga paklenog derbija već zadao stari lisac Ferguson, koji je po završetku utakmice s Liverpoolom novinarima kazao kako je dobro što je United već u ovoj fazi natjecanja odradio utakmice sa svim najvećim klubovima, kao što su Chelsea, Tottenham, Arsenal. Pogađate, svoje gradske rivale slučajno je izostavio.

Chelsea je pak nastavio sa stopostotnim učinkom na domaćem terenu, premda mu je u goste stigla momčad koju na Stamford Bridgeu nije pobijedio već šest godina. Ovaj put, međutim, Everton je daleko od sastava koji se može ravnopravno nositi s najjačima, financijski problemi i rasprodaja stožernih igrača uzeli su svoj danak.

Londonska momčad tako je iskoristila Unitedov gubitak bodova i dodatno se približila aktualnom prvaku, dokazavši time kako nema mjesta pričama da će isključivo klubovi iz Manchestera ove sezone igrati glavnu ulogu. Andre Villas-Boas nema se namjeru predati, a njegov je sastav prema prezentiranim dokazima u usponu forme.

Chelseajev susjed Arsenal tijekom ogleda sa Sunderlandom još je jednom pokazao dva lica. Ono lepršavo i efikasno nagrađeno je već nakon tridesetak sekundi igre najbržim pogotkom Topnika u povijesti Premier lige, no već nakon pola sata i nakon spektakularnog pogotka Sebastiana Larssona u izabranike Arsenea Wengera uvukla se nesigurnost i strah.

Srećom, u desetkovanoj, rashodovanoj i rasprodanoj momčadi Topnika još uvijek živi duh Dennisa Bergkampa, i to u liku i djelu Robina van Persieja, koji je autor dva sjajna pogotka, ali i najljepšeg ovosezonskog pogotka koji to nije bio. Podsjetio je Van Persie i na sličan potez stanovitog Erica Cantone i Wengeru svakako godi Nizozemčeva najava kako mu je budućnost vezana isključivo za Arsenal.

Sudačka nadoknada

Nedjeljni program u Premier ligi otvorio je jedan od najstarijih engleskih derbija, Black Country derbi između West Bromwich Albiona i posrnulog kandidata za naslov prvaka Wolverhamptona. Nakon fantastičnog početka sezone koji je rasplamsao klupske i navijačke ambicije, Vukovi su upisali i peti uzastopni poraz i sve ih je teže smatrati legitimnim kandidatima za jednu od najviših pozicija na ljestvici.

Više od nevolja u redovima Wolverhamptona trenutno nas zanima veoma bistar potez dvojice navijača Wolverhamptona, koji su tugu zbog poraza odlučili ugasiti mokrenjem po travnjaku Hawthornsa nakon utakmice. Svoj pothvat uredno su snimili i postavili na YouTube, što im vjerojatno neće pomoći u dokazivanju nevinosti na prekršajnom sudu.

Veliki znak pitanja valja ostaviti i pored ureda službe osiguranja jer sljedeći put travnjakom bi mogao šetati netko čije zle namjere nadmašuju potez dvojice praznoglavih i vrlo vjerojatno alkoholom podgrijanih navijača.

No, tko zna, možda je nestašne navijače Wolverhamptona naživcirao upravo ovaj navijač West Bromwich Albiona. My precious!

Nogometaši su djeca. Pored silnih milijuna koje im vlasnici klubova prosipaju pod noge lako je zanemariti činjenicu da su nogometni klubovi puni razigranih, nerijetko još uvijek golobradih mladića, koji su u zamjenu za profesionalnu nogometnu karijeru morali prerano očvrsnuti i odrasti.

Utakmice svakih nekoliko dana zahtijevaju hladnokrvni profesionalizam i strogu kontrolu emocija, pa su trening kampovi često jedino mjesto gdje se mogu prepustiti djetinjastim igrama. Jednu od takvih zaigrali su na treningu i igrači Chelseaja, a zahvaljujući klupskoj televiziji možemo joj svjedočiti i mi.

Ostajemo još neko vrijeme u stožeru Chelseaja, a u našem društvu je Petr Čech, čiji talent po svemu sudeći nije ograničen samo na baratanje nogometnom loptom i kroćenje udaraca najboljih svjetskih nogometaša. Chelseajev vratar mogao bi se okušati i na glazbenoj sceni, što je dokazao bubnjarskim nastupom s češkim bendom Eddie Stoilow u Pragu.

Sve što može Chelsea, može i Manchester City, barem tako tvrde ovih dana, pa su i oni stoga u javnost pustili snimku s treninga. Tamo su se igrala odrasla djeca u svijetlo plavim dresovima, a među njima i Nigel de Jong, koji je sudeći po onome što inače radi protivnicima imao teško djetinjstvo. Ovaj put pokušao se našaliti, na račun kamermana službene klupske televizije.

Još se nitko nije potrudio znanstveno raščlaniti zašto nam je smiješno kada se netko drugi pred našim očima poklizne i padne. Znamo tek da nam je smiješno, i to jako, a ako imate i svoju kolumnnu i to možete podijeliti s drugima, onda vam je još smješnije.

Nekadašnji engleski izbornik Graham Taylor tome želi stati na kraj, pa je predstavio posebne cipele za menadžere koje izgledaju poput pravih cipela, ali na potplatima kriju tajnu - krampone. U redu, priznat ću vam, ipak se ne radi o pravom proizvodu već dijelu reklamne kampanje novog Football Managera.

Prijenosi nogometnih utakmica, barem onih izvan naše države, polako ali sigurno postaju sve spektakularniji, ali još uvijek uvjerljivo zaostaju za živopisnim, grafički i statistički bogatim prijenosima američkih sportova poput NFL-a.

ESPN je odlučio učiniti nešto po tom pitanju, pa je u svom laboratoriju stvorio ESPN Arenu, grafički prikaz koji bi stručnim komentatorima trebao olakšati analizu utakmice, a usput ih i zabaviti gurkanjem igrača kažiprstom po virtualnoj površini. Na primjeru koji slijedi posebno efektno izgleda isticanje pojedinog igrača, u ovom slučaju Chelseajevog veznjaka Juana Mate.

Ostalo nam je još vremena da pogledamo i pet najboljih pogodaka osmoga kola u izboru moje malenkosti, s kojim se možete, ali i ne morate složiti. Mi se čitamo ponovno za sedam dana, na istom ovom mjestu.