Hoće li Maccabi ikad više prijeći tih 120 km?

Prva slika. Mercer, Barlow, Simms, Daniel, trener Zvi Sherf i strašni, nezaustavljivi Doron Jamchy i Kevin Magee. S druge strane Toni Kukoč s "50 kila mesa", nekakav nepoznati "klinac" Dino Rađa, pa Ivanović, Sobin, Sretenović i trener Božo Maljković. Šanse? Nije bilo kladionica, ali otprilike nekakvih 1.10 na Maccabi. Ali na krovu Europe zasjao je "siromah bez novca, ali s velikim srcem". I još većim radom. I veliki Maccabi morao se pokloniti Splitu, kao i čitava Europa. I još dvaput nakon toga.

Druga slika. Dva desetljeća kasnije grupa košarkaških zaljubljenika iz Splita je s dva automobila krenula u Široki Brijeg. "Kroz Grude do slobode", bio je zajednički moto. U Gradskoj kavani u srcu Širokog Brijega ljubomorno gledamo autobus iz kojeg izlaze Papaloukas, Burstein, Farmar, Schortsanidis, Eliyahu, trener David Blatt i novopečeni Derek Sharp, predsjednik Shimon Mizrahi i elitno navijačko društvo. Svi se redom grle s Nikolom Vujčićem, pitaju za obitelj, karijeru, Split. Grad i klub o kojima su toliko čuli, a u kojem većina nikad nije bila.

Maccabi je stigao u srce Hercegovine, ali stigli su i brojni gosti iz Dalmacije. U malenu, ali složnu sredinu u kojoj sportski uspjesi rastu kao gljive poslije kiše. U gradić u kojem postoji dovoljno pameti i nesebičnosti da se čitavu BiH "postroji u stav mirno" kad se igra košarka ili nogomet. Nogometni klub je godinama u europskim natjecanjima, iako nam domaćini (polu)ozbiljno kažu kako za njega mogu igrati isključivo "BiH igrači". Brazilci i Hrvati. Kod košarkaša gotovo isključivo Hrvati, uz tu i tamo nekog jeftinog Amerikanca. Koliko sve to košta? Malo, gotovo smiješno malo. Za rezultate koje postižu.

Treća slika. Grafit "Vujo dezerter, Ilija profiter" prije desetak dana osvanuo je ispred ulaza u dom nekoć velikog kluba, a neki čiji je privatni interes došao u pitanje i neki čije je mišljenje čvrsto onoliko koliko je bogat besplatni ručak u restoranu, upeli su se kako bi posljednji tračak nade utopljeniku kojemu još samo nos viri iznad površine prikazali nekakvom "borbom za profit". U urušenom i do temelja poharanom klubu u kojemu je "profit" zadnja riječ koja djeluje ozbiljno, klubu koji se danas još samo može pohvaliti svojom prošlošću, netko je anonimno prozvao dvojicu zadnjih ljudi kojima je stalo. Koji ne žele dozvoliti da taj klub napravi onaj posljednji korak prema bezdanu na čijem rubu balansira zadnjih nekoliko godina zbog lošeg rada, pogrešnih procjena, na krive ideje i ljude spiskanog novca i klupskog pogona koji je postao samo sebi svrha i servis.

Svi su od tog kluba dignuli ruke. Na ovaj ili onaj način. Ili su odustali sami ili ih je "viša sila" potjerala. U klubu takve povijesti i takve tradicije više nema mjesta za jednog Ratu Tvrdića, Skansija, Šolmana, Jerkova, Kukoča, Perasovića, Tabaka, Damira Tvrdića. Pokušao je Dino Rađa i opekao se. Pokušao je Nikola Vujčić i baš kao i Rađa, bio kralj dok je besplatno igrao, ali čim je počeo "miješati kaljužu", postavljati pitanja i nuditi nove ideje i nove ljude - dobio "po nosu".

A "po nosu" je najprije dobio jer se dirnuo u "osinjak" kojeg se dosad nije smjelo dirati. Nekim "uglednim roditeljima koji su prijatelji kluba" nije se svidjelo što njihova djeca dolaskom novih trenera u omladinski pogon više ne ispunjavaju kriterije kvalitete i što nove trenere ne zanima koje se dijete kako zove i tko mu je otac, menadžer ili "savjetnik". Uz podršku nekih ljudi iz samog kluba kojima je takav sustav "rada" u omladinskom pogonu odgovarao jer su nedobivene plaće mogli kompenzirati drugačijim "izvorima prihoda", Vujčić je od "legende kluba koja je prošle sezone umjesto u drugu ligu klub odvela u Ligu za prvaka", odjednom preko noći postao "dezerter", a Upravni odbor na čelu s Naletilićem "profiteri".

Vanjski zidovi dvorane na Gripama zadnjih godina anonimno su "udarali" po Rađi, Piksiju Subotiću, Vujčiću, Naletiliću i nekim drugima koji su u nekom periodu došli s nekim novim vizijama i idejama. Zanimljivo, jedini kojeg ni jedna javna kritika nikad nije okrznula je Petar Škovrlj, koji je u zadnjih 10 godina na Gripama i direktor kluba i direktor marketinga i šef struke i službena osoba i glasnogovornik i organizator putovanja i predstavnik u HKS-u, ponekad čak i službeni spiker.

Zgodno je kad u jednoj osobi imate "rješenje svih problema", no kakve je rezultate KK Splitu donijela ta Škovrljeva "svestranost"? Osim ponekog bljeska rezultati nikakvi, ni jedan stvoreni reprezentativac, bez velikana unutar i oko kluba, bez ozbiljnog prihoda od marketinga, bez ikakve ideje kako zaraditi novac osim pitati Grad ili Naletilića, bez generalnog sponzora, bez manjih sponzora, bez gledatelja u dvorani, bez suvenira, bez fan-shopa, bez klupskog prisustva u medijima, na webu, na Facebooku. I ono što je najgore od svega: bez ikakvog ozbiljnog plana da se išta od toga promijeni ili popravi.

Nije KK Split u ovu rupetinu dovela ni Cibona, ni Zdravko Mamić, niti su za sve krivi "masoni, židovi, Bin Laden". KK Split su ovdje gdje je danas doveli nesposobni upravitelji bez vizije i znanja, ljudi koji su srozali kriterije rada, kriterije uspjeha i kriterije povijesti koju su prije njih pisali neki drugi kojih danas više nema tu.

Komu odgovara da KK Split bude daleko od očiju javnosti uz vječnu kuknjavu i opravdanje kako "nema novca"? Komu odgovara da su velika imena ovog kluba daleko od njega? Kako Rato Tvrdić, kako Toni Kukoč, tako i Nikola Vujčić, sutra vjerojatno i Roko Ukić? Komu odgovara da u omladinskom pogonu treniraju "djeca prijatelja kluba", umjesto vrhunskih talenata koji mogu barem dati nadu u bolju budućnost? Komu odgovara da dvorana izgleda kao hangar i da s krova ne visi ni jedna šampionska zastava, da nema ni jedne slike i počasti klupskim velikanima i trofejima? Komu odgovara da nigdje ne možete kupiti zastavicu ili dres KK Splita ili stiliziranu majicu Jugoplastike? Komu odgovara da se KK Split u medijima pojavljuje tek u crticama ili tek kad ispred dvorane pod okriljem noći osvane neki novi grafit?

Ima u Splitu i diljem Hrvatske još puno ljudi koji vole taj nekoć veliki klub i žele ga vidjeti uzdignutog čela, ponosne povijesti i ispravne, pa makar mukotrpne i dugoročne vizije budućnosti. Žele da im se omogući barem sanjati o tome da će u nekoj budućnosti košarkaški Split opet uskrsnuti, a žuta boja napuniti Gripe, možda i Spaladium Arenu.

Nedavno je aktualni predsjednik Naletilić izjavio kako je prije 7-8 godina tada vodećim ljudima na Gripama savjetovao da svi zajedno otiđu u Široki Brijeg vidjeti i naučiti kako pet složnih ljudi koji imaju isti cilj može napraviti velike stvari za svoj klub i svoj grad. Nasmijali su mu se u lice. Epilog? Prošle subote u Širokom Brijegu je gostovao Maccabi, a Split je gostovao i izgubio u Križevcima.

Hoće li taj Maccabi više ikad prijeći tih 120 kilometara udaljenosti između Širokog Brijega i Splita? Vujčićev povratak na Gripe barem je ponudio nadu. Nadu da se za vrhunsku košarku iz Splita više neće morati ići preko Zagvozda. Nadu da košarka u Splitu možda ipak ima budućnost. A nada je bolesniku na aparatima možda i najviše što mu možete dati.