Četvrt stoljeća izvrsnosti

Premda se lako prevariti u procjeni, Engleski pacijent običan je i prosječan čovjek, blagoslovljen vrlinama i proklet manama poput svakoga od vas. Njegove čarape vonjaju poput vaših, njegovi podočnjaci svjedoče o besanim noćima, a praznovjerje ga sili da na listiću lota prekriži uvijek istu kombinaciju.

Toga prosječnog dana, toliko običnog da mu ni datuma nisam zapamtio, okrutna me sudba baš oko sedam i petnaest posjela pred zaslon televizijskog prijemnika i natjerala da svjedočim najbolnijem iskustvu svoga života još otkako sam kao prvoškolac tresnuo glavom o školsku klupu i jedva ostao živ.

Četiri, sedam, jedanaest, petnaest, sedamnaest, dvadeset šest… redom su se iz bubnja kotrljale raznobojne kuglice, budile sjećanje na rođendane bliskih mi ljudi i stezale mi grlo kao da sam ih jednu za drugom gutao. Šest brojeva iz "vječne dobitne kombinacije" pronašlo je svoj put iz bubnja do službenog izvješća kola, a kada je "niz grlo" skliznuo i sedmi broj, kojega ponekad igram, a ponekad ne, postao sam svjestan neoborive činjenice.

U tom kratkom, za univerzum beznačajnom trenutku, bio sam najveći magarac na svijetu.

"Tako ti i treba", već čujem sitne duše kojima svaka patnja Engleskog pacijenta, pa tako i potencijalni gubitak višemilijunskog jackpota, služi kao premisa za dobru zabavu. Bolan trenutak spoznaje da nisam uplatio dobitni listić mogao sam pripisati karmi, sudbini ili tek pogrešnom skretanju, mogao sam se objesiti o vodokotlić ili leći na željezničku prugu, no na kraju dana morao sam se pomiriti s činjenicom da sam za autocesti svoga života promašio (možda jedini) izlaz prema domovini milijunaša.

Svaki korak naših života, svaka njegova minuta i sekunda popločene su nizom naizgled sitnih i beznačajnih odluka, koje tek ponekad osjete potrebu podsjetiti nas da je griješiti ljudski. Sposobnost prepoznavanja i donošenja ispravnih odluka čini razliku između uspješnih ljudi i Engleskog pacijenta, a jednu takvu sedmog dana siječnja 1990. godine donio je i menadžer Manchester Uniteda Alex Ferguson.

U predvečerje utakmice trećeg kola FA kupa između Nottingham Foresta i Manchester Uniteda, karizmatični je Škot bio na prekretnici svoje karijere. Pune tri godine nakon preuzimanja dužnosti menadžera trofeji su i dalje zaobilazili Old Trafford, Manchester United je čučao na 15. mjestu prvenstvene ljestvice, a među novinskim izvjestiteljima vladao je konsenzus kako se Fergusonova karijera u Manchesteru bliži kraju.

Mnogi su bili slobodni procijeniti kako će se u slučaju poraza od Nottingham Foresta čelnici Manchester Uniteda odlučiti na promjenu trenera, a taj pritisak medija i biti ili ne biti atmosfera uoči utakmice pred Fergusona su postavili nimalo lak zadatak: valjalo je preskočiti tada vrlo snažni Forest i potom – osvojiti kup.

Pri rezultatu 0:0, u kasnoj fazi utakmice Alex Ferguson donio je odluku koja će promijeniti tijek njegove karijere. U igru je ubacio mlađahnog Marka Robinsa, 20-godišnjeg "diplomca" Unitedove škole i člana generacije "Fergiejevih beba", a ovaj mu se nakon sjajne asistencije Marka Hughesa odužio pobjedničkim pogotkom (1:40 min videa).

United je preskočio Nottingham Forest, a potom nanizao pobjede nad Hereford Unitedom, Newcastleom, Sheffield Unitedom i Oldham Athleticom, te u ponovljenoj utakmici finala na Wembleyju golom Leeja Martina svladao Crystal Palace i podigao trofej FA kupa. Sve ostalo je povijest.

Više od 21 godine nakon toga svibanjskog finala, Sir Alex Ferguson kroz počasnu je gardu sastavljenu od igrača Manchester Uniteda i Sunderlanda i praćen pljeskom 75 tisuća navijača došetao do središta travnjaka Old Trafforda. Premda mu je tijekom četvrt stoljeća vladavine malo toga "na daskama" Kazališta snova promaklo ispod radara i uvijek se dičio potpunom kontrolom nad zbivanjima u klubu, Ferguson je ostao zatečen kada je iznad najveće, sjeverne tribine Old Trafforda otkriveno njegovo ime.

Bio je to poklon klupskih čelnika i djelatnika, sitni znak pažnje čovjeku koji je 25 godina svoga života utkao u projekt Manchester United. Dodjela imena tribini ponad koje se dotad nalazio natpis "Old Trafford Manchester" maslo je Unitedova izvršnog predsjednika Davida Gilla, a s cijelom je tajnom operacijom provedenom u noći s četvrtka na petak bilo upoznato tek osam ljudi.

Ignorirat ću ovom prilikom zlobne komentare cinika koji su ustvrdili kako bi valjalo preimenovati još dvije tribine Old Trafforda i dodijeliti im imena "Mark Clattenburg Stand" i "Howard Webb Stand", te ću dodati kako se Fergusonu sprema još jedna velika počast. Menadžeru koji je Manchester United vratio na put uspjeha i budućim generacijama ostavio nogometnu instituciju, klub će se dodatno odužiti postavljanjem spomenika koji bi na Sir Matt Busby Wayu trebao ugledati svjetlo dana sljedeće godine.

Dvanaest naslova prvaka Engleske, pet naslova pobjednika FA kupa, četiri naslova pobjednika Liga kupa, deset trofeja superkupa, dva naslova prvaka Europe, jedan trofej Kupa pobjednika kupova, te po jedan Uefin superkup, Interkontinentalni kup i naslov svjetskog klupskog prvaka, čudesan su i neizbrisiv niz uspjeha za koje je najzaslužnija nezasitna glad za uspjesima Sir Alexa Fergusona.

U svijetu u kojemu 25 mjeseci na kormilu bilo kojeg nogometnog kluba predstavlja zavidan uspjeh, 25 godina na klupi momčadi iz samoga vrha svjetskog nogometa čudesno je ostvarenje koje će biti teško, vjerojatno i nemoguće ponoviti, čak i u Manchester Unitedu. Nažalost, Alex Ferguson ne može dobiti jednu bitku, onu s vremenom. Ono će mu, kao i svima nama, jednoga dana poslati poruku da je vrijeme za mirovinu, a tada će se svatko od nas naći pred izborom.

Jedni će ga pamtiti kao čovjeka koji je zavitlao kopačku u glavu Davida Beckhama, kao čovjeka koji je potjerao Ruuda van Nistelrooyja, doveo Erica Djembu-Djembu i Bebea, čovjeka koji je na novinarsku kritiku forme Juana Sebastiana Verona pripadnike sedme sile nazvao "j*****m idiotima" ili čovjeka koji je nakon osvajanja škotskog kupa s Aberdeenom na pasja kola u svlačionici izvrijeđao svoje igrače te njihovu izvedbu ocijenio sramotnom, tek koju minutu nakon što su uz pobjednički trofej proslavili pobjedu nad Glasgow Rangersima.

Drugi će se pak sjećati čovjeka koji je 1983. godine kao menadžer istog tog Aberdeena u finalu Kupa pobjednika kupova među pet pričuvnih igrača imenovao i ozlijeđenog Stuarta Kennedyja, koji je u prethodnom kolu uništio svoje koljeno do te mjere da više nikada nije zaigrao nogomet. Ferguson je tu odluku nazvao svojom najboljom u trenerskoj karijeri.

Isti ljudi sjećat će se čovjeka koji je po dolasku u Manchester United rasturio kulturu hedonizma, uživanja u piću, cigaretama i noćnim izlascima natjeravši Normana Whitesidea i Bryana Robsona da "pod parom" kilometrima pješače teturaju natrag do hotela, putem mu se ispričavajući, čime je udario temelje autoriteta kojim vlada još i danas.

Na kraju, sjećat će se trenera koji je iz godine u godinu pronalazio motive i prenosio ih na svoje igrače, usadivši pobjednički duh u kičmu kluba. Sjećat će se nekoliko uspješno promijenjenih generacija, sjećat će se Fergiejevih beba, sjećat će se brojnih trofeja i 25 godina kontinuiranog uspjeha, te 1057 menadžera koji su od 1986. godine ostali bez posla i koje je Ferguson uspio nadmašiti.

Onih koji će o Fergusonu imati neizgrađeno mišljenje bit će najmanje, a to i priliči jednom od najvećih trenera kojeg je nogomet poznavao. Jer i Ferguson je poznavao samo krajnosti i nikada se nije zadovoljavao – sredinom.

Uspješno pecanje

Premda će zvučati pretenciozno, Alex Ferguson vrlo je sličan Engleskom pacijentu: rijetko daje intervjue, a svoj privatan život odlučno drži podalje od očiju javnosti. Doduše, svaka sličnost ovdje i prestaje, jer ja sam prije dva tjedna na ovom istom mjestu potencijalnim atentatorima na moj lik i djelo ipak bio prisiljen otkriti gdje ću se nalaziti tjedan dana kasnije.

Objasnio sam tom prilikom kako ćete do novog izdanja kolumne morati pričekati puna dva tjedna i svoje tjedno izlaganje završio riječima: "broj čitatelja koji će sljedeće srijede pitati zašto nema kolumne obrnuto je proporcionalan broju onih koji će ovotjedno izdanje pročitati do posljednjeg slova". Kako sam i očekivao, upecali ste se.

Srdačne pozdrave stoga šaljem "johnnyju008", "ramelowu", "Johnu McClaneu", "matiji85zu", "Fredu Liamu" s Pacijentove stranice na Facebooku, ali i Sportnetovom novinaru čiji identitet neću otkriti niti ću reći da se zove Damir Žbulj. Svi su se čudom čudili što proteklog tjedna nije bilo kolumne, ni ne sluteći da su pred širokom javnosti priznali vlastitu sramotu jer prethodno izdanje nisu pročitali do samoga kraja.

Od spomenutih individua očekujem iskrene isprike, a ja se osobno osjećam obveznim uputiti ispriku svim navijačima Arsenala što sam za svoje izbivanje iz Hrvatske izabrao baš onaj tjedan u kojemu su Topnici suprotno svim uvodnim pokazateljima rastavili Chelsea na sastavne dijelove.

Zauvijek sam propustio prigodu pošteno nahvaliti Arsenal i Arsenea Wengera, a Petru Čechu pokloniti priručnik "Kako ne primiti pogodak u bliži kut". Zato ću Topnike pohvaliti ovoga tjedna, jer su uspješno preskočili još jednu prepreku i napunili mrežu West Bromwich Albiona.

Po dobrom starom običaju MVP je ponovno bio RVP. Robin van Persie zabija pogotke, stvara prilike, kuha ručak, asistira i pritom uživa u najboljem razdoblju svoje karijere, no bilo bi ružno i nepošteno Arsenal nazvati one-man teamom jer imaju najmanje tri kvalitetna igrača.

Jedini problem u cijeloj idili je da vrijeme ne stoji, nego protivno našim potrebama i željama neumitno teče, pa se tako bliži i kraj Van Persiejevog ugovora. Klupske strukture vjerojatno bolje od mene znaju svoj posao, no ispuste li nakon Cesca Fabregasa i Samira Nasrija iz ruku i letećeg Nizozemca, fizički ću im nauditi.

A čak ni ne navijam za Arsenal.

Ne uspije li Arsenal zadržati Van Persieja, izvjesno je gdje će završiti. Manchester City priključio ga je vrhu popisa od 27 pojačanja koje namjerava dovući u siječnju ove godine, a sve kako bi izbjegao neugodne trenutke poput onih iz proteklog vikenda, kada su Queens Park Rangersi drsko prkosili lideru prvenstva sve do 72. minute.

Loftus Road može se ponositi svojim ljubimcima, koji su vodećoj momčadi prvenstva pružili daleko veći otpor no što je to pošlo za rukom aktualnom prvaku Manchester Unitedu. Poraz od 6:1 u utakmici koja će "greškom" biti izostavljena iz svih almanaha još uvijek zvoni Old Traffordom, pa niti obljetnica Fergusonove vladavine nije uspjela prikriti vonj neuvjerljivog ogleda sa Sunderlandom, slučajno riješenog tek autogolom donedavnog Crvenog vraga, Wesa Browna.

Ništa lakše nije bilo ni Chelseaju, koji se još uvijek oporavlja od neočekivane "petarde" na Stamford Bridgeu, pa se i nejaki Blackburn pokazao jakim i dostojnim protivnikom. Srećom, Frank Lampard jednu je loptu uspio preusmjeriti u mrežu Roversa, što ponovno nije pošlo za rukom Fernandu Torresu koji će, nastavi li ovako, vlastitim imenom popuniti cijelu ljestvicu od deset najvećih promašaja sezone.

Wolverhampton je nakon dugo vremena prezentirao lepršav nogomet kakav ga je krasio u prva dva kola ove sezone. Podsjetili su Vukovi napokon na svoje najbolje dane i probudili nadu među navijačima da se još uvijek mogu priključiti borbi za sam vrh. Premda će mnogi osporiti pobjedu tvrdnjom kako je s druge strane stajao Wigan, koji je u nedjelju uknjižio osmi uzastopni poraz, način na koji su trupe Micka McCarthyja došle do trijumfa naznaka je da na Molineux stižu sretniji dani.

Nešto sunca suprotno vremenskoj prognozi zasjalo je i u Boltonu, gdje su se domaćini u potpunosti osvetili Stoke Cityju za bolan poraz u polufinalu FA kupa s kraja prošle sezone. Stoke City je primio pet pogodaka, no može se tješiti činjenicom da će, primjerice, Dinamo u Madridu primiti dvostruko više.

Još jednom za Potterse je bio koban tjedan nakon europskih natjecanja. Sva četiri puta nakon ogleda u Europskoj ligi – u kojoj, usput budi rečeno, Stoke City gura iznimno dobro – momčad Tonyja Pulisa dočekala su gostovanja i sva četiri puta iz njih nisu uspjeli izvući ni bod.

Osim po "petardi" Boltona, susret će između ostalog ostati zapamćen i po jednom od najčudnijih pogodaka koje ćete vidjeti ove sezone. Dok će neki okriviti suca Howarda Webba jer je dosudio vraćanje lopte vrataru, drugi će bijes usmjeriti prema Asmiru Begoviću koji ju je bez većeg otpora predao Ivanu Klasniću.

Baš kad pomisliš "ovo bi mogla biti njihova godina", igrači Liverpoola te demantiraju. Iako je još prerano otpisati bilo koga osim Wigana, Redsi su se u ogledu sa Swanseajem ponovno posvađali s okvirom gola, pa nijedna lopta nije pronašla put do mreže.

Ponešto je tome pripomogao i još jednom sjajni vratar Michel Vorm, a ponešto i glavni sudac koji je odbio nasjesti na učestalo mahanje Luisa Suareza, čovjeka rođenog u prekršaju za jedanaesterac.

Sudačka nadoknada

Kao čovjeka koji među bezbrojne talente i vrline može ubrojiti i oko za dizajn, uvijek me impresionirala (ne)sposobnost ljudi da u oglase, plakate, natpise i slične prezentacijske materijale uključe i poneku gramatičku grešku ili propust koji iz neshvatljivih razloga završi u tisku. Što veći oglas, plakat ili natpis, to je veća vjerojatnost da će autor ispustiti jedno slovo ili načiniti kakvu jeftinu gramatičku glupost.

Kako bih ostao dosljedan sebi, moram ovom prilikom ismijati i izvrnuti ruglu sve one koji su marljivo radili kako bi natpis "Sir Alex Ferguson Stand" na vrijeme ugledao svjetlo dana i bio spreman za prezentaciju uoči utakmice sa Sunderlandom, no nisam se nadao da će im poći za rukom drugo slovo "S" u dvadesetak metara dugačkom natpisu – okrenuti naopako. Da ne kažete da sam se u Amsterdamu nadisao zraka sumnjive kvalitete, dodat ću da su počinitelji priznali grešku i najavili kako će je popraviti u što kraćem roku.

Vjerojatnost gramatičke pogreške udvostručuje se ako vam jezik kojim pokušavate komunicirati nije materinji. Najbolji dokaz ovog teorema je pokušaj Andrea Santosa da svojim suigračima iz Arsenala čestita odličan nastup i novu pobjedu. Gays, guys, slično je, a opet toliko različito.

Ponekad sam zaista bešćutan čovjek. Staru ljubav, romansu iz prve sezone Engleskog pacijenta odbacio sam poput stare krpe i rijetko je spominjem premda sam na jeftinom ismijavanju Portsmoutha i njegove propasti zaradio brojne simpatije čitateljstva.

Pohvalit ću ih stoga ovom prilikom i zapljeskati na uvjerljivoj pobjedi nad Nottingham Forestom od 3:0, premda pogled na ljestvicu ne daje razloga za optimizam. Tek 16. mjesto na ljestvici Championshipa i pet pobjeda iz 16 odigranih utakmica ipak nije nešto čime bi se klub koji je u zvjezdane staze lansirao Frédérica Piquionnea mogao pohvaliti.

Ovaj put, međutim, sjetio sam ih se iz posve banalnih razloga. Jedan je navijač Portsmoutha odlučio iskoristiti javljanje reportera Sky Sportsa kako bi dobio svojih pet minuta slave, pa je poput pantomimičara odglumio proždiranje fiktivne muhe.

Vjerojatno vam nije potrebna mudrost Engleskog pacijenta kako biste i sami shvatili da nogometaši, čast izuzecima, ne spadaju u intelektualno najbistrije proizvode ljudskog roda. Priliku da takvo što demantira dobio je igrač Fergusonovog Aberdeena, Darren Mackie, kojega je lokalna osnovna škola odabrala kao čovjeka koji bi među djecom trebao pobuditi interes za knjige.

Cijela je stvar krenula nizbrdo već s prvim Mackiejevim odgovorom, a do kraja se pretvorila u pravu antipropagandu čitanja, u što se i sami možete uvjeriti na sljedećem linku.

Među mojim osobnim favoritima svakako je uvod u kojemu odmah priznaje kako uopće ne čita knjige, već časopise o automobilima, zdravlju i svemu što vole mladi, a potom i otkriće da mu je najomiljenija knjiga Gospodar prstenova, iako je nikad nije pročitao, već je pogledao film.

"Knjiga mora biti dobra jer filmovi su tako dobri", reče Mackie, ljubitelj knjige.

Naviknut na raskoš Etihada i pregršt prostora za naglo ustajanje s klupe, menadžer Manchester Cityja Roberto Mancini u susretu s Villarealom iznenada je poželio nešto reći svojim igračima, no u tome ga je spriječio preniski krov klupe za pričuve. Mancini je utjehu potražio u vrećici s ledom, a ozljeda ipak nije bila teže prirode.

Postoji razlog zašto nogomet nerijetko nazivamo najvažnijom sporednom stvari na svijetu, a primjer Billyja Sharpa to najbolje dokazuje. Samo tri dana prije utakmice s Middlesbroughom, nesretnom napadaču Doncastera preminuo je tek rođeni sin Luey Jacob, a Sharp je svog menadžera zamolio da mu dozvoli nastup u toj utakmici.

Iako je Doncaster izgubio susret s 3:1, jedini pogodak u mrežu Middlesbrougha smjestio je upravo Sharp i potom otkrio majicu s porukom "Ovo je za tebe, sine".

A da je nogomet nekima ipak puno više od najvažnije sporedne stvari na svijetu pokazuje primjer jednog od najvjernijih navijača Arsenala, poznatog po nadimku Bully. Upravo njemu Robin van Persie poklonio je svoj dres nakon hat-tricka na Stamford Bridgeu, a engleski mediji požurili napraviti priču.

Za ovaj tjedan, sasvim dovoljno, uz opasku kako će pauza zbog međunarodnih utakmica ponovno odgoditi naše sljedeće druženje. U nadi kako jedan broj čitatelja ni ovaj put neće pročitati kolumnu do kraja, pozdravljam vas uz pregled pet najatraktivnijih pogodaka 11. kola.