Split i Zadar na putu (bez) povratka

Tri i pol godine kasnije Split i Zadar spremaju se za nikad tužniji međusobni okršaj na Gripama. "Drugoligaški" okršaj koji više ne zanima ni medije, ni navijače, ni bilo koga u devastiranoj hrvatskoj košarkaškoj zbilji. Split i Zadar danas se bore za plasman u proljetnu ligu u kojoj će biti "topovsko meso" za liječenje europskih i regionalnih frustracija odmaklom zagrebačkom trojcu. Hrvatski, nekoć i europski velikani danas strahuju od gostovanja u Križevcima, Bedekovčini, Dardi. U Zagreb do proljeća ni ne svraćaju. Tamo ih ionako ne trebaju.

Kako su došli tu gdje jesu? Kolopletom lošeg i neplanskog "rada" u hrvatskoj košarci, pogrešnog vođenja od strane svojih klupskih "vizionara" i bezglave, samoubilačke jurnjave kako bi se koliko-toliko pratio ritam nametnut od strane Miličevićeve Cibone. Ritam koji je davao ruku pomoći potpunoj devastaciji svih naših klubova, uključujući i Cibonu, ali i kompletnog košarkaškog sporta u Hrvatskoj.

Najlakše je uperiti prst prema Gripama i Jazinama i i reći kako su sami krivi što su željeli raditi isto što i Cibona. Da, Split i Zadar mogli su izabrati neki drugi put. Mogli su manje trošiti, mogli su odavno dignuti ruke od bitke s (pre)moćnom i (pre)bogatom Cibonom i pustiti je da još lakše i s još manje napora stiže do pobjeda, trofeja, Eurolige. Mogli su odavno staviti ključeve u klupske brave i odustati. Ali tko bi im oprostio da su to napravili?

Cibona se spasila jer ima joker u činjenici da živi u bogatom gradu koji je uz još dva kvalitetna kluba u gradskim dvoranama, sposoban iskrcati desetke milijuna kuna da bi se pobrisali svi Cibonini promašaji. I to bez moralne ili bilo kakve druge odgovornosti prema onima koji su Cibonu, a posredno i kompletnu hrvatsku košarku time povukli u ponor. Nema veze, Grad Zagreb ima.

Kad je Cibona "plakala", svi mediji su prenosili dramatične poruke o "nužnosti spašavanja velikog kluba". Ali dok Split i Zadar tiho umiru u mukama, medijima to nije zanimljivo i nitko ne diže halabuku zbog "nužnosti spašavanja velikih klubova". Nad sudbinom velike Cibone su se lile krokodilske suze, Ciboni je "oprošteno" što je poharala i sebe i sve oko sebe i te greške može slobodno i ponoviti jer iza sebe ima "bogati grad". A za pogreške Splita i Zadra krivi su Split i Zadar i neka se sami snalaze.

I neka se Cibona spasila, Cibona hrvatskoj košarci treba. Ali ako je Cibona zaslužila drugu priliku, zašto je nisu zaslužili Split i Zadar? Ili Šibenik, koji se ugasio u tišini bez da je itko zavapio "spasite velikana"? Ovo pitanje nije upućeno Zagrebu, nego Splitu i Zadru. Čime mislite puniti Spaladium Arenu i Višnjik između klapskih i narodnjačkih koncerata? Pitanje je upućeno i sponzorima, zar se Kraševi bomboni jedu samo u Zagrebu? Zar Inina goriva toče samo navijači u glavnom gradu? Troši li se struja samo u Trnskom?

Zar nešto što se zove "društvena odgovornost" velikih kompanija u ovoj državi vrijedi samo za područje između Sesveta i Lučkog?

Šibenik je nestao, Split i Zadar održavaju se "na aparatima", ali s tom razlikom što su na Gripama toga svjesni, u Višnjiku očito još uvijek nisu. Uz sve financijske probleme, Zadar još uvijek nije shvatio svoju realnost i još uvijek se krivim prečicama pokušava vratiti na autoput. Zadar marljivo i pažljivo ponavlja sve pogreške koje su prije koju godinu rađene i na Gripama.

U ljeto 2010. KK Split je bio "završena priča". Sobin, Mimica i četiri juniora na treningu prve momčadi, klub bez novca, bez uprave, bez ambicija, bez vizije, s jedva izborenim opstankom među prvoligašima. Onda im se "s neba" ukazao Nikola Vujčić. Razdrmao atmosferu, dovukao Subotića i Grgurevića, odigrao nekoliko utakmica, svojom vizijom i energijom "kupio" novog predsjednika Iliju Naletilića.

Nastavak priče dogodio se ovog ljeta, Vujčić je reorganizirao kompletan omladinski pogon, doveo u klub desetak talentiranih klinaca i potpuno promijenio dotadašnju klupsku politiku kratkoročnih rješenja. Zacrtana je stroga politika ulaganja u vlastite snage, što je potvrđeno i odbijanjem "privremenih rješenja" kad se ozlijedio prvi razigravač Katić. Umjesto u Blajića ili Vragovića, Split će radije uložiti u razvijanje skautske službe za talentirane klince diljem Dalmacije i Hercegovine.

Zadar, s druge strane, i dalje razmišlja o današnjici. Zadar osim Ive Ivanova ni u današnjoj kvalitetom skromnoj momčadi nema ni jednog nositelja igre kojeg je sam stvorio. Niti ima jasnu viziju s kojom će momčadi ući u Ligu za prvaka, kamoli u narednu sezonu. U Zadru i dalje smatraju da sve što im treba mogu kupiti, pa se spominju Cibonini "gijači klupe" Vragović i Krapić. Zar zaista ima logike čekati Cibonu u Ligi za prvaka dovodeći igrače koji u njoj nisu prošli?

Čast Vrbancu koji jest pojačanje, ali zar minulog ljeta nije bilo logičinije ostaviti domaćeg Mikulića, nego dovesti Brnasa da sjedi na klupi? Zar nije bilo pametnije zadržati Škifića, umjesto dovođenja Radića, Kaštropila ili Tončinića? Zar je logično da se ponajbolji Zadrov junior Jurlina školuje u Križevcima, a istovremeno se Slovenac Zadnik uči u Zadru? Zadru je očito i dalje bolje sve što dolazi izvan Zadra.

Split je imao par sezona više za shvatiti koliko je duboka, hladna i teško prijelazna rupetina između A-1 i ABA lige. Učila je to nekoliko sezona i Cedevita, koja k tome za razliku od Splita i Zadra nije imala nikakvih "repova" iz prošlosti. U Zadru to, nažalost, još uvijek nisu shvatili. U Zadru omladinski pogon i dalje "hrani" sve osim Zadra. Počevši od lokalnih niželigaša Jazina, Voštarnice, Pet bunara, Poličnika, preko prvoligaša Sonik Puntamike, pa dalje. Rijetki su klubovi u A-1 ligi koji nemaju nikoga iz Zadra. Čak je i u Splitu jedini "stranac" Zadranin Toni Dijan, koji je prošlog ljeta između Zadra i Splita odabrao Gripe. Što je do prije dvije-tri godine bilo nezamislivo.

Do prije nekoliko sezona promet između Splita i Zadra bio je jednosmjeran. Gripe su odgajale ili otkrivale, Zadar se "besplatno" koristio njihovim uslugama. Bilo "proizvedenim", poput Rančića, Perića, Oršulića, bilo "skautiranim" poput Dejana Ivanova ili Garnetta. Navikli su se u Zadru popunjavati rupe iz Splitove omladinske škole, pa su i prošlog ljeta od tamo preko Alkara i Cedevite stigli Ante Delaš, Radić, Kaštropil. Ali ovog puta nisu uzeli najbolje igrače Splita, nego igrače koji na Gripama - nisu prošli. Baš kao i neke druge koji nisu prošli u Ciboni. Je li to uistinu pravi kurs za izvlačenje zadarskog broda iz "oluje"?

Split je vlastitim snagama i prošle i ove sezone bio iznad čitavog društva u A-1 ligi i pobjeđivao Cibonu i Cedevitu u Ligi za prvaka. I Splitova i Zadrova momčad imaju svoje limite, ali je velika razlika u promišljanju na koji način te limite probijati. Zadar to želi napraviti odmah, dovođenjem igrača koji na drugim mjestima ne igraju. Split razmišlja dugoročno, o vlastitim snagama, onima koji su minulog vikenda "pregazili" Zadrove juniore u Jazinama.

Možda je razlika u tome što je Split našao svog Vujčića, Zadar nije. Možda je razlika u tome što je Split ranije udario o pod i odlučio nešto radikalno promijeniti. Povijest svjedoči da su Splićani košarku učili od Zadrana, a na koncu su učenici nadmašili učitelje. Danas su i učitelji i učenici opet "prvašići" u školskim klupama. Opet kreću ispočetka, slovarice su opet otvorene na slovu A. Ali s posve drugačijim "udžbenicima".

Vrijeme će pokazati jesu li Split i Zadar na putu (bez) povratka. Vrijeme će pokazati koliko će im vremena trebati da prerastu "osnovnu školu", a koliko će razreda morati ponavljati. Ali jedno je sigurno. Bez Splita i Zadra nema ni hrvatske košarke. Shvatit će to i u "centrima moći". Nažalost, moglo bi biti prekasno.