Nogometaši i klubovi

"Jeste li sigurni", oglasio se voditelj pirjanjem natjecatelja na laganoj vatri, kao da pod svjetlima reflektora i pred beživotnom dubinom objektiva kamere ionako nije dovoljno vruće. Ni među preostalim potencijalnim natjecateljima koji su pogledavali na sat i čekali svoju priliku pitanje nije naišlo na simpatije.

"Da rezimiram: preskoka više nemate, džoker zovi i pitaj publiku su u onom drugom kvizu kojeg vodim, samoglasnike ne prodajemo, a možete zaboraviti i na Kviska. Reklo bi se, sve je na vama", pogurao je živu u termometru sadist u voditeljskoj stolici.

"Znam. Jesam, siguran sam", nešto odlučnijim glasom uzvratio je natjecatelj, već sljedeće sekunde zakoračivši unatrag. "Barem mislim. Ma nema veze, sve je to igra", glumio je bezbrižnost premda izvod s bankovnog računa već neko vrijeme nudi drugačiju zbilju.

"Nogometaši i klubovi, dakle. Pitanje glasi: kojeg je nogometaša iz engleske Premier lige tijekom sezone 2009./2010. renomirani hrvatski kolumnist i satiričar nogometne zbilje Engleski pacijent ismijavao i označavao kao statistički najgoru kariku, te njegove nastupe dovodio u svezu s lošim rezultatima kluba?", izgovorio je voditelj u jednom dahu, nakosio glavu i pogledom koji je govorio 'ti si na redu' prostrijelio natjecatelja.

"Teško, ha? Peruanski planinski tjesnaci sad se čine boljim izborom?", dodatnom, sadizmom ispunjenom opaskom u znojem oblivenom čelu natjecatelja urezao je još jednu boru. Odsutnih misli, natjecatelj ga je pogledao, trenutak razmislio i uzvratio mu širokim osmijehom.

"Naprotiv! Odlično sam izabrao", vrisnuo je takmac nešto glasnije no što su tonski majstori u režiji htjeli čuti. "Engleskog pacijenta čitam svaki tjedan i ubio bih se da ne znam odgovor na ovo pitanje", skakutao je u stolici fiksirajući pogled na četiri ponuđena odgovora, od kojih je ionako vidio samo jedan.

"Jedini Engleski pacijent kojeg ja znam je Ralph Fiennes i taj sigurno ne piše kolumne, već glumi u dosadnim filmovima", šegačio se voditelj i pokušavao ga zbuniti, natjeravši galeriju potencijalnih natjecatelja da mu zbog odugovlačenja šaptom spominju užu obitelj. Uzbuđeni čovjek u stolici preko puta nije pak ni registrirao šalu.

"Mogu li ponuditi odgovor?", trljao je dlanove natjecatelj i ne čekajući odobrenje raspalio po tipki sa slovom B.

"Moj odgovor je B: Frédéric Piquionne!", ponosno je ustvrdio i slavodobitnim osmijehom počastio kameru 2.

Nekoliko godina kasnije, baš u trenutku kada će svojim potpisom jedinu mu preostalu nekretninu na ime duga prenijeti u vlasništvo banke, prisjetit će se crvenog svjetla na spomenutoj kameri, užasnutih lica u publici, zločestog sjaja u oku voditelja i prigušenog ženskog krika iz mraka iza studijske pozornice. Pitat će se tada u kojem je točno trenutku postao svjestan preostala tri ponuđena odgovora? Nikada neće znati, no dobro će se sjećati dubokog uzdaha ispitivača i utješne ruke na ramenu.

"Žao mi je, ali odgovor nije točan", hinio je razočaranje voditelj, okrenuo se prema auditoriju i izmolio pljesak za palog junaka.

"Točan je odgovor D: Gareth Bale", pojasnio je. "Renomirani hrvatski sportski novinar i kolumnist Engleski pacijent tijekom sezone 2009./2010. u svojoj je kolumni upitne kvalitete i svrhe u više navrata isticao tzv. Baleovo prokletstvo. Riječ je o prethodno nezabilježenom statističkom podatku, nizu od 24 utakmice iz kojih Tottenham nije izašao kao pobjednik, a kojima je zajednički nazivnik činjenica da je u njima nastupio Gareth Bale."

"Ja... ali, kako? Piquionne... Portsmouth. Bio sam uvjeren...", nizao je nerazumljive riječi šokirani, problijedjeli i sada već bivši natjecatelj.

"Rekoh vam ja, peruanske planine sada se ne čine tako lošim izborom", potapšao ga je voditelj pokroviteljski po leđima i okrenuo se poznatoj nam kameri 2. "PP!"

Gareth Bale feat. The Spurs

Nakon kratkih reklamnih poruka našeg sponzora, vraćamo se u stvaran svijet, svijet u kojemu za Engleskog pacijenta kao sportskog novinara nije čuo nitko, pa ni natjecatelji u kvizovima. Svijet u kojemu ljudi znaju da na nijedno pitanje ne postoji očiti odgovor, posebno kada iza njega stoji pokvarena duša omiljenog vam kolumnista.

Shvaćam da je lako zabuniti se i iz ponuđenih odgovora odabrati čovjeka koji nam je pune dvije sezone časno služio kao neiscrpan izvor inspiracije, prije nego se okrenuo obiteljskom biznisu, prodaji povrća na tržnici u glavnom gradu Nove Kaledonije. Što kažete? I dalje igra za West Ham?

Bez obzira na slabašan učinak otkad je svojim kramponima kročio na engleske travnjake, čak ni Piquionneu nije pošlo za rukom biti poražen u 24 uzastopne prvenstvene utakmice u kojima je nastupio za svoj klub. Taj rekord još dugo će ostati u vlasništvu Garetha Balea, no dvije godine kasnije odnosi snaga i Baleova uloga u momčadi poprilično su se promijenili.

Otkad je lukavi Harry Redknapp razbio prokletstvo poslavši Balea na travnjak pet minuta prije kraja utakmice koju Tottenham nije mogao izgubiti iz jednostavnog razloga što je u tom trenutku vodio s 4:0, velški internacionalac se malo-pomalo profilirao u izvanserijskog nogometaša i jednog od glavnih oslonaca momčadi. Oni zlopamtivi odmah iskorištavaju priliku i prozivaju Engleskog pacijenta jer je i ovaj put promašio metu i ismijavao pogrešnog čovjeka.

Ozbiljno, ne znam zašto mi više uopće vjerujete?

Brzonogi Velšanin, izliječen od prokletstva, po mnogočemu je uz Rafaela van der Vaarta i Luku Modrića danas prva violina Spursa i jedan od najzaslužnijih što je Tottenham posljednjih 11 prvenstvenih utakmica okončao s deset pobjeda i jednim neodlučenim ishodom, natjeravši čak i mene da im posvetim značajniji dio kolumne.

Nakon slabašnog i Modrićevim suzama ispunjenog uvoda u sezonu Spursi su ne samo kandidat za Ligu prvaka, već momčad koja je dovoljno zrela i drska da baci pogled i na trofej namijenjen prvaku. Više nije pitanje mogu li pobjeđivati u nizu i zadržati kontinuitet, nije pitanje ni imaju li dovoljno kvalitetnu momčad, pitanje je tek imaju li rješenja za potencijalne kadrovske probleme i rotacije, ozlijede li se glavni akteri ili ih Redknapp odluči odmoriti.

Naravno, po pitanju prvaka nešto će se pitati i branitelja naslova Manchester United, te Manchester City, Chelsea i Wolverhampton, no Bale i društvo i ovoga su vikenda ostavili dojam čvrste i solidno posložene momčadi, u kojoj se zna tko pije (Harry Redknapp) i tko plaća (Daniel Levy). U prilog im svakako ide i raspored jer u sljedećih mjesec dana i tijekom nemilosrdnog božićnog rasporeda od suparnika iz "svoje jakosne skupine" srest će se tek s londonskim rivalom Chelseajem.

U Manchester Unitedu također se zna tko pije (Alex Ferguson), a tko plaća (obitelj Glazer), ali nije poznat odgovor na jedno puno važnije pitanje: gdje se izgubila momčad iz kolovoza i rujna ove godine i koliku otpremninu valja isplatiti otmičarima?

Dok Manchester City svoje protivnike ispraća s četiri ili pet pogodaka po utakmici i u potrazi za dodatnom inspiracijom pogotke postiže i ramenom (vidi ovotjedni Top 5 na dnu), Manchester United uporan je u primjeni Halilhodžićevog teorema kako je za pobjedu dovoljan tek jedan pogodak.

U tjedan dana od posljednjeg izdanja Engleskog pacijenta taj je teorem jednom srušen, a jednom potvrđen, jer United je u sedam dana uspio izgubiti od drugoligaša i ispasti iz Carling kupa, te ni kriv ni dužan iz negledljive muke na Villa Parku izvući tri boda.

"Ispričavam se navijačima, ovo nije bila igra Manchester Uniteda", zatrubio je menadžer Crvenih vragova nakon utakmice u kojoj je na travnjaku alkemijskim eksperimentom u isto vrijeme pokušao spojiti talente Mame Biram Dioufa, Darrona Gibsona i Jonnyja Evansa s nekolicinom juniora. Propustio je pritom precizirati ispričava li se samo zbog netom završene utakmice ili sada već dvomjesečnog razdoblja neprobavljivog nogometa.

Povrh svega, nastavi li United gubiti igrače kao da se nogomet igra na Krbavskom polju, a ne na njegovanim travnjacima i pod strogo određenim pravilima, povjerovat ću optužbama Owena Hargreavesa koji je liječnike svog bivšeg kluba nazvao diletantima. U tjedan dana aktualni je prvak ostao bez oba brazilska blizanca, Dimitra Berbatova i Javiera Hernandeza, pa se u bolnici na Sir Matt Busby Wayu traži krevet više.

Ulaznica više se pak traži na Emiratesu, istom onom stadionu Arsenala na kojem su se donedavno mogla vidjeti prazna mjesta, i to ne samo u početnih pet minuta prvog i drugog poluvremena, dok se navijači koji su skupo platili ulaznicu da gledaju nogomet u stvari naguravaju u redovima za hranu i piće čija je cijena nekoliko puta viša od uobičajene u lokalnom supermarketu.

Da nisu zaspali i propustili početak sezone, a potom do rujna na slijepo nabadali po popisu potencijalnih pojačanja, te da nije bilo kolapsa na Old Traffordu o kojem se klupskom uredbom u hodnicima Emiratesa smije govoriti tek kao o "onom danu u Manchesteru", nogometaši Arsenala danas bi bili na pravom putu da preslikaju svoje daleko uspješnije prethodnike i vlasnike rekorda od 49 utakmica bez poraza.

"Ishlapjeli i isluženi Francuz koji ne zna što radi i mora otići" Arsene Wenger mjesecima je uporno štitio momčad od kritika i skupljao odgovornost na svoja nejaka i koščata leđa. U svlačionici je zabranio čitanje Engleskog pacijenta i naporno radio kako bi doveo u red sustav kojeg se donedavno malo tko usuđivao i nazvati sustavom.

Da budem pravedan prema samome sebi i kako bih mogao isplaziti jezik u smjeru uvijek prisutnih kritičara moga lika i djela, između brojnih šala i pošalica uvijek sam inzistirao kako Wenger ne smije otići iz Arsenala, a činjenica da Topnici nisu izgubili već sedam uzastopnih kola samo dokazuje da ponekad i ja mogu biti u pravu.

Dakako, na sjajnoj seriji i renesansi Wenger uvelike može zahvaliti Robinu van Persieju koji je protiv Wigana prekinuo 90-minutni golgeterski post i ipak se othrvao golemom pritisku koji su pred njega postavile tisuće igrača fantasy nogometa, uvrstivši ga na temelju sjajne statistike u svoje momčadi kao kapetana.

Topnici možda neće izbjeći poraz u sljedeće 43 utakmice i novim rekordom upisati svoje ime u povijest kluba, no dodam li u "čušpajz" podatak kako je prije posljednjeg kola Lige prvaka od svih tobože jačih i konkretnijih engleskih momčadi jedino Arsenal imao siguran put u sljedeći krug, mnogi štovatelji artiljerije na klupskom grbu složit će se da budućnost ipak poprima nešto vedriju, ružičastu boju.

"A Wigan, što s Wiganom?", čuje se zabrinuti glas iz publike. Ne piše im se dobro, cijenjeni prijatelji vlasnika najslabije posjećenih tribina Premier lige. "Nismo toliko zabrinuti izlaskom iz zone ispadanja koliko osvajanjem više bodova nego prošle sezone i dostizanjem našeg cilja", prozborio je Roberto Martinez nakon poraza od Arsenala, propustivši objasniti kakav to klupski cilj ne uključuje i izlazak iz opasne zone.

Na suprotnoj strani ljestvice derbi kola odigrali su pak Newcastle i Chelsea, a pobjedu koja rezultatski zvuči daleko uvjerljivije od onoga što su dvije momčadi prezentirale na travnjaku odnijeli su gosti iz Londona. Opravdano ili ne, visokih 3:0 svima je popravilo raspoloženje uoči sinoćnjeg ključnog ogleda u Ligi prvaka. Svima, osim Franku Lampardu.

Pitanje je, međutim, kako bi završio ogled na stadionu SportsDirect Areni da je već na startu utakmice crvenim kartonom kažnjen prekršaj sada već zabrinjavajuće i u kontinuitetu lošeg Davida Luiza, te da je Newcastle barem jednu od pogođenih vratnica ili greda uspio pretvoriti u pogodak.

Što se vratnica tiče, tu su pak stručnjaci nogometaši Liverpoola, čija je serija od sedam utakmica bez poraza završena na Craven Cottageu. Redsima s Anfielda gađanje vratnice ili grede posve je prirodna aktivnost, pa su ih u dosadašnjem tijeku prvenstva uspjeli pogoditi gotovo jednako često kao i mrežu protivnika.

Trenutno se mogu pohvaliti učinkom od čak 12 greda i vratnica od početka sezone, najmanje pet više od bilo kojeg drugog premierligaškog kluba, a najučinkovitiji je Stewart Downing, koji je okvir gola pogađao tri puta.

Znate kako kažu, vratnice i grede su poput bajadera, teško je stati samo na jednoj.

Nije u njegovoj prirodi

Odlazak trenera u hrvatskom je nogometu uobičajena pojava. Dok se nogometaši diljem Lijepe i napaćene naše trude da sport kojim se bave što je moguće više nalikuje onome koji se u ostatku Europe s pravom naziva nogometom i dok pritom ne snose nikakvu odgovornost, sva krivnja za loše rezultate u periodičnim razmacima od nekoliko mjeseci pada na leđa trenera.

Dok ćete u Hrvatskoj trenera koji tvrdi kako je posao zadržao punih godinu dana nazvati lažovom i zahtijevati da se ispriča za takvu besmislicu, u Engleskoj će vam čelnici kluba stati iza leđa čak i kada u dvije godine ne postignete baš nikakav pomak, jedva izbjegnete eliminaciju u niži rang natjecanja i pritom ne stvorite baš nikakvu naznaku golim okom primjetnog sustava igre.

Nešto slično polazilo je za rukom Steveu Bruceu, sada već bivšem menadžeru Sunderlanda, koji se može okititi titulom prvog stratega koji je u ovosezonskom izdanju Premier lige ostao bez posla. Samo tjedan dana ranije, međutim, Bruce je nakon domaćeg poraza od Wigana izjavio kako nema namjeru odstupiti.

"Nikad od ničega nisam odustao u nogometu, pa ne namjeravam odustati ni sada, to nije u mojoj prirodi", rekao je tada Bruce, sretan što televizijski reporter nema pri ruci pristup internetu.

Kako papir uglavnom trpi sve, ponekad čak i istinu, svakome tko je požurio provjeriti Bruceove riječi trud se ubrzo višestruko isplatio. Kad bismo posumnjali u riječi dojučerašnjeg menadžera Sunderlanda, naišli bismo na 18. dan svibnja 1999. godine kada je Steve Bruce ne okrećući se odšetao sa stadiona Sheffield Uniteda, nezadovoljan zahtjevima klupskog vodstva.

Dvije godine kasnije naletjeli bismo ponovno na Bruceovo ime, baš u trenutku kada je odjurio iz Wigana kako bi se pridružio Crystal Palaceu, da bi već u prosincu 2001. godine rekao zbogom palači od kristala i otperjao u Birmingham.

"Znam da me bije glas kako sam nelojalan, ali ispričao sam se navijačima Crystal Palacea jer ovo je pravi potez za Stevea Brucea", rekao je tom prilikom misleći samo na sebe.

U potrazi za novom Bruceovom nevjerom bili bismo na pragu odustajanja, a potom bismo nabasali na novinski isječak iz studenog 2007. godine koji tvrdi kako je Bruce isti taj Birmingham koji je bio pravi potez za Brucea napustio kako bi potpisao ugovor s Wiganom, istim onim Wiganom kojeg je šest godina ranije ostavio nakon samo šest mjeseci "braka".

Ne kaže se uzalud da pametan uči na tuđim greškama, a budala na svojim, jer već u lipnju 2009. godine čelnici Wigana još jednom su zažalili zbog svoga poteza. Bruce je odlučio otići i potpisati ugovor sa Sunderlandom, koji mu je 30. studenog 2011. godine sam odlučio uručiti otkaz.

Kad mu odlasci i odustajanja već nisu u prirodi.

Sudačka nadoknada

Ostanimo na trenutak u Sunderlandu, koji je u međuvremenu dobio novoga menadžera u liku i djelu Martina O'Neilla, jedinog čovjeka koji plesom u trenerskom prostoru pored aut linije može konkurirati Andreu Villas Boasu. Jedva čekam 14. siječnja i trenerski ples sa zvijezdama na Stamford Bridgeu.

Gdje sam stao? Ah, da. Sunderland. Pod vodstvom pomoćnog trenera i pod budnim okom O'Neilla, koji je utakmicu pratio s tribina, Sunderland je minulog vikenda na koljenima imao jednog od favorita prvenstva Wolverhampton, ali je pri vodstvu od 1:0 uspio promašiti jedanaesterac i primiti pogodak u samo 25 sekundi ili, ako vam je tako lakše, razdoblju potrebnom da Engleski pacijent pretrči 100 metara.

Tajna promašenog kaznenog udarca navodno leži u narodnoj kletvi "dabogda ti Phil Dowd dosudio jedanaesterac". Naime, čak pet od šest jedanaesteraca koje je taj djelitelj pravde u crnom dosudio ove sezone ostali su – neiskorišteni.

Premda još uvijek nije razriješio zavrzlamu oko navodnih rasističkih uvreda upućenih Patriceu Evri za vrijeme derbija s Manchester Unitedom, Luis Suarez vrlo vjerojatno se uvalio u nove probleme. Oštro oko kamermana uhvatilo je Suareza kako navijače Fulhama srdačno pozdravlja srednjim prstom, što će vrlo vjerojatno privući pozornost odgovornih za bon ton u Engleskom nogometnom savezu.

Puno više međusobnog poštovanja u toj su utakmici pokazali Clint Dempsey i Craig Bellamy. Ljuti suparnici na travnjaku ipak nisu mogli odoljeti javnoj razmjeni nježnosti.

Svakim danom sve smo bliže siječnju i prijelaznom roku koji će mnogim momčadima dati priliku da popune praznine u svlačionici i osnaže svoje sastave. Jedan od klubova kojima bi svakako dobro došla pojačanja je Manchester City, kojemu glavni problem ne predstavljaju financije, već neizvjesnost hoće li u tako kratkom roku od 30 dana uspjeti angažirati sve nogometaše s popisa potencijalnih pojačanja.

Ekskluzivno za Engleskog pacijenta doznajem kako je potencijalni novi stoper proteklog vikenda svjedočio susretu Cityja i Norwicha. Premda su ga čelnici kluba maskirali kabanicom i kazali mu neka ne privlači pozornost, profesionalna deformacija natjerala ga je na sljedeći potez.

Predstave Manchester Uniteda u protekla dva mjeseca podsjećaju na porođajne muke: predugo traju i bolne su čak i za one koji u njima direktno ne sudjeluju, već ih promatraju sa sigurne udaljenosti. Još jedna u nizu pobjeda od 1:0 možda bi i zadovoljila hordu navijača, da u isto vrijeme glasni susjed s Etihada ne igra "viktorije" s većinom momčadi Premier lige.

Ipak, reći će optimisti, bodovi su upisani, a utakmica pospremljena u zaborav, tamo gdje će i Emile Heskey smjestiti ovaj svoj "pokušaj" s kraja susreta na Villa Parku.

Svake sezone svjedočimo situacijama u kojima brojni nogometaši završavaju svoje bogate ili manje bogate nogometne karijere ili pak potpisuju nove ugovore. Gotovo nikada, međutim, ne svjedočimo situaciji da igrač potpiše novi ugovor nakon što je objesio kopačke o klin.

Upravo to dogodilo se mladom nogometašu Chelseaja Samu Hutchinsonu, 22-godišnjaku kojeg je još Jose Mourinho proglasio velikim potencijalom i momkom koji bi se mogao probiti u prvu momčad londonskog kluba. Hutchinson je nažalost u kolovozu 2010. godine zbog ozljede koljena bio prisiljen prekinuti karijeru, no kako je i dalje ostao u klubu na trenerskim poslovima, imao je svakodnevni uvid u svoje mogućnosti.

Shvativši da ga koljeno sve manje boli, vratio se u ritam treninga i rezervnu momčad, a ubrzo zatim stigao je i novi, zasad još uvijek kratkoročni ugovor. Za mladića koji je samo godinu dana ranije bio uvjeren kako nikada neće igrati profesionalni nogomet i to je korak od sedam milja.

Čovjek koji je čitavu karijeru posvetio brutalnom igranju sa živcima svojih navijača, da bi na njenom samom kraju, kada se to nitko nije nadao, osvojio Wimbledon proteklog je tjedna ušao u istu rečenicu s Premier ligom. Goran Ivanišević ostvario je svoju veliku želju i uživo svjedočio utakmici West Bromwich Albiona.

Kako je njegov teniski meč u Royal Albert Hallu završio neposredno prije utakmice, Goran je jurio ulicama Londona kako bi stigao do Loftus Roada i bodrio svoje ljubimce na putu do remija i osvojenog jednog boda. Nakon utakmice pustili su ga i u svlačionicu, gdje se upoznao s menadžerom Royom Hodgsonom i igračima, a dobio je i potpisani dres sa svojim imenom.

Arsenal se napokon može pohvaliti svojim prvim vratarom, pa nakon dugo vremena ime Wojciecha Szcsesnyja, uz nešto poteškoća zbog jeziku mrske kombinacije slova, navijači Topnika izgovaraju s ponosom. Problem nastaje kada Arsene Wenger odluči odmoriti Szcsesnyja i dati mu slobodan dan. Na vrata tada staje Vito Mannone, kao što je to bio slučaj u sinoćnjoj utakmici Lige prvaka.

Prilikom intervencije iz video zapisa koji slijedi, Mannone je sjajno reagirao izvan šesnaesterca i glavom na trenutak otklonio opasnost, no po povratku u vlastiti kazneni prostor na trenutak je zaboravio koji značajan detalj iz nogometnog pravilnika čuvare mreže dijeli od svih ostalih igrača na travnjaku.

Naime, vratarima je dozvoljeno loptu uhvatiti i rukom.

Prije nego se oprostim od vas pregledom najboljih pet pogodaka upravo završenog kola, jedna servisna informacija. Kako je voljom ždrijeba odlučeno da će se već u trećem kolu engleskog FA kupa, 7. ili 8. siječnja 2012. godine, sastati Manchester City i Manchester United, osjećam potrebu izvijestiti vas kako u srijedu, 11. siječnja, neće biti novog izdanja Engleskog pacijenta.

Shvatite me, dvije bolne i ponizne kolumne u jednoj sezoni ipak bi bile previše.