I trenera je netko izabrao

Uz svu podršku kontinuitetu trenerima, Jurčić nije učinio dovoljno da opravda 17 primljenih golova u posljednje tri utakmice Lige prvaka.

Postoje olakotne okolnosti koje idu na ruku sada već bivšem treneru Dinama. Modri su uistinu upali u jaku skupinu; Modri jesu relativno mlada i neiskusna momčad za ovakav nivo natjecanja; Modri su imali nesreću da je Lyonu trebala velika gol-razlika. Bilo je tu i "mikro-nesreća", poput situacije sa stoperima uoči ove posljednje tragedije, ili crvenog kartona Jerka Leke koji se pokazao kobnim protiv Lyona.

Dinamu u ovakvoj skupini nitko ne bi imao pravo zamjeriti šest poraza.

No, sramotan, amaterski, lakrdijaški način kako je Dinamo igrao početak utakmice u Madridu ili početak drugog dijela protiv Lyona apsolutno je odgovornost trenera koji se ne može povlačiti niti na mladost niti na neiskustvo. Primati golove kao na pokretnoj traci, kao da se radi o skupini niželigaških nogometaša koji su se vidjeli prvi puta prije utakmice, gdje Gomis usamljen trpa pogotka iz neposredne blizine kao da igra Kutiju šibica, a ne najjače klupsko nogometno natjecanje na svijetu... To je ispod Dinamove razine.

Bila je to sramota.

Jurčić ima pravo reći da je Dinamo igranjem ovogodišnje Lige prvaka preskočio "nekoliko razreda" u svojoj europskoj školi. No, Jurčićeva momčad nema pravog zbog preskoka razreda zaboraviti koliko je "2+2". A stvarno, tako kako je Dinamo primao pogotke od Lyona - koji definitivno nije sam europski vrh poput Reala - tako ih Dinamo ne zabija niti kada dođe u neko selo kod petoligaša na proslavu 50 godina lokalnog kluba.

Jurčić ima pravo i pozvati se na snagu skupine, jer Real, Ajax i Lyon nisu baš najbolji mogući izbor iz triju jakosnih skupina. No, kada to radi, Jurčić ne smije ni zanemariti da je svoj krunski uspjeh, plasman u Ligu prvaka, ostvario preko leđa Malmöa. Ne preko Arsenala, Werdera ili Šahtara gdje su padali neki od njegovih prethodnika. I uz dužno poštovanje prema tom uspjehu, koji jest uspjeh, Jurčić mora znati da su za taj trijumf podjednako zaslužni oni treneri koji su Dinamu skupljali bodove proteklih sezona u Europskoj ligi, kao i Platini koji je Ligu prvaka otvorio prvacima manjih zemalja. Jurčić je ostvario taj 12-godišnji san, no samo je Velimir Zajec imao jednako dobru priliku kao on.

Suvišna je svaka nogometna analiza ovog posljednjeg nastupa, sigurno najjadnijeg i najsramotnijeg Dinamovog u ovoj Ligi prvaka, i jednog od najjadnijh i najsramotnijih u Dinamovoj povijesti. Mogu se pronaći opravdanja za izgubiti na Bernabeuu 6:2, pa i u Amsterdamu 4:0. No, ovako izgubiti pred vlastitim navijačima, protiv ne tako dobre momčadi kako rezultat sugerira (vidi se to i po prvom dijelu gdje Lyon nije posebno dominirao), to je znak da se momčad raspala, psihički, taktički, fizički. Sve ono za što je odgovoran trener.

Kakav umor od dugačke polusezone? Pa puno je klubova koji uopće nemaju "polusezone" već samo igraju - sezone. Nemaju dva mjeseca odmora od nogometa usred nogometne godine, nemaju mjesec dana godišnjeg za provode po Bahamima i Sejšelima gdje su dinamovci, čini se, glavama bili dok su gledali Gomisa kako buši jadnog Kelavu.

Dinamo je, nažalost, ovakvim nastupima u Ligi prvaka, posebno ovim posljednjim, srušio i svoj ugled, ali i kakav-takav ugled domaćeg nogometa kojeg je posljednjih godina gradio sam, s obzirom na neuspjehe drugih klubova. Europa je vidjelu ovu katastrofu jer je utakmica bila značajna, Dinamo će zbog ovakvog nastupa neki čak i prozvati zbog sumnji u namještanje. Kada jedan nogometni velikan poput Franka de Boera poziva Uefu da vidi "što se događalo u Maksimiru", onda vam je jasno koliko je neshvatljivo, tragično loše Dinamo izgledao. Primiti pet golova u 25 minuta...

Uvijek sam pozivao na trenerski kontinuitet jer sam dojma kako puno prebrzo mijenjamo trenere, kako oni ne dobivaju prave prigode da nešto stvore, a primjeri vani jasno pokazuju da najviše plodova beru sustavi gdje postoji kontinutet. Gdje bi danas Manchester United bio da nije bilo beskonačnog strpljenja s Alexom Fergusonom? Zlobnici bi rekli - u idućoj fazi Lige prvaka. No, 25 Fergusonovih godina ne može se svesti na poneki neuspjeh.

No, za opravdanje podrške moraju postojati dobri argumenti. Mora postojati vidljiv napredak, mora postojati ujedinjena svlačionica, mora postojati srčanost igrača, mora postojati vizija, mora biti vidljiv rukopis trenera, mora postojati optimizam koji se širi kroz klub zahvaljujući radu tog trenera. Mora postojati vjera u bolje sutra. U Manchester Unitedu je netko dobro prepoznao karizmu i viziju Alexa Fergusona.

Krunoslav Jurčić, uz sve vrline koje ima, karizmu i viziju nikada nije pokazivao.

Jurčić je radoholičar, Jurčić uči, radi, napreduje, nosi Dinamo u srcu, pokazuje više želje od svojih igrača. Jurčić radi ozbiljno, nije diletant, nije u Dinamu samo da bi pokupio masnu plaću i uživao u toj poziciji trenera Dinama. Ne umiljava se medijima, i smatra kako je rad jedino ispravno mjerilo.

On s takvim sposobnostima može Dinamo odvesti do naslova prvaka u Hrvatskoj, jer Dinamo u toj ligi nema pravog konkurenta.

I zbog poštenog pristupa, i jer znam koliko malo se trudi ostaviti dobar dojam na medije i javnost, ponekad sam ga tijekom ovog mandata branio i više nego što bih želio.

Ali mjesto trenera Dinama zahtijeva više od onoga što Jurčić nudi. I zbog toga, onoga dana kada se Jurčić vratio u Dinamo, zapitao sam se u ovoj istoj kolumni Čiji je interes obnova braka?

Naime, Dinamo je tada točno znao što dobiva povratkom Jurčića. Već tada je bilo jasno da Jurčić nije dobar izbor za Dinamo, već za Zdravka Mamića kojem je nakon snažnog Vahe trebao trener kojeg poznaje, kojeg lako kontrolira, koji će raditi onako kako mu odgovora, ali i kod kojeg će vidjeti da živi i radi za Dinamo onoliko koliko Mamić to priželjkuje. Jer, nije tajna i nije to loše samo po sebi, Mamić želi trenera koji je stopostotno angažiran i privržen Dinamu.

To sve je trebao Mamić.

Dinamo je, pak, trebao potpuno drugačiju osobu i potpuno drugačijeg trenera od Jurčića. Nekoga tko može skupiti i gledatelje, nekoga sa svježim idejama, nekoga tko može stvoriti napadački lijep nogomet u okvirima Prve lige, jer ima igrače koji upravo tako mogu igrati. Dinamu je trebao trener, citiram spomenutu kolumnu, "koji šarmom, inteligencijom, znanjem i karizmom može početi popravljati dio štete koju su nastupi Zdravka Mamića napravili imidžu kluba."

Hoće li tko odgovarati što je tada donesena kriva odluka? Hoće li tko odgovorati jer Dinamo nije naučio na vlastitoj pogrešci? Naravno da neće.

Da ne ostane na idealiziranju nepostojeće osobe, istina jest da nema očitih kandidata koji ispunjavaju sve te uvjete. Josip Kuže je možda najbliže jer se njegov Dinamo svidio navijačima, ali Kužeov Dinamo nije imao impresivan rezultat u Europi. Istina, vjerojatno je pogrešno cijeli njegov mandat svesti na loše predstave protiv Auxerrea.

Kuže je imao i problem s kockom. Zlatko Kranjčar ima problem s alkoholom, premda je svejedno jedan od najboljih trenera na ovim prostorima. Ćiro nije u godinama gdje možete planirati dugoročno, nije ni Barić. Prosinečki je u Zvezdi i nije posebno impresionirao do sada, Jurčević je u stožeru reprezentacije i nema karizmu iako je i njegov Dinamo igrao dobro napadački. A svi ostali kandidati imaju i poneku manu više.

U svemu tome je i najveći problem to što se nakon Halilhodžića Mamić vjerojatno neće usuditi birati trenera s takvim pedigreom i osobnošću, već će igrati na sigurno s tipovima koje može kontrolirati. A takvi će teško do kraja zaslužiti povjerenje svlačionice koju treba pošteno prodrmati i umišljene zvijezdice spustiti na zemlju.

To ne može trener bez karizme, koji nije jaka ličnost i koji je podređen Mamiću, koji kima glavom i šuti dok Mamić drži prodike, koji pušta Mamića da u svlačionici odrađuje njegov posao, koji ne zna zaštiti svoje igrače i koji ih otvoreno baca pod autobus kako bi opravdao neuspjehe. Dok god igrači osjećaju da je njihov "šef" Mamić, a ne trener, tko god on bio, do tada Dinamo neće moći napraviti iskorak i imat će igrače koji smatraju da su bogomdani jer zarađuju drastično iznad prosjeka hrvatske prvoligaške karavane. I neće ih posebno na zemlju spustiti ni ovakve pljuske kao protiv Lyona.

Sada će se iza Jurčića skriti i klub i igrači, premda je Jurčić svojim pristupom i radom zadnji kojeg treba blatiti, a nikako jedini. Za ovako teške poraze u Ligi prvaka krivi su itekako nogometaši koji su samo u jednoj utakmici imali muda i srca, žara i inspiracije, a u ostalih pet predali su se bez borbe. Rezultat bi, zapravio, u mnogim utakmicama bio i bolji da su zaista predali bez borbe.

Najveći igrački gubitnici su prve violine, gospoda Milan Badelj i Sammir, koji su već nakon Malmöa glavom odlutali na nepoznate egzotične destinacije i zaboravili da se respekt navijača, izbornika, medija, ali i skauta te trenera koji će jednog dana reći "da, dovedite mi ovog malog" zaslužuje iz utakmice u utakmicu, bez iznimke. A ne biranjem sada ću igrati, sada neću, sada ću dati sve od sebe za klub i grb na dresu, sada ću odraditi na 40 posto. Milan Badelj u jednoj utakmici izgubi više lopti nego Xavi u cijeloj sezoni, a misli da je karta za Ukrajinu i Poljsku njegova. Ovakvim igrama? Nema šanse.

Jurčićeva smjena tako će amnestirati igrače, ali i one koji su izabrali Jurčića.

Zdravko Mamić je itekako zaslužan za Dinamove uspjehe u domaćem prvenstvu. No, Zdravko Mamić je i kriv što Dinamo nije imao trenera koji bi svojim vrlinama odgovarao zahtjevu posla kojeg obavlja.

Dinamo mora osmisliti strategiju, definirati filozofiju igre koju će klub promicati u budućnosti, kako bi dovodio i igrače i trenere, te kako bi školovao svoje mladiće, u smjeru te vizije. Zna se da Dinamova škola tradicionalna odgaja "šmekere" i da su ti znalci lopte ono što zagrebačka publika želi gledati. Onda im valjda treba i takav trener?

Da je Dinamo tako definiran, onda ne bi lutao od trenera poput Kužea do trenera poput Halilhodžića koji imaju apsolutno različite vizije igre. I onda bi u klubu danas bilo puno lakše složiti popis kandidata.

Ako tome pridodamo spomenutu činjenicu da Mamić ne želi snažnog trenera koji mu može parirati ili mu se usprotiviti (a da takav i dođe, trajao bi poput Vahe), onda je nažalost već sada teško budućem treneru dati puno šanse da napravi više od Jurčića.

Materijala ima. Dinamo zaista nije ovako očajno, amaterski slab. Dinamo je momčad koja na velikoj većini pozicija ima ili standardne ili bivše ili potencijalne hrvatske reprezentativce.

I zato Dinamo nije smio izgledati onako kako je izgledao na startu utakmice u Madridu ili startu drugog dijela protiv Lyona, bez obzira koliko su Lyon, a posebno Real, bolje i kvalitetnije momčadi.

Ali odabere li Mamić opet samo svog pijuna za trenera, pomak će biti malen. Hoće li izvršni predsjednik ovoga puta smoći hrabrosti posegnuti za nekim tko može donijeti europske metode, ali i europski način razmišljanja i funkcioniranja? Halilhodžić je to donekle učinio, ali i on je Balkanac - je li u Dinamu sazrelo vrijeme za Nijemca, Talijana, Nizozemca, Portugalca?

Za red, rad i disciplinu?

Za trenera koji je, jednostavno, postao trener u zemlji koja s trenerima radi puno više i kvalitetnije?

Za trenera koji će imati odriješene ruke učiniti što smatra potrebnim kako bi od svlačionice Dinama učinio svlačionicu muškaraca, a ne prepotetnih klinaca kojima tek treba objasniti što danas znači profesionalan odnos prema nogometu, klubu, navijačima i novcu kojeg zarađuju?