Živote moj, dvaput san umra

Kako je za shvaćanje gore navedene rječničke definicije kronologije bez izazivanja intenzivne čeone glavobolje i krvarenja iz nosa potrebna inteligencija koju Engleski pacijent ne posjeduje, za potrebe kolumne usredotočit ću se na drugu, ljudskom rodu razumljivu definiciju, koja kaže kako je kronologija redoslijed koji obvezuje u pisanju i opisivanju prošlih događaja.

Kronologiji gotovo u pravilu pribjegavaju pedantni, uredni i organizirani ljudi, ali i petparački kolumnisti koji suočeni s prevelikim brojem važnih događaja u tjednu moraju pronaći načina dovesti ih u naoko isplanirani redoslijed. Kako Engleski pacijent i svoje čarape navlači kronološki, a posljednji mu zalogaj ručka gotovo uvijek dolazi nakon prvoga, i ovotjedno izdanje tjednog pregleda bit će svedeno u kronološke okvire.

Bila je srijeda, 7. prosinca 2011. godine. Kazaljke na satu pokazivale su deset sati i jedanaest minuta. Engleski pacijent sjedio je u svom skromnom i vlažnom uredu u podrumu Sportnetova tornja, kamo su ga premjestili nakon već poznate kolumne i predavao se već uobičajenom ritualu koji slijedi nakon objave najnovijeg izdanja najduljeg teksta na internetu.

Zadovoljan što se i ovoga tjedna othrvao spisateljskoj blokadi, pošasti svakoga tko živi od pisane riječi, iscrpljeni kolumnist iz ladice u radnom stolu izvadio je mirisnu, rukom prelijepe Kubanke smotanu cigaru, zapalio je i povukao dim, a potom iz boce vrhunskog škotskog viskija potegnuo gutljaj-dva.

Nakon petnaest minuta iskašljavanja vlastitog života, baš kada se čulo okusa počelo vraćati u njegovo nepce i grlo, Engleski pacijent skinuo je majicu, otvorio svoju upravo objavljenu kolumnu i stao čitati bijesne kritike čitatelja. Za svaku od njih, uz prijekorni povik "kako si mogao to napisati", ošinuo se trnovitom granom ruže penjačice preko ožiljcima izbrazdanih leđa, pretvarajući gnjev čitatelja u jezik boli.

Tek takav, ritualno čist pred sobom i čitateljima, mogao je s optimizmom pogledati u skoru budućnost i večernji program Lige prvaka. Nije niti slutio da će samo desetak sati kasnije sa suzama u očima zuriti u mjesečinu, dok će magnetska glava njegova čvrstog diska birati bolne melodije i poput gudala svirati po emocijama.

"Živote moj, dvaput san umra", pjevao je Oliver, kao da je toga trenutka razumio sav čemer i jad čovjeka koji je u vremenskom razdoblju kraćem od jedne polusezone svjedočio tragediji na Old Traffordu, a potom i ispadanju iz Lige prvaka. Da, živote moj, već dvaput san umra, a Carling kup niti ne brojim.

Suvišno je danas trošiti riječi na utakmicu kojoj zagrebački Dinamo može zahvaliti što usprkos svim mogućim negativnim rekordima nije bio priča večeri. Manchester United zasluženo je izletio iz Lige prvaka, usput ostao i bez Nemanje Vidića, pa ne čudi što me ni neuspjeh Manchester Cityja nije uspio pretjerano oraspoložiti.

City je barem osvojio deset bodova u skupini u kakvoj bi ovakav United skupio možda tri, autogolom protiv Villareala na Old Traffordu. Deset bodova u posljednjih je deset godina u čak 88% slučajeva (29 od 33) bilo dovoljno za plasman u sljedeći krug, pa je statistika jedino što Roberto Mancini može proklinjati dok mu san neće na oči.

Rekao bih, ipak, da talijanski strateg posve mirno spava jer Jonny Evans na mjestu stopera ulijeva povjerenje isključivo protivnicima Manchester Uniteda. Ali, ne očajavaj i ne gubi nadu, prosječni depresivni navijaču Manchester Uniteda. Iako je najprofitabilniji svjetski klub na kupnju pojačanja u posljednjih pet godina izdvojio manje novca od Aston Ville, Sunderlanda ili Stoke Cityja, nema zime dok stoperi igraju krila ili tumače uloge kreativnih veznjaka.

Osim toga, u veljači se s posudbe vraća Bebe.

Psssssssst!

Kako bih psihološki lakše prebrodio šok zbog eliminacije vodećih klubova Premier lige, već dan nakon utakmice stvorio sam paralelnu stvarnost. Uvjerio sam samoga sebe da Manchester City i Manchester United nisu ispali iz Europe, već su iz nje namjerno istupili, vodeći se primjerom svoga premijera Davida Camerona, koji se baš proteklog tjedna u ime Velike Britanije zainatio Europskoj uniji.

Mislio sam da će tako biti lakše, no kad sam pomislio kako me ništa ne može oraspoložiti te da ću na neodređeno vrijeme biti depresivna sjena već ionako depresivnog sebe, na moja je vrata krajem tjedna pokucao poštar i uručio mi pozivnicu kojom me Arsene Wenger osobno poziva da budem nazočan proslavi 125. godišnjice postojanja Arsenala.

Kako ja Arsenal cijenim više nego što se to dade iščitati iz tekstova koje prezentiram, brzo sam spakirao dva para čarapa i jedini čist primjerak donjeg rublja te se ukrcao na zrakoplov prema glavnom gradu omiljene mi nogometne nacije.

Parkiravši se pred stadion Emirates, na mjesto rezervirano za Engleskog pacijenta, ostao sam iznenađen. Pogledao sam na sat i dodatno se začudio što tri sata prije utakmice s Evertonom nema slavljeničke atmosfere. Tisuće navijača obojenih u klupske boje i okupljenih u grupice tiho su šaputali i ispijali svoja pića.

Zaustio sam da ću jednoga od njih upitati što se događa, no dočekao me odrješiti "Pssssst!" i dvadesetak prijekornih pogleda. Odlučio sam kako ne treba "čačkati mečku", pa sam oko vrata izvjesio akreditaciju i zaputio se prema VIP salonu, mjestu gdje se obilno jede i pije na tuđi račun.

Na ulazu u salon slična atmosfera, a grobnu je tišinu šaptom presjekla tek hostesa, diskretno me zamolivši da izujem cipele. Ispunio sam joj želju i slegnuo ramenima, premda mi ništa nije bilo jasno. Moj novi pokušaj upita završio je poput prvoga, odlučnim i oštrim "Psssssst!"

Vodeći se primjerom ostalih gostiju VIP salona, na prstima sam i bez cipela na nogama došetao do šanka kako bih naručio piće. Pogađate, konobar me prostrijelio pogledom, preko usta zalijepio kažiprst i pokazao mi na blok papira. Napisao sam svoju narudžbu u tišini i frustrirano pogledom tražio bilo kakvo objašnjenje zbog kojeg se 125 godina jednog nogometnog kluba slavi u potpunoj, grobnoj tišini.

Tek što sam popio gutljaj svoga pića, stigao je glasan odgovor na moje pitanje. Eksplozija oduševljenja popraćenog grlatim navijačkim pjesmama s već ugodno popunjenih tribina prelila se i na VIP salon, gdje su do prije koju sekundu nijemi sugovornici veselo nazdravljali i prstima upirali u detalj na stadionu.

Došetao sam do staklom omeđenog zida koji VIP salon odvaja od običnih smrtnika kako bih provjerio što se događa. Visoko gore, ponad tribina, na semaforu je bijelim slovima na crvenoj podlozi pisalo: "Dragi navijači, gospodin Robin van Persie probudio se iz svog popodnevnog sna, hvala na tišini i razumijevanju, želimo vam sretnu 125. godišnjicu Arsenala!"

Hranidbeni lanac

Koliko je bitno da jedan od najboljih svjetskih igrača ove sezone poslije ručka nesmetano odrijema uobičajenu "rundu", ubrzo je postalo jasno i na samom travnjaku. Everton je umalo iskoristio svečanu atmosferu iz koje se rijetko izrodi odličan i efikasan nastup slavljenika, no friško naspavani i odmorni Robin van Persie imao je posljednju riječ.

O kakvoj se riječi radi najbolje će opisati slika koja ionako govori tisuću riječi, a kad se još radi o pokretnoj slici, tada broj riječi kojima se može opisati ljepota Nizozemčeva pogotka nadmašuje matematičke sposobnosti Engleskog pacijenta. Upućujem vas stoga na redoviti pregled najboljih pet pogodaka tjedna, sve će vam biti jasno.

"Robin van Persie ove je sezone posve sazrio", kazao je u jednom intervjuu Arsene Wenger, a ja bih dodao kako je razina zrelosti i efikasnosti tolika da mu ove godine, odluči li se sa suprugom na prinovu u obitelji, ne ginu sedmorke. Samo u ovoj kalendarskoj godini postigao je čak 33 pogotka, što je samo jedan manje od klupskog rekorda Thierryja Henryja iz 2004. godine i tri manje od apsolutnog rekorda Premier lige iz 2005., kojeg drži Alan Shearer.

Tko se usuđuje kladiti da u božićno-novogodišnjem rasporedu neće pasti obojica?

A obljetnica? Obljetnica kao obljetnica, Wenger i ja napili smo se kao guzice. (Marine, ovo ne može u kolumnu, op. gl. urednika) Svojih ni manje ni više nego stotinu i dvadeset pet godina Arsenal je zajedno s brojnim legendama, te sadašnjim i budućim zvijezdama proslavio na predivan način. Ispred Emiratesa otkriveni su spomenici trojici velikana: Herbertu Chapmanu, Tonyju Adamsu i Thierryju Henryju, a nema sumnje da će jednoga dana uz njih stajati i brončani primjerak Arsenea Wengera.

Cijela ceremonija u sridu je pogodila Henryja, pa se pred prisutnim navijačima i uglednicima rasplakao i pokazao da iza ruke koja Irskoj ne da na Svjetsko prvenstvo ipak ima i ponešto emocija.

Onako kako to već Englezi znaju kada odaju počast tradiciji, čitava je svečanost dodatno uljepšana sitnim detaljima od velikog značaja. Loptu su na sredinu travnjaka uoči utakmice donijeli 11-godišnji Ben Danskin i njegova osmogodišnja sestra Hannah, praunuci Davida Dunskina, osnivača nogometnog kluba Dial Square, danas poznatog kao Arsenal Football Club.

Proslavu je dodatno začinio i glavni sudac Howard Webb, koji je uobičajeno bacanje novčića uoči početka utakmice odradio sa starom kovanicom od šest penija, sličnom onima koje je svaki igrač Dial Squarea davne 1886. godine donirao kako bi klub kupio svoju prvu nogometnu loptu.

Hargreavesov sindrom

Topnici su, dakle, rođendansku proslavu uljepšali ne samo pobjedom u režiji Robina van Persieja, već i prolazom u sljedeći krug Lige prvaka, a momčad koja ih je svojedobno isprašila s osam pogodaka u mreži i potom nestala s lica zemlje iskupljenje je morala potražiti u ljutom derbiju s Wolverhamptonom.

Za divno čudo, uspjeli su im utrpati čak četiri pogotka iako se zbog Hargreavesova sindroma (čitaj: brojnih i neobjašnjivo učestalih ozljeda koje pozivaju na odgovornost trenera, fizioterapeute i liječnike kluba) jedan stoper našao na mjestu desnoga beka, drugi cijelo vrijeme bio prisiljen izigravati playmakera, dok je jedini čovjek koji se ne bi smio nazivati stoperom zauzimao upravo to mjesto.

Povrh svega, potpuni odmor od nogometa iz zdravstvenih je razloga i po savjetu liječnika uzeo i Darren Fletcher, kojega već duže vrijeme muči ulcerozni kolitis, ozbiljna bolest probavnog sustava čije simptome i sam osjećam gledajući nastupe Uniteda u posljednja dva mjeseca.

Kunem se, osvoji li Manchester United nekim čudom i ove sezone titulu prvaka, svim ostalim klubovima iz vrha ljestvice zbog puke nesposobnosti valja uzeti radne dozvole, zapečatiti klupske prostorije, trenerima oduzeti licence, a uredbom britanske kraljice svima zabraniti daljnji angažman u nogometu.

Unitedovim primjerom poveo se ovoga tjedna i Liverpool, koji je na trenutak napustio običaj pogađanja greda i vratnica kako bi postigao jedan gol, a baš taj jedan bio je dovoljan za pobjedu nad Queens Park Rangersima, među kojima nema mjesta pesimizmu. Već sljedećeg vikenda iživljavat će se nad Jonnyjem Evansom i osladiti se pobjedom nad aktualnim prvakom.

Redsi su inače uoči prazničnog rasporeda ostali bez kažnjenog Jayja Spearinga, a kako se kazna očekuje i za Luisa Suareza koji je srednjim prstom pozdravljao navijače Fulhama i navodnom rasističkom primjedbom Patricea Evru, pred Kennyjem Dalglishem naramak je problema, kojeg ne može riješiti ni kapetan Steven Gerrard jer također pati od Hargreavesova sindroma.

Nogometaši Tottenhama izabrali su pak najgori vikend za prekid svog fantastičnog pobjedničkog niza. Utakmicu sa Stoke Cityjem mnogi su mediji okarakterizirali kao ispit spremnosti ovog sastava Spursa za velike rezultate, pa slijedom toga poraz na Britanniji znači kako su pali na ispitu, iako su prethodnih 11 kola okončali bez poraza. Nije li novinarski posao sjajan?

Spursi su propustili zadržati priključak sa samim vrhom i potencijal izbijanja na drugo mjesto, pa su se zajedno s navijačima još 18 premierligaških klubova u večernjim satima u ponedjeljak udobno smjestili pred male ekrane kako bi zajedničkim snagama navijali za Chelsea i spas ovosezonskog izdanja Premier lige.

Doista, vjerojatno ne postoji razdoblje od 90 minuta u povijesti engleskog nogometa u kojemu je Chelsea imao više navijača nego u ponedjeljak navečer. "Oil Firm" derbi ili, kako su ga neki nazvali - El Cashico, privukao je na stadion i pred televizijske prijemnike milijune koji su za zanimanjem pratili hoće li Chelsea spasiti ono što bi trebalo biti najneizvjesnije prvenstvo naše generacije, a Andre Villas-Boas samoga sebe.

Jer iako ima toliko novca da bi, ako mu se baš hoće, i iz ptice iscijedio mlijeko, Roman Abramovič se, barem prema dosadašnjim prezentacijama i formi najjačih španjolskih klubova, vjerojatno ni ove sezone neće osladiti Ligom prvaka, pa mu je jedino zadovoljstvo mogla priuštiti eventualna pobjeda nad klubom iz vlastitog platežnog razreda.

Kako isti platežni razred ne mora nužno jamčiti i kakvoću, tako se Chelsea polovicu prvoga dijela doimao poput momčadi niže kvalitativne razine, no "pravda" je na koncu ipak zadovoljena, a hranidbeni lanac zatvoren. Manchester United je razbio Arsenal, Manchester City je ponizio Manchester United, Arsenal je pregazio Chelsea, a Chelsea svladao Manchester City. Doduše, ne tako uvjerljivo kao u prethodnim spomenutim dvobojima, ali ne može svatko u pola sata primiti sedam pogodaka. Je li tako, Kruno?

Sudačka nadoknada

Ostanimo još malo uz derbi kola na Stamford Bridgeu, uoči kojega je Mariju Balotelliju navodno prijetila i vjerojatno još uvijek prijeti klupska kazna jer je u nedjelju u gluho doba noći zamijećen u jednom restoranu u središtu Manchestera, suprotno uputama menadžera Roberta Mancinija koji je igračima naredio strogu 48-satnu disciplinu.

Budući da je Balotelli usprkos noćnom izlasku već u drugoj minuti utakmice postigao pogodak, postavlja se pitanje odgovara li njemu uopće klupska disciplina ili mu jednostavno treba dati slobodu da izaziva požare, razbija automobile i zbija psine na račun suigrača. Poput ove kada je uoči početka utakmice ukrao rukavice Sergiju Agueru.

Mislim da je sada pravo vrijeme da vam otkrijem kako je Stoke City na probni rok primio Marijeva brata Enocha Balotellija. Može li u Premier ligi biti mjesta za dva Balotellija ili je ovo kraj svijeta kakvog poznajemo?

Jedan od onih koji se strogo pridržavaju zavjeta popodnevne šutnje na Emiratesu, kako ne bi probudio i uznemirio jedinog igrača Arsenala sposobnog zabiti pogodak, je i Wojciech Szczesny. Vratar Topnika na osebujan je način zahvalio nizozemskom napadaču na produženju iluzije da je Arsenal kandidat za naslov prvaka.

Tottenham u susretu na Britanniji nije uspio iskoristiti niti to što u momčadi od početka nije bilo Roryja Delapa. Stoke City i tome je znao doskočiti, pa već sada ima plan B kojim će odgovoriti na skorašnje neizbježno Delapovo umirovljenje: njegovu ulogu ljudskog katapulta preuzet će šegrt Ryan Shotton.

Shotton je subotnji ogled proveo dokazujući kako i on može rukom dobaciti loptu sve do srca peterca, gdje egzekutori jedva čekaju laktovljem i koljenima umlatiti vratara, a potom gurnuti loptu preko linije. Kako se na već uobičajeno prethodno brisanje lopte ručnikom počelo gledati s prijezirom zbog gubljenja vremena, loptu je brisao krpom ušivenom u dres!

Engleski nogometni savez najavio je istragu oko novog "modnog dodatka", a iz Stoke Cityja plaze jezik i pokazuju na pravilnik, koji kaže kako odjevni predmeti ispod dresa moraju biti u istoj boji kao i dres, ali bez preciznije odredbe o kakvoj se vrsti tkanine mora raditi.

Vrijeme je da se još jednom pozdravim s vama, zapalim "kubanku" i potegnem iz boce, no prije nego se dohvatim ruže penjačice, dozvolite da zajedno pogledamo najboljih pet pogodaka kola.