Gdje smo bili, što smo radili?

Ako ste pak na božićno jutro, sneno i mutno, u šlafroku očevom dopuzali do dnevnoga boravka da joj kažete baš da odla… dobro, parafraza više ne funkcionira. Dakle, ako ste dopuzali do dnevnoga boravka i pod igličastim zimzelenim drvetom pronašli tek prošlotjednu prašinu i smežuranu maslinu, koja vam je još u kolovozu drsko skliznula s pizze, s popriličnom sigurnošću možete zaključiti da ste u godini na izmaku nekoga uvrijedili, zapostavili ili nasamarili.

Do sličnog zaključka slobodno dođite i ako su vam najdraži darovali univerzalni otvarač za konzerve, škare za živicu, paket troslojnog i mirisavog toalet papira, najnoviji album Justina Biebera ili su vam pak na kućnome pisaču u boji otisnuli certifikat kojim su jednoj od zvijezda na nebu ni krivoj ni dužnoj dodijelili baš vaše ime.

Ako ste u spomenutim situacijama pronašli sebe, ako ste od ovoga Božića ponosni vlasnik svemirske nekretnine koja je zapravo eksplodirala, ali se ne usudite spomenuti najdražima, ili ne morate brinuti o zalihi toalet papira dok slušate novi album Justina Biebera, ne očajavajte i ne okrećite škare za živicu prema sebi. Engleski pacijent sve vas voli, čak i ako ne volite sami sebe, i za vas je na kraju godine pripremio prigodan poklon.

Vrijeme je da posljednji put prigrlimo godinu na izmaku i, bez obzira gajimo li prema njoj simpatije ili ne, nježno je položimo na tlo, cjelivamo joj obraze i njegujemo bedra, skinemo joj odjeću i… (ovu kolumnu čitaju i djeca, a možda i samo djeca, op. gl. urednika) prisjetimo se najboljih, najvažnijih, najčudnijih i najblesavijih trenutaka iz lige kojoj svake godine bespovratno poklonimo pregršt sati i minuta.

I zato, razgrnite prašinu podno bodljikave krošnje vašeg božićnog drvca, a o sudbini masline odlučite sami. Uključite ples raznobojnih lampica i pripremite se za "Godišnje nagrade Engleskog pacijenta koje se ne dodjeljuju nužno svake godine, već ovisno o vremenu i inspiraciji". Vežite se, polijećemo!

Utakmica godine (Newcastle – Arsenal 4:4, 5. veljače 2011.)

Iskreno vas pitam, zar je uopće moglo biti dvojbe? Već početkom veljače još uvijek tekuće nam godine Newcastle i Arsenal su na St. James' Parku (to vam je ono što se danas zove Sportsdirect.com Arena) postavili letvicu na visinu kojoj se nitko, pa ni Blanka Vlašić, nije uspio približiti.

Čudesna utakmica, koja će u povijest Newcastlea ući kao simbol otpora nad bogatim dušmaninom, a u almanahe Topnika kao krunski dokaz da ne postoji prednost koju Arsenal ne može ispustiti, nije nas ispuštala iz svog zagrljaja od prve do posljednje minute. Četiri pogotka Arsenala za samo pola sata, nasjedanje Aboua Diabyja na jedinu provokaciju na koju ne smije nasjesti, nestvaran povratak Svraka i jedan od pogodaka sezone Cheika Tiotea… ma, zar je uopće moglo biti dvojbe?

Bonus nagrada za magarce sezone ide navijačima Newcastlea koji su već nakon deset minuta i vodstva Topnika od 3:0 počeli napuštati tribine St. James' Parka i propustili vjerojatno najuzbudljiviju utakmicu koju će Newcastle odigrati u njihovim životima. Čestitam!

Pogodak godine (Wayne Rooney, Manchester United vs. Manchester City, 12. veljače 2011.)

Nisam siguran čega su se to nogometaši u Premier ligi najeli u veljači ove godine, no već druga ovogodišnja nagrada odlazi u ruke najkraćeg mjeseca u godini. Uzmemo li u obzir važnost utakmice, ozračje jednog od najvećih engleskih derbija, činjenicu da je pogodak odlučio utakmicu i na kraju njegov "umjetnički dojam", najljepši pogodak 2011. godine može biti samo onaj Waynea Rooneyja iz derbija s Manchester Cityjem.

Je li suvišno u ovom trenutku spomenuti kako je upravo taj pogodak najzaslužniji što je od strane navijača Uniteda Rooneyju oprošten sitan neposluh s početka protekle sezone? Sjećate se, onaj trenutak kad je htio napustiti klub zbog manjka ambicija?

Valja dodati kako je Rooneyjev pogodak, zajedno s Messijevim i Neymarovim, ušao u najuži izbor za Fifinu nagradu Puskás 2011, u kojoj svoj glas najboljemu do 9. siječnja 2012. godine možete dati i vi.

Začin godine (Mario Balotelli, Manchester City)

Bez obzira odlučite li se za njegov najnoviji božićni performance, kada je prije odlaska na polnoćku u lokalnoj rupi od birtije svima okupljenima za 1000 funti platio rundu, pa potom u crkvi ostavio milodar od tek 200 funti, ili za vatromet u kupaonici kojim je umalo zapalio vlastitu kuću i u njoj sebe i svoje prijatelje, nema sumnje da je Mario Balotelli svojim dolaskom na Otok u engleski nogomet umiješao poseban začin.

Dr. Jekyll i mr. Hyde u tijelu vrhunskog nogometaša, Balotelli je toliko nepredvidiv da vjerojatno ni sam nije svjestan svog sljedećeg poteza. Od pogodaka i majstorija svojstvenih najvećim nogometnim virtuozima, preko izluđivanja menadžera nepoštivanjem protivnika, sve do problema s odijevanjem prsluka na zagrijavanju uoči utakmice, kad se o Balotelliju radi, kratak je put.

Sljedeći put kad odjene majicu "Why always me?", neka se sjeti nagrade Engleskog pacijenta i odgovor će mu uvijek biti pri ruci.

Stadion godine (Britannia, Stoke on Trent)

Već je postalo uobičajeno da gostovanja u Stokeu častim pridjevima poput "teško" i "neugodno", a možda najvećem razlogu zašto je to tako nikada nisam dodijelio nagradu. Vrijeme je da tu nepravdu ispravim na kraju 2011. godine i stadionu Britannia dodijelim priznanje za stadion godine.

"Budalo, kakve to veze ima sa stadionom, što može stadion bez navijača", reći će netko od vas u komentarima, a ja ću se složiti s njim jer još uvijek nisam naišao na nogometnu arenu u kojoj plastične stolice sudjeluju u stvaranju atmosfere. Međutim, tko god je stavio svoj potpis na projekt Britannije, znao je svoj posao.

Iznimno akustičan i kompaktan stadion u suradnji s grlatim navijačima rezultira zaglušujućom i teško izdrživom bukom koja, htjeli oni to ili ne, utječe i na protivnike i na suce i njihove odluke. Stoga ne čudi da je Britannia i dalje jedna od teško osvojivih utvrda, premda na njoj ne igraju posebno talentirani nogometaši.

Dodamo li svemu tome dimenzije igrališta, posve namjerno svedene na najkraću mjeru dozvoljenu pravilima nogometne igre – a sve kako bi se pogodovalo taktici ubačaja rukom i gaženja Petera Croucha po protivnicima uz nezaobilazan zvuk mrvljenja kostiju, a potom i udarca glavom po lopti nakon kojeg slijedi erupcija oduševljenja – Britannia posve zasluženo nosi dodijeljenu joj titulu.

Priča godine (Manchester United – Manchester City 1:6, 23. listopad 2011.)

Pametniji ljudi od Engleskog pacijenta tvrde da se nijedan trenutak i nijedno iskušenje u našem životu ne može mjeriti s količinom stresa prilikom izlaska iz topline i sigurnosti maternice u nov i nepoznat svijet. Isti ljudi tvrde da, bez obzira skačemo li padobranom u bezdan, guramo glavu u ralje krokodila ili pak radimo repetitivan uredski ili tvornički posao, nikada nećemo osjetiti užas kakav smo osjetili dolaskom na ovaj svijet.

Uz dužno poštovanje diplomama, post-diplomama i doktoratima, kako objašnjavaju da se ja svoga poroda uopće ne sjećam, ali mi san i dalje presijecaju noćne more, pluća razdiru urlici "Ne, Evans, idiote!", "Obrana! Obrana! OBRANA!", a jutra… jutra dočekujem tihim jecanjem u jastuk, da me nitko ne čuje.

Kako objašnjavaju da bez treptaja okom mogu zuriti u fotografije kada sam bio beba (časna riječ, bio sam), ali ne mogu pogledati ni scenu serije Sex And The City, i to ne zbog iritantnih kokoši i očajne radnje. Čime opravdavaju sitan, jedva primjetan drhtaj moje ruke kada pišem brojku šest ili tikove kada bacim oko na raspored FA kupa?

Struci usprkos, odgovor na to pitanje ponudit ću sam. Debakl Manchester Uniteda u derbiju s nikad glasnijim susjedom i izazivačem Cityjem apsolutna je priča godine u engleskoj Premier ligi. Niti jedan događaj tijekom proteklih 12 mjeseci nije uzrokovao toliko užasnutih urlika ili erupcije oduševljenja, ovisno o tome koju stranu podržavate, pa čak i ako ste u cijeloj priči posve neutralni.

"Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane..." – Toni Cetinski.

MVP godine (Robin van Persie, Arsenal)

Umjesto da me uvjeravaju u stresnost mog vlastitog poroda, gore spomenuti akademici, liječnici, profesori i ini stručnjaci mogli bi se pozabaviti odgovorom na pitanje čime se hrani Robin van Persie i kako patentirati njegovu prehranu, okupiti je u knjigu recepata i na njoj dobro zaraditi.

Je li riječ o prehrani ili konjskoj posteljici koju je ne tako davno trljao o svoje bolne gležnjeve i poput čovjeka kojeg je ugrizao radioaktivni pauk dobio posebne moći? Možda nikada nećemo dobiti odgovor, ali ćemo zato biti zahvalni što smo svjedočili godini u kojoj je jedan jedini čovjek postigao čak 34 pogotka. Time je nadmašio i učinak pojedinih klubova, a svoj vlastiti klub od ponora i dna Premier lige odveo u bitku za Ligu prvaka.

"Ali to nije sve", rekao bi čovjek sumnjivo blještavog zubala, dok vam prodaje muda pod bubrege! Podatak o broju pogodaka valja uzeti s rezervom jer godina kojoj odbrojavamo dane još uvijek nije došla svome kraju, pa gospodin Van Persie na Staru godinu ima priliku srušiti i apsolutni premierligaški rekord. Držimo mu palčeve.

Dok se gospodin Van Persie penje na pozornicu kako bi preuzeo svoju nagradu, uživajte u 20 pogodaka koje je protivnicima uspio utrpati samo u dosadašnjem tijeku ove sezone.

Skandal godine (Ryan Giggs)

Kada je 2009. godine na ceremoniji BBC-ja preuzimao nagradu za sportsku osobu godine, Ryan Giggs nije ni slutio da će njegova brižno čuvana tajna dvije godine kasnije izaći na površinu i mnogima zauvijek promijeniti mišljenje o jednom od najvećih nogometaša koji su skakutali Premier ligom.

Bez obzira spadate li među one koji smatraju kako njegovu sportsku ostavštinu i učinak na nogometnom travnjaku valja odvojiti od učinka u postelji ili ste ga zauvijek prekrižili sa svog popisa najvećih, morate se složiti s izborom Engleskog pacijenta i nagradu za skandal godine uručiti velškom veznjaku.

Nitko osim Ryana Giggsa nije "kriv" što će vjerojatno do kraja svijeta ostati jedini igrač koji je postizao pogotke u 20 uzastopnih sezona Premier lige, kao što nitko osim Ryana Giggsa nije kriv što će ostati upamćen i kao čovjek koji je godinama spavao sa suprugom vlastitog brata. Konačnu (pr)ocjenu opusa Ryana Giggsa ostavljam svakome od vas.

Promašeni transfer godine (Andy Carroll, 35 milijuna funti, siječanj 2011.)

Ako je nepunih šest milijuna funti za Balabana bilo dovoljno za ulazak na listu 50 najgorih nogometaša po izboru Timesa, 35 milijuna spiskanih na Carrolla moralo bi barem na jedan dan srušiti londonsku burzu.

Transfer koji je prije nepunih godinu dana uzdrmao stolicu Newcastleova menadžera Alana Pardewa danas mu donosi hvalospjeve i tapšanje po ramenu zbog unosna posla, dok Andyju Carrollu samo britanska putovnica i britansko licemjerje daju imunitet od uvrštavanja na gore spomenutu ljestvicu.

Carroll je u Liverpoolu tek sjena igrača koji je u crno-bijelom dresu tresao mreže i privlačio pozornost, pa čak i da jest isti igrač koji je na St. James' Parku obećavao brda i doline, 35 milijuna funti strahovito je puno novca i jednako koliko je Manchester City platio za Sergija Aguera.

Transfer godine (Demba Ba, besplatan)

Transfer povremenog senegalskog reprezentativca u Newcastle usko je povezan s promašenim transferom godine i odlaskom Andyja Carrolla u redove Liverpoola. Premda je navijačima obećao kako će čitav novac od prodaje Carrolla proteklog ljeta uložiti u značajno pojačanje momčadi, Alan Pardew to je obećanje prekršio.

Umjesto toga, u redove Svraka doveo je posve besplatnog i hrvatskim padežima mrskog Dembu Ba, koji je u ugovoru s West Hamom imao klauzulu da smije napustiti klub ukoliko on ispadne u drugoligaško društvo. Pardew je iskoristio priliku, dovukao ga na St. James' Park, a ostalo je povijest.

Uz već spomenutog Robina van Persieja, Demba Ba je najljepša napadačka priča sezone, u 17 nastupa u crno-bijelom dresu utrpao je čak 14 pogodaka, a ESPN ga je uvrstio u najbolju jedanaestoricu jesenske polusezone. Dodatan bonus Senegalčevoj rapsodiji su i njegovi pogoci, jedan atraktivniji od drugoga, koji gotovo redovito završavaju u rubrici Top 5, pa i ovoga tjedna.

Frizura godine (Benoit Assou-Ekotto)

Premda ponekad ne zna ni protiv koga će istrčati na travnjak i prije svega želi odraditi svoj posao, bez obzira tko je s druge strane, Benoit Assou-Ekotto zaista mnogo truda ulaže u njegu kose i pravo je čudo što već nije završio u reklamnoj kampanji šampona protiv prhuti.

WTF trenutak godine (Wigan – Blackburn, 19. studenog 2011.)

Wigan i Blackburn ove bi sezone mogli ruku pod ruku završiti u Championshipu, no moći će se tješiti simboličnim priznanjem u "Godišnjim nagradama Engleskog pacijenta koje se ne dodjeljuju nužno svake godine, već ovisno o vremenu i inspiraciji". Dame i gospodo, What The F**k trenutak godine.

Dvojba godine

Jesu li na dresu Newcastlea bijele pruge na crnome dresu ili crne pruge na bijelomu dresu?

Proslava pogotka godine (Roberto Mancini, Manchester City)

Promašaj godine (Fernando Torres, 18. rujna 2011.)

Igrač koji se lako mogao naći u dvije dobitne kategorije za 2011. godinu ipak će odnijeti tek nagradu za promašaj godine. Pedeset milijuna funti vrijednom napadaču Chelseaja Fernandu Torresu za dlaku je izmakla titula promašenog transfera godine, no kako on niti potkraj karijere u Liverpoolu nije pružao bogznakakve partije, pa nije bilo temelja očekivanjima da će se nešto promijeniti, nagradu mu je pred nosom odnio Andy Carroll.

Nasljednik Torresove 'devetke' u Liverpoolu ipak je bio nemoćan u kategoriji promašaja godine, jer ono što je Španjolac propustio pospremiti u mrežu u derbiju na Old Traffordu graniči sa znanstvenom fantastikom.

Promašajem godine službeno završavam "Godišnju dodjelu nagrada Engleskog pacijenta koje se ne dodjeljuju nužno svake godine, već ovisno o vremenu i inspiraciji", no ceremonija ne mora stati samo zato što ja tako kažem. Pozivam vas da u komentarima ispod teksta, kao i na Facebook stranici Engleskog pacijenta predlažete svoje kategorije i moguće pobjednike kako bismo svi zajedno na još bogatiji način ispratili 2011. godinu.

"Knock yourself out", rekao bi Mike Tyson i dodao: "da ne moram ja".

B****i Božić

Premda vam dosadašnji tijek kolumne to nije dao naslutiti, od našeg posljednjeg druženja odigrana su čak dva prvenstvena kola, a u bogatom rasporedu vjerojatno ste uspjeli naći poneku rupu kako biste otvorili svoje božićne poklone. Ako ste dobili ono što ste htjeli, stanite dobro i razmislite, jer vaše želje mogle bi vam se obiti o glavu.

Uzmite, recimo, primjer Manchester Cityja. Silna želja da božićne blagdane dočekaju na vrhu prvenstvene ljestvice ostvarila im se glatkom pobjedom nad Stoke Cityjem, da bi im se već sljedećeg dana obila o glavu. Povjesničari su iz naftalina izvukli podatak da je City još 1929. godine okusio Božić na vodećem mjestu, da bi sezonu okončao s 13 bodova zaostatka za tadašnjim prvakom.

Kako je povijest učiteljica života i kako bi se što prije, po mogućnosti do novogodišnje noći, riješili prokletstva koje im donosi prvo mjesto, Cityjevi su nogometaši već u ponedjeljak učinili sve kako bi bodovi ostali na Hawthornsu. Pogotke su postizali samo iz zaleđa, umjesto mreže pogađali vratnice, a iz stopostotnih prilika gađali vratara ili posve promašivali okvir gola. Na koncu, loptu su u svom posjedu držali 97 posto, kako nikome od igrača West Bromwich Albiona ne bi palo na pamet postići autogol.

Plan je upalio i City je na Boxing Day ispustio jedina preostala dva boda prednosti nad gradskim rivalom, uz potencijal da prvog dana 2012. godine na sličan način spiskaju još poneki bod i već s početkom nove godine budu drugoplasirana momčad, a samim time i najveći favorit za osvajanje naslova prvaka.

To im ne bi trebalo biti posebno teško jer, vodite li se stručnim analizama Engleskog pacijenta, aktualni je prvak u velikoj krizi. Tolikoj da su od tragedije u Kazalištu snova nanizali osam pobjeda i jedan remi, a u samo dvije utakmice od našeg posljednjeg druženja protivnicima utrpali okruglih deset pogodaka.

Nazovite me neznalicom i diletantom, no Unitedova forma u domaćem prvenstvu i najbolja polusezona još od devedesetih prkosi svim zakonima logičkog zaključivanja, uzme li se u obzir da bi s jedanaestoricom ozlijeđenih igrača vrlo lako mogli sastaviti momčad za jedno od prva četiri mjesta, ali i podići sudsku tužbu protiv klupskih liječnika i fizioterapeuta zbog nesavjesnog obavljanja posla.

Fergusonov odabir onih koji će zauzeti mjesta na travnjaku u posljednje vrijeme nalikuje na biranje brojeva u igrama na sreću, s tom razlikom što njegovi brojevi nekim čudom uvijek dobivaju. Ne čini li vam se čudnim da Michael Carrick cijelu utakmicu s Wiganom igra stopera, prisjetite se kada ste posljednji put na tom mjestu gledali Franka Lamparda ili Luku Modrića i sve će vam biti jasno.

O ozbiljnosti Unitedove krize možda najbolje govori podatak da se u početnom sastavu našao i Dimitar Berbatov, s kojeg je Ferguson mokrom krpom obrisao prašinu i gurnuo ga u smjeru travnjaka, a ovaj mu se odužio s četiri pogotka u dvije utakmice, preboljevši usput nepravdu što je utrku za najboljeg nogometaša u domovini izgubio od bugarskog premijera Boika Borisova. Ne vjerujete? Provjerite.

Blagdanski ugođaj na Old Traffordu nije mogao proći bez božićnih poklona, a s obzirom na odluke kakve je donosio, djelitelj pravde Phil Dowd mogao je slobodno odjenuti i odoru Djeda Božićnjaka te umjesto zviždaljke tresti zvončićima. Poznat po kopanju po džepovima u potrazi za kartonima, Dowd je Wiganovu je napadaču Sammonu dodijelio smiješan crveni karton, a Unitedu podario lakši put do pobjede.

Premda cijenim što me se sjetio i ozljedom zbog koje će propustiti najmanje dva tjedna uljepšao moje božićne blagdane, Jonny Evans ipak mi nije ispunio želju da autogolom uđe u povijest kao strijelac 20.000. pogotka u Premier ligi. Taj pothvat pošao je za rukom Marcu Albrightonu iz Aston Ville, koji je zgodan jubilej obilježio u ogledu s Arsenalom, ali se do kraja utakmice uvjerio kako i takav, povijesni pogodak ne vrijedi dvostruko i ne može spriječiti poraz od 2:1.

Arsenal se ovoga puta umjesto na likvidaciju svjetskih diktatora ipak orijentirao na vlastite potrebe, a do pobjede vjerojatno ne bi došao da jedan od pogodaka Topnika nije bio djelo Robina van Persieja. Leteći Nizozemac i igrač godine u izboru Engleskog pacijenta s 34 pogotka u kalendarskoj godini izjednačio se s Thierryjem Henryjem i ima još 90 minuta za dostizanje apsolutnog premierligaškog rekorda kojeg s 36 pogodaka u jednoj godini još uvijek drži Alan Shearer.

Mogao je Van Persie pola posla već odraditi da je protiv Wolverhamptona barem jednom pronašao put do mreže, no u toj je utakmici ostao praznih ruku i još jednom potvrdio peti zakon termodinamike: kada Robin van Persie ne zabije, Arsenal ne pobjeđuje.

Dragi prijatelji, u blagdansko doba lijepo je imati veliko srce i sjetiti se i onih koji prolaze kroz teške trenutke. Ne prođe li mu žalba zbog navodnih rasističkih uvreda upućenih Patriceu Evri, napadač Liverpoola Luis Suarez sljedeću bi nogometnu utakmicu mogao odigrati kada odbacimo kapute i omirišemo proljetni zrak. Suočen s drastičnom kaznom i suspenzijom od čak osam utakmica, Suarez se više ne usuđuje niti Božić nazvati bijelim, a da stvar bude gora raspoloženje nije uspio popraviti niti na travnjaku.

Uzalud je Kenny Dalglish pisao pisma Djedu Božićnjaku i preklinjao da grede i vratnice pretvori u golove. Uzalud je molio da Andy Carroll otplati barem jednu ratu svog bogatog ugovora, da Jordan Henderson napokon nešto učini s loptom ili da barem jedna momčad istrči na Anfield bez vratara u životnoj formi.

Kada se činilo da od remija s Wiganom uz promašeni jedanaesterac gore jednostavno ne može, do Liverpoola je navratio fenjeraš Blackburn i zahvaljujući gostoljubivosti i darežljivosti Charlieja Adama ni kriv ni dužan odnio bod. Da stvari proteknu u uobičajenom tonu, Roversi su među vratnice umjesto Paula Robinsona smjestili malo poznatog Marka Bunna, a ovaj baš na Anfieldu odigrao – utakmicu života.

Ruku na srce, bod Blackburna ne bi trebao iznenaditi nikoga jer na nijednom stadionu u Engleskoj nemaju tako lošu atmosferu kao na svom vlastitom. Igrači Stevea Keana najviše vole zvuk klupskog autobusa i jedva čekaju odlazak na gostovanje kako bi izbjegli građansku akciju, izložbu prosvjednih transparenata i 90-minutno skandiranje "Kean out", kojemu se dosad s obzirom na "sjajne" rezultate pridružila već i Keanova majka.

Čitava situacija u Blackburnu već tjednima podsjeća na reality show u kojemu glavnu ulogu igra Steve Kean, odrješit u nastojanju da klupu Roversa zadrži do posljednjeg trenutka, glasu naroda usprkos.

Prema vlastitom priznanju i bez obzira na slobodan pad koji traje već mjesecima uz potpuni izostanak bilo kakvog napretka, vlasnici kluba Keanu i dalje daju bezrezervnu podršku, no kako o piletini znaju mnogo, a o nogometu malo opravdana je bojazan navijača da će za pravilo ispadanja u niži rang natjecanja saznati tek s početkom sljedeće sezone, kad na Ewood Park istrči Derby County.

Premda građanske akcije na Stamford Bridgeu još uvijek nema, a Chelseaju ne prijeti niti put u drugu ligu, teško je vjerovati da se u londonskim garažama i podrumima ne rišu transparenti protiv Andrea Villas-Boasa, koji je uoči božićnog programa najavljivao šest bodova, pa potom ugrabio jedva dva i škripavim glasom odglumio Sherlocka Holmesa zaključkom kako će put do naslova sada biti znatno teži.

Portugalcu ne pomaže niti slučaj Johna Terryja, koji se također ustručava Božić nazvati bijel… pardon - b*****m, kako ga netko ne bi pogrešno shvatio i prijavio za rasizam. Chelseajev kapetan u sličnom je glibu kao i Suarez, s tom razlikom što će svoju nevinost prvi put u životu dokazivati pravom, a ne nogometnom sucu.

Sudačka nadoknada

Hvala čitatelju koji je izdržao do sudačke nadoknade i apeliram da ostane još koju minutu, da i preostali trud ne bude uzalud. Kao osobu koja osim kolumne i engleskog nogometa nema život niti hobija, oduvijek su me zanimali kriteriji potrebni za procjenu kvalitete suđenja. Je li to obrijana glava i autoritativan izgled, jer ako jest, Howard Webb opravdano je među najboljim svjetskim sucima, na tragu najpoznatijeg "ćelavca" Pierluigija Colline.

Ako pak u jednadžbu procjene sudačke kakvoće uvrstimo i odluke koje sudac donosi na travnjaku, stvari se mijenjaju iz korijena. Howard Webb svojim biserima sve češće nalazi mjesto u rubrici "vjerovali ili ne", a u susretu Sunderlanda i Evertona, gostima je podario bod jedanaestercem na kakvoga bi ponosan bio i Željko Širić.

A kad smo već kod sudaca, omiljenih nam meta za izrugivanje i poziv na javni linč, valja spomenuti i Marka Clattenburga, čovjeka poznatog po tome što nije vidio ovaj pogodak Tottenhama. Clattenburg je u ponedjeljak pravdu dijelio na Britanniji, gdje ga je poput brzoga vlaka pregazio Gabriel Agbonlahor.

Žestoki nasrtaj Agbonlahora iz Clattenburga je isisao i posljednje zrno smisla za humor, pa nije imao razumijevanja za povike Ryana Shawcrossa koji je pokušavao učiniti dobro djelo i vratiti mu kemijsku olovku. Da mu je pokazao žuti karton, zanima me čime bi ga zapisao.

Kažu da slika govori više o riječi, no slika Boltonova menadžera Owena Coylea govori više i od slike. Coyle u novoj godini može računati tek na potragu za novim radim mjestom, a susret s Blackburnom pokazao je koliko nogomet može biti stresan sport. Bori li se Coyle s vlastitim demonima ili je tek nesretan kvalitetom travnjaka, nikada nećemo saznati.

Štovani sljedbenici i ljubitelji lopte koja govori engleski, vrijeme je da se oprostimo posljednji put u 2011. godini. Svima vama koji svakoga tjedna odvajate djelić svoga života kako bi pročitali tlapnje Engleskog pacijenta želim sretnu i uspješnu novu godinu i puno dobre zabave u novogodišnjoj noći.

Htjeli vi to ili ne, ponovno smo zajedno za sedam dana, a na kraju još jednog druženja opraštam se pregledom najboljih pogodaka protekla dva kola. Ovaj put cijeli su izbor bezobrazno okupirala trojica igrača iz dva nogometna kluba, a vi ne vjerujte onome što piše na početku video clipa. Radi se, naravno, o pogocima 17. i 18. kola, a momci u režiji neće dobiti božićnicu.