Hrvatski rukomet i srbijanska košarka

Nije lako biti "košarkaški" novinar u zemlji ovakvih rukometaša. Mislim, lako je i lijepo uživati u pobjedama Balića i društva već čitavo desetljeće, ali nikako da glavu napusti vječno neodgovoreno pitanje: "Kako nam rukometna reprezentacija može imati tako pobjednički mentalitet, a košarkaša tako gubitnički?"

Za početak, napisati riječ-dvije o uvodnoj utakmici naših rukometaša u Srbiji značilo bi prepisati već toliko puta viđen scenarij u kojemu se hrvatski rukometaši muče, griješe, promašuju, nekako održavaju priljučak i baš onda kad pomislite da će "puknuti" - pukne onaj tko im bude nasuprot. Sumnjam da itko više može izbrojati koliko je utakmica hrvatske rukometne reprezentacije imalo gotovo u minutu jednak rasplet kao jučerašnja protiv Islanda.

Samo se natjecanja, protivnici i imena mijenjaju. Jednom je junak Balić, drugi put Metličić, treći put Duvnjak, četvrti Vori, Džomba, Zrnić, Lacković, Vuković... uvijek netko. Protiv Islanda je povukla "hercegovačka veza" Buntić - Alilović, uz "letećeg" Manuela Štrleka koji je bušio Islandsone kad god bi lopta došla do njega.

Lijepo je bilo vidjeti Ivana Balića kako ulazi, ali ga je bilo ružno vidjeti kako se muči zbog ozljede zbog koje bi netko drugi odavno odustao. Prva utakmica ponudila je nadu da bi ovo moglo napokon moglo biti Alilovićevo prvenstvo. Neka tako i bude, neka novopečeni "pater familias" zaključa naša vrata kao što to rade veliki vratari u svim velikim reprezentacijama.

Izbornik Slavko Goluža najavio je da će Hrvatska u Srbiji biti "laka konjica". U prvoj utakmici to nije bila, dapače - ta titula je više priličila Islanđanima. Hrvatska i dalje ne koristi "brzi centar", a od Islanda je dobila gomilu golova na taj način. Šteta, iskrvarimo u napadu da bismo zabili, a onda na brzinu dobijem gol prije negoli obavimo zamjene i posložimo obranu.

Prvi dani Europskog prvenstva u Srbiji pokazali su da se ni ovo veliko natjecanje po svojoj spektakularnosti neće približiti onom periodu rukometne povijesti na početku 2009., kad su naše dvorane ugostile najbolje svjetske rukometaše. U Srbiji je sveto daleko skromnije, rekli bismo i realnije.

Mi smo osjećali potrebu čitavom svijetu pokazati kakva smo rukometna i organizacijska sila, pa makar to značilo zaduživanje, gradnju velebnih arena i hranjenje stranih novinara kanapeima, jastozima i uvijek prikladno toplim štruklama. I dalje mi nije jasno zašto smo mi "morali" izgraditi dvije potpuno nove arene u Zagrebu i Splitu, a Švedska je SP smjela ugostiti i u jednoj ušminkanoj školskoj dvorani?

Srbija ipak nije zemlja rukometa. Srbija je zemlja košarke. I kad malo bolje pogledate - hrvatski rukomet i srbijanska košarka imaju jako puno dodirnih točaka. Hrvatski rukometaši, baš kao i srbijanski košarkaši, imaju nekakvu neobjašnjivu "naviku pobjeđivanja". Kad god ih podcijenite ili se opustite, dobijete "batine". I koliko god problema imali - svejedno se nekako dovuku do pobjede.

U Hrvatskoj je rukomet u posljednjem desetljeću "pobijedio" košarku, kao što u Srbiji košarka već desetljećima ne priznaje primat ni jednom drugom dvoranskom sportu. Međutim, pitanje je da li je i u Hrvatskoj baš toliko popularan rukomet, koliko su popularni uspjesi hrvatske rukometne reprezentacije?

Ruku na srce, naši rukometni klubovi i nisu baš na svojoj koži osjetili pozitine učinke ovog "rukometnog ludila" koje Hrvatsku zahvaća svakog siječnja i veljače unatrag desetak godina. Dvorane u našim ligama nisu ništa punije, organizacija domaćih natjecanja nije nimalo unaprijeđena, o konkurentnosti bilo kojeg kluba RK Zagrebu je uopće smiješno pričati.

U srbijanskoj košarci situacija je slična, no ne i ista. Tamo je KK Partizan "bog i batina", daleko ispred svih u organizacijskom, kvalitativnom i svakom drugom pogledu, no uz njega postoji i još nekoliko ozbiljnih klubova (Hemofarm, Radnički, Crvena zvezda, Vojvodina) koji kvalitetno i metodično rade s mladim igračima i osiguravaju konstantno uspješnu "reprodukciju" tamošnje košarke.

Pitanje je jesmo li mi na pravi način iskoristili ove godine velikih rukometnih reprezentativnih uspjeha? Hrvatski rukomet u zemlji košarke, vjerojatno s jednim od posljednjih velikih natjecanja "izraubanog" Ivana Balića, tek će pokazati hoće li nam rukometna budućnost biti barem približno uspješna kao bliska prošlost.