Jesmo li u Cardiffu zapravo pobijedili?

... a onda je svanulo jutro. Vlatko Marković kaže kako je čitavu noć bilo nekakve strke po hotelu, ukrajinski gazda Surkis viđen je kako obija brave, delegate budi iz sna i daje im "ponude koje se ne odbijaju". S obzirom da danas o Vlatku Markoviću i njegovim medijskim umotvorinama znamo više nego što smo znali tada, na vama je da odlučite hoćete li vjerovati njegovim "bijelim miševima" ili prihvatiti da jednostavno i prije nešto što smo legli na počinak te večeri zapravo nismo imali nikakve šanse.

Nešto manje od pet godina kasnije Markovićevom odnosu prema svojoj funkciji prvog čovjeka hrvatskog nogometa rugaju se svi koji taj nogomet prate, a što zapravo najmanje veze ima s tom izgubljenom cardiffskom bitkom. Proeuropski premijer i ljubitelj skupih "sitnica", koji nam je tada trebao biti "ključni adut", danas je "običan građanin" uvjetno slobodan i u pripremi sudskog objašnjenja za silno stečeno privatno bogatstvo, a Euro 2012. će se u Hrvatskoj ipak odigrali. Ali ne na stadionima, nego u dvoranama.

Futsal Euro koji će u Zagrebu i Splitu početi zadnjeg dana siječnja bit će nam neka vrsta "utješne nagrade" za propale snove o "velikom" Euru, kojeg će na ljeto organizirati "Surkisova družina". Iz današnje perspektive gospodarskih i svih ostalih problema s kojima se suočava Hrvatska, poraz u Cardiffu više se čak i ne čini toliko loš.

S obzirom koliko ćemo još godina i desetljeća otplaćivati građevinske dugove s rukometnog Svjetskog prvenstva 2009., tko zna, možda je i bolje da nismo morali milijune i milijarde upucavati u renoviranje ili izgradnju stadiona na kojima bi se nakon ovog ljeta skupljalo par stotina onih kojima se hrvatski ligaški nogomet nije zgadio do kraja. Dugova i problema imamo i bez novog Maksimira i Rujevice ili "retuširanog" Poljuda i Gradskog vrta, a koliko bi HNL od svega profitirao (pr)ocijenite sami.

Grčka se godinama uspijevala "švercati" i maskirati užasno stanje u svom gospodarstvu, no svi poznavatelji prilika reći će kako su konačnu presudu njihovom "životu na dug" udarile Olimpijske igre 2004. Gomila bačenog novca u objekte koji nemaju nikakvu svrhu nakon okončanja Igara prelila je čašu i Grčku definitivno gurnula u poziciju najvećeg europskog problema. Problema kojeg ćemo uskoro i mi morati pomagati sanirati.

Veliko je pitanje kako bi danas izgledala Hrvatska da smo dobili Euro 2012. Jedna verzija kaže kako bi bilo dobro jer bi organizacija Eura otvorila puno radnih mjesta u različitim gospodarskim granama. Druga verzija kaže kako bismo se po svom običaju "krpali" dok sve ne prođe, a onda uronuli u kaljužu iz koje se ne bismo izvukli desetljećima.

Da, dobili bismo nove i lijepe stadione, možda i poneki nogometni kamp, sredili par zračnih luka, renovirali poneki hotel, kvragu - možda bi bilo "kikirikija" čak i za dovršetak Pelješkog mosta. Ali da li bismo zaista bili dovoljno pametni za sve to iskoristiti kako treba? Bismo li bili spremni PDV plaćati 30, možda i 35%? Bismo li bili spremni dodatno stegnuti remen zbog "lijepih stadiona", cestarinu od Zagreba do Splita plaćati 200, umjesto 157 kuna, prihvatiti još veće poreze, davanja i životne troškove? Jer, znate, Europsko prvenstvo nam nitko drugi ne bi platio.

S obzirom na našu organizacijsku rastrošnost i nekakvu vulgarnu potrebu prezentiranja svijetu kako Hrvatskom teku med i mlijeko i kako smo mi Hrvati "domaćini kakvih nema nigdje", osobno me hvata jeza od pomisli na što bi sličilo to naše "renoviranje države" zbog mjesec dana europskog nogometa. Jer kad mi nešto organiziramo, onda to mora biti najbogatije Europsko prvenstvo u vaterpolu. Onda to mora biti najraskošnija skijaška utrka u Svjetskom kupu. Onda to mora biti najskuplje Svjetsko prvenstvo u rukometu.

Još mi nitko nije odgovorio na pitanje kakva je to logika da Hrvatska za organizaciju rukometnog SP-a mora (!) izgraditi arene kapaciteta 12 ili 15.000 gledatelja, dok Švedska isto to natjecanje dvije godine kasnije može organizirati i u "retuširanoj" školskoj dvorani s tek nešto više od tisuću mjesta?

Pred nama je najveći sportski događaj kojemu je Hrvatska domćin u 2012. Europsko prvenstvo u futsalu bit će lijepa prigoda da nam zagrebačka i splitska arena opet ožive barem na par dana i u svoje utrobe privuku bar nešto poreznih obveznika koji će ih još dugo iz svog džepa plaćati, makar toga mnogi i nisu baš svjesni. Posebno splitska Spaladium Arena, koja za razliku od zagrebačke, nažalost, ni tri godine nakon izgradnje nije uspjela zaživjeti u sportskom, kulturnom i gospodarskom životu drugog najvećeg grada u državi.

Futsal Euro odlična je prigoda da se arenama izgrađenim zbog rukometnog SP barem na nekoliko dana opet udahne "novi život". Trinaestodnevni skup 12 najboljih malonogometnih reprezentacija Starog kontinenta od zadnjeg dana siječnja bit će prigoda da svi zajedno uživamo u lijepim, toplim interijerima i vrhunskom malom nogometu, toliko dinamičnijem, maštovitijem i "čišćem" od onog "velikog".

A usput i prigoda da u miru i bez emocija u dubini svoje duše razmislimo je li nam kombinacija Surkisove moći i Markovićeve deluzije u Cardiffu prije nešto manje od pet godina zapravo umjesto poraza donijela pobjedu. Ili barem - neodlučeno.