Hrvatska konstanta i srbijanski uljezi

Možda je to jedino što je potrebno reći o hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji nakon teške, donekle i mučne bronce osvojene minulog vikenda u Srbiji.

Ali, ajmo se najprije riješiti onoga što lebdi u zraku i što treba biti rečeno. Divljaštva kojemu su bili izloženi hrvatski navijači u Novom Sadu, primitivizma kojemu su bili izloženi hrvatski rukometaši u beogradskoj Areni i šovinizma kojim je sve građanke i građane Republike Hrvatske počastio ministar policije države u kojoj se održavalo EP. "Ne trebamo biti kao oni kad mi idemo kod njih".

Da ovakvu stvar kaže neki nabrijani navijač ili građanin u TV-anketi, pamtilo bi se dok ne završi prilog. Kad to izrekne ministar neke države, onda to ima težinu političke provokacije i uvrede koja zahtijeva odgovor. I nevjerojatno mi je da nijedan državni dužnosnik koji također spada pod "ONI" nije našao shodnim reagirati na tako bezobraznu političku generalizaciju prema kojoj su svi oni koji žive u Republici Hrvatskoj posredno proglašeni huliganima.

Ako je tada izostala reakcija iz državnog vrha, ona ne bi smjela izostati kad je u pitanju nadoknada materijalne štete koju su huligani i kukavice iz zasjeda nanijeli hrvatskim navijačima sjekirama, kamenjem, palicama ili vatrom. Netko bi iz nekog ministarstva trebao okupiti sve one kojima su u Srbiji razbijeni ili zapaljeni automobili, svima koji su doživjeli bilo kakvu materijalnu štetu, i zajednički krenuti u naplatu odštete. Ako se Srbija uistinu srami vandalizma u svojim redovima, neka to onda fino i pokaže na djelu. Neka plati štetu.

Što se tiče atmosfere u beogradskoj Areni na utakmici Srbija - Hrvatska, moglo bi se danima prelijevati iz šupljeg u prazno, vrtjeti se stalno oko istoga, dizati tenzije koje će generirati neke nove osvete, neke nove huliganizme i neke nove nevine žrtve. Ono što jest bilo uvredljivo je gledati kako i srbijanski rukometaši pjesmom svoje suparnike nazivaju ustašama. A što se tiče tribina, atmosfera je iz srbijanskog pogleda bila odlična, iz našeg užasna. Činjenice govore kako je ta "odlična atmosfera" možda Srbiju koštala i zlatne medalje, uslijed boce koja je bila namijenjena Baliću, a završila na oku Šešuma.

Niti je lijepo slušati četničke pjesme i nazivanje svih Hrvata ustašama, niti je potrebno biti tolika "picajzla" pa se zgražati nad činjenicom da se u Beogradu verbalno vrijeđalo hrvatske rukometaše i zviždalo hrvatskoj himni. Zviždi se i u Zagrebu srbijanskoj, zviždalo se i na Wembleyju hrvatskoj, zviždi se i u Ateni turskoj i u Zenici portugalskoj i u Parizu engleskoj. Ne'š ti uvrede. I ne znam čemu tolika halabuka oko toga što su Srbi na dodjelu medalja došli u nekakvim tobože uvredljivim kapama? Zašto bi nas vrijeđalo nešto što Srbi drže dijelom svoje tradicije i tko smo mi da im govorimo kako je to bezveze? Jesmo li se (iz)borili za to da jedni drugima ne određujemo kako ćemo uređivati svoju kuću i svoju državu? Ako vrijedi za Srbe naspram Hrvatske, vrijedi i za Hrvate naspram Srbije.

Bilo bi nepravedno, kao što je to prema svima nama u Hrvatskoj napravio srbijanski ministar policije, pod isti plašt huliganizma i primitivizma obuhvatiti i sve sjajne ljude, posebno u Vršcu, ali i u Novom Sadu i Beogradu koji su se trudili da se i Hrvatska u Srbiji osjeća dobrodošlom. Radi njih, ali i radi svih onih na obje strane koji će u budućnosti ispaštati zbog budala sa sjekirama, noževima, palicama, razbijenim bocama i mržnjom koja im sijeva iz očiju, treba raditi na tome da se ovakve stvari više nikad ne ponavljaju. Prva prigoda je već ovog tjedna, kad u Hrvatskoj na Europskom prvenstvu gostuju malonogometaši Srbije.

A sad malo o rukometu. Najprije, što se tiče tog polufinala između Srbije i Hrvatske, valja reći da nemamo pravo na bilo kakvu ispriku, za poraz kriviti uvrede ili lasere s tribina ili sudački kriterij koji nam nije išao na ruku. Čak i uz taj lagani sudački "vjetar u leđa", Hrvatska je boljom igrom u drugom poluvremenu apsolutno mogla pobijediti Srbiju. Jednostavno - nismo imali dovoljno raspoloženih igrača, zakazali smo kad je bilo najpotrebnije - u dva druga poluvremena protiv Španjolske i Srbije i to nam je odnijelo i sjajniju medalju od bronce.

Pričati o tome kako nam atmosfera nije bila naklonjena je besmisleno. Srbija nema bolju rukometnu momčad od Hrvatske. Nema ni bolju momčad od Francuske, Španjolske, Danske, možda i Njemačke. Ali svatko tko kaže da srebro nisu zaslužili - nije u pravu. Srbi su tek jedan u nizu domaćina koji je iskoristio činjenicu da suci u rukometu mogu utjecati na igru više negoli u ijednom drugom toliko popularnom sportu. Bilo da nasjednu na navijački pritisak koji gostu već nakon 20 sekunda napada zaziva pasivan napad, a domaćinu dozvoljava više od minute, bilo da (ne) reagiraju na poneki žestoki prekršaj zbog pritiska s tribina, bilo da "pomažu" domaćinu da se progura kolo ili dva dalje kako dvorane u završnici ne bi zjapile prazne.

Srbi su imali dovoljno kvalitete da uz takav uobičajeni "vjetrić u leđa" doguraju tamo gdje realno nisu. Kao što nisu bili ni Slovenci 2004., Tunižani 2005., Norvežani 2008., čak i Šveđani 2011. Iskoristili su svoju prigodu, navijačku euforiju, dobar ždrijeb koji im je s puta maknuo Francuze i Španjolce i jednom se velikom, dopustite da kažem i zasluženom pobjedom protiv Hrvatske ušuljali poput "uljeza" u društvo europskih rukometnih velesila, Francuske, Hrvatske, Španjolske, Njemačke, Danske, Švedske, koje već godinama između sebe "dijele plijen".

Možda je tako i bolje, možda je za rukomet korisnije da se priča širi i izvan tog "začaranog kruga". Ali to nikako ne pobija dojam da u EHF-u i IHF-u puno stvari nije kako treba i to nikako ne anulira činjenicu da suci u rukometnoj utakmici jednostavno imaju preveliku moć i utjecaj. Da ni ne spominjemo milijun iritantnih "sitnih detalja" poput pravila da se najkorisniji igrač prvenstva (Momir Ilić) ne bira u najbolju momčad prvenstva, gluposti da se MVP bira prije finala, da u finalu gdje je Danska sude "drugari" Norvežani ili "detaljčića" kako se predsjednik EHF-a Tor Lian tijekom utakmice iz svečane lože premješta iza klupe svoje Norveške kad rezultat nije povoljan.

O Hrvatskoj sam zapravo mislio pisati najviše, čestitati i salutirati Golužinim trupama na još jednoj medalji koju sam skupa s njima proslavljao u nedjeljno poslijepodne, zahvaliti im se za još jedan optimističan i pozitivan ulazak u novu godinu.

Ali s obzirom na to da su oni nakon osvojene bronce poput kakvih uvrijeđenih frajli iz Red Carpeta, koje bi da ih kamere prate u korak kad god je nešto lijepo, ali kad je nešto ružno onda su "žrtve medijskog terora", zašutjeli i svima nam uskratili poneku lijepu, euforičnu, ljudsku izjavu nakon velike pobjede, onda ću i ja proglasiti djelomični "silenzio stampa" i suspregnuti mnoštvo epiteta koje sam pripremio u analizi njihovog nastupa i konačnog trijumfa u tako zahtjevnim uvjetima.

Reći ću samo da sam ja osobno dobio odgovor na svoje pitanje je li odlaskom trofejne generacije i hrvatska rukometna reprezentacija ubuduće osuđena na prosječnost. Da sam oduševljen stvarima koje su neki igrači pokazali, da sam definitivno prelomio glede toga da neki igrači nisu za vrhunsku razinu, ali s obzirom na to da držim kako su hrvatski reprezentativci svojom pričom za inozemne medije, a šutnjom za hrvatske uvrijedili i one koji su se iz Srbije vratili razbijenih glava ili auta i one koji su u Hrvatskoj strepili za njihovo zdravlje i rezultate, neću više o tome širiti priču.

Ako imaju problema s nekim novinarom ili nekim medijem, neka mu jasno i otvoreno to kažu. Ali trpati nas sve u istu vreću je opet isto ono što je napravio onaj srbijanski političar. Nedopustivo.

Za kraj, nije me sram reći kako nisam dovoljno stručan da bih komentirao rad Slavka Goluže na klupi hrvatske rukometne reprezentacije. Iz čisto navijačke perspektive - neke stvari mu zamjeram, neke mislim da je napravio dobro. Ali znajući da se u ovoj zemlji i Lina Červara proglašava(lo) neznalicom, a medalje se već čitavo desetljeće i dalje vješaju oko naših vratova, mislim da nije ni pošteno, a niti korisno o Golužinim trenerskim referencama prosuđivati na temelju navijačkih ili osobnih dojmova. Neka o tome je li Slavko Goluža dobar rukometni trener ili nije sude stručna tijela i ljudi koji o rukometu puno više znaju nego svi mi koji "vidimo s kilometra ono što on ne vidi s metra".

A mi ostali već danas s užitkom možemo čekati rukometni turnir na Olimpijskim igrama u Londonu. Svjesni da smo moćni.