Stalna u tom Hajduku samo mijena jest

Prošle godine u ovo vrijeme Hrvoje Maleš bio je tek jedan od brojnih anonimnih navijača Hajduka koji je podignuo čašu, upalio baklju i čestitao rođendan klubu kojeg voli. Zacijelo nije ni sanjao da će naredni rođendan Hajduka dočekati kao njegov predsjednik i čovjek kojemu je cijela država čestitala na moralnosti i i hrabrosti prilikom raskrinkavanja mutnih radnji u hrvatskom nogometu. Malo je ljudi kojima se u posljednjih godinu dana život toliko promijenio koliko najmlađem Hajdukovom predsjedniku u povijesti.

Jučerašnji 101. rođendan Hrvoje je Maleš proslavio za govornicom, ispred klupskih legendi i milijuna Hajdukovih navijača koje je "kupio" neposrednošću, neskrivenom ljubavlju prema Hajduku i prije svega bacanjem u zatvor čelnika sudačke organizacije kojima je trebao "platiti za pošteno suđenje". Prilično je realno da bi i on već na prvom sazivu novog Nadzornog odbora postao bivši da nekoliko dana ranije uskočkom akcijom nije postao "heroj nacije". Poštenje mu je "kupilo" povjerenje.

No, što se u Hajduku zapravo promijenilo u posljednjih 365 dana i od onih silnih lijepih i velikih riječi i rečenica kojima su splitski klub sa svih strana obasipali i oni koji ga vode i oni koji ga vole. Neki će reći - nije se promijenilo ništa. Drugi - promijenilo se sve.

Hajdučka je obitelj u godini između posljednje rođendana prvog i prvog rođendana drugog stoljeća ostala bez nekoliko svojih velikana. Prije svih najvećeg trenera u klupskoj povijesti, Tomislava Ivića, ali i navijačke legende i suosnivača Torcide Ante Dorića i nekadašnjeg legendarnog kapetana Vinka Cuzzija. Tri velika imena iz klupske povijesti izdahnula su u godini velike proslave kluba kojeg su i sami gradili.

Hajduk je i u ovih godinu dana promijenio i upravu i predsjednika i Nadzorni odbor i trenera i igrače. Mnogi koji su prošle godine za stoti rođendan podizali čaše šampanjca danas su uglavnom vrlo skupi "tehnološki višak". Goran Vučević odavno je "negdje", a iz momčadi koja je započela slavljeničku utakmicu protiv praške Slavije u Hajduku su danas tek petorica (Maloča, Andrijašević, Tomasov, An.Sharbini i Vukušić). A i od svih njih se, osim možda Andrijaševića, očekuje da već na ljeto budu zamijenjeni za poneku vrećicu eura ili dolara kako bi se onda od tog novca mogao nahraniti "olovni teret".

Promijenio se i Nadzorni odbor, ali ta promjena zapravo je trenutno i jedan od najvećih razloga za navijački optimizam. Uprava je napokon dobila ozbiljno i analitično tijelo koje će biti ozbiljan korektiv vlasti, dok će njihov korektiv biti navijačka baza okupljena u projektu Naš Hajduk. Uspjeh je ta navijačka priča već doživjela stvaranjem politički i materijalno neovisnog Nadzornog odbora (svaki član dobiva mjesečnu naknadu za troškove od 3.000 kn), a za daljnji napredak potrebno je i dalje raditi na širenju navijačke baze koja je spremna aktivno sudjelovati u predlaganju, biranju i sugeriranju.

Novi NO bio je i ključno izvorište potpunog zaokreta u klupskoj strategiji. Maleš je u svoja prva dva predsjednička prijelazna roka imao sasvim oprečne ideje. Ljetos je Hajduk napravio najširu "internacionalizaciju" u svojoj povijesti, okupivši Portugalce, Brazilce, Japance, Crnogorce, Dance, Australce, a sve je skupa trajalo manje od pola godine. Od svih je zadovoljio tek Ruben Lima, James Dens je ostao silom prilika, a ostali su već odlepršali ne doživjevši splitsku sniježnu "idilu" ove veljače.

U zimskom prijelaznom roku strategija je "osvježena", pa je odjednom trebalo sve te strance negdje "uvaliti", natjerati ih da se odreknu barem dijela onoga što im se duguje, rasteretiti platnu listu i u prvu momčad infiltrirati što je moguće više igrača iz vlastitog omladinskog pogona. Na proljeće će tako Hajdukov "roster" imati puno novih, nepoznatih imena koja bi trebala napokon Hajduk postaviti na čvrste noge.

To je, nažalost, propustila napraviti uprava koju je vodila klub kroz preoblikovanje i sad je jasno da je i tu priliku Hajduk zbog svojih megalomanskih ideja vladajućih struktura propustio. Sanirani su dugovi da bi se mogli stvoriti novi, a višegodišnjih ugovora vijednih po nekoliko stotina tisuća eura Hajduk se još uvijek nije riješio.

U Hajduku su se stvari rješavale tako. Život na kredit, jednokratan rezultat kako bi se poljubila i veličala vlastita slika u kancelariji, a dugove i sanaciju neka provodi onaj koji dođe kasnije. Malešova uprava stoga i nema alternativno rješenje doli krenuti u bolne rezove slične onima koje mora provesti i Vlada RH nakon što su se njezini prethodnici ponašali kao "pijani milijarderi" razbacujući se tuđim, fiktivnim novcem kao da ne postoji sutra. "Dok to dođe na naplatu, tko zna gdje ću ja biti."

Dvojicu igrača koji su izdvojeni kao personifikacija te bezumne rastrošnosti prošlih uprava Maleš je prošlog tjedna gurnuo u trećeligaški Primorac 1929 iz Stobreča. Nikako mi se ne sviđa to osuđivanje Marijana Buljata i Hrvoja Vejića što ne prihvaćaju odreći se nekoliko stotina tisuća "Hajdukovih" eura, jer ljudi nikoga nisu prisilili da im daju takve ugovore, pa tako nitko ne može prisiliti ni njih da ih raskinu na vlastitu štetu. Uostalom, zašto bi Buljat i Vejić "svojim" novcem plaćali neke druge igrače koji će danas-sutra možda i sami bivati proglašeni pogreškama?

Ovaj "transfer" u Stobreč zapravo je u aktualnoj situaciji i jedino dobro rješenje, jer ukoliko Buljat i Vejić svojim obvezama budu pristupali jednako ozbiljno i profesionalno kao što su to činili štiteći se od izvanrednog raskida ugovora, onda će gomila mladih igrača koje je Hajduk parkirao u svoju drugu momčad moći i naučiti nešto od iskusnog tandema. Možda je takav princip uključivanja Buljata i Vejića u kakav-takav klupski interes dok im traju ugovori koje se ne može raskinuti i prije bio pametniji od pokušaja "primjene sile" u traženju od njih da "uvuku rogove".

Hajduk je na početku svog drugog stoljeća na još jednom svom početku. Ne brojimo više kojem po redu. Odavno se već na Poljudu može parafrazirati ona stara Preradovićeva: "Stalna u tom Hajduku samo mijena jest".