Messi

Pet Messijevih golova Leverkusenu - svi do jednoga baš u njegovom stilu - potaknuli su novu seriju pohvala, komplimenata, oda i epova malom argentinskom čarobnjaku koji je neviđenom lakoćom srušio rekord Lige prvaka po broju pogodaka u jednoj utakmici, i već sada izjednačio rekord sezone s 12 pogodaka koji dijeli s Van Nistelrooyem i - samim sobom.

Josep Guardiola pomogao je tu Messijevu "petardu" staviti u odličnu perspektivu: "Nije lako zabiti pet golova u jednoj utakmici, to vam kaže čovjek koji je zabio 11 u cijeloj karijeri. Ali on ako odluči jednog dana može postići i šest."

S 24 godine na leđima, tri puta najbolji svjetski nogometaš stigao je na sedam pogodaka do klupskog rekorda kojeg s 235 golova drži Cesar Rodriguez. Možemo se složiti, neće dugo.

228 golova u 311 utakmica za Barcelonu, 188 u posljednjih 201, 53 pogotka u 49 utakmica za klub i reprezentaciju koje je odigrao ove sezone. "Messi je šala. Za mene, najbolji ikad", napisao je na svom Twitteru Wayne Rooney.

Brojke su impresivne, ali ipak su samo jedan dio priče o najboljem igraču današnjice.

Zgodno je napisao jedan engleski kolega, "ponestaje nam načina za reći da nam ponestaje komplimenata". U skoro 300 kolumni, ovo je najgluplji naslov koji sam smislio. I ujedno jedini prigodan, jer nakon što netko zabije pet komada na utakmici Lige prvaka njegova igra je očito dovoljno rekla.

Postoje fantastični nogometaši, zbog čijih je poteza, golova i majstorija nogomet tako popularna igra. Svaka generacija ima nekoliko takvih, pa ćemo tako iz proteklih petnaestak godina pamtiti Zidanea, Ronalda, Ronaldinha, stepenicu ispod njih Ševčenka, Figa, Rivalda, Raula, Beckhama, Henryja, Giggsa i još neke. I za desetak godina, pamtit ćemo i genijalce poput Cristiana Ronalda, Andresa Inieste ili Xavija.

Međutim, svako malo sport ponudi i sportaše čiji je talent jednostavno izvan svih svih okvira, sportaše koji imaju čudesan urođeni dar koji se ne može naučiti ni uvježbati ni objasniti.

Lionel Messi jedan je od takvih. On je danas sigurno u društvu Di Stefana, Pelea, Maradone i Cruyffa. S 24 godine, već ima dovoljno i trofeja i golova (kako pamtljivih, tako i važnih) i individualnih nagrada da "matematički" pripada u diskusiju "najveći svih vremena". To ne može nitko poreći nakon tri Zlatne lopte, tri Lige prvaka, pet španjolskih prvenstava, golova u finalima Lige prvaka i nakon svih nevjerojatnih partija koje je pružio zajedno s Barcelonom proteklih godina.

Kada Michael Jordan iz okreta zabija koševe, kada Roger Federer forhendom šalje loptice u kuteve terena, kada Wayne Gretzky ruši NHL rekorde, to uvijek izgleda tako jednostavno i lako, gotovo školski, da se čini da bi tako mogao, ili barem trebao, igrati svatko. Pa i mi u foteljama.

Messi je u tom društvu najvećih sportaša koji gotovo iritiraju jednostavnošću svoje igre. Messi nema neki poseban dribling; nema neki posebno snažan udarac; nije fizički snažan (iako je izuzetno žilav); desna noga mu služi samo za hodanje; izuzetno je nizak...A ipak...

"Nisam dovoljno star da bih se sjećao nekih velikana, ali ne mogu vjerovati da je itko igrao nogomet dobro kao Messi", rekao je Michael Owen. A bivši napadač Barcelone, i sam veliki strijelac, Gary Lineker pridružio se: "Momak je genij! Daleko najbolji ikad, barem u mom životu! Nisam nikad gledao Pelea."

Kako je onda tako dobar kad nema Ronaldovu silu, Zidaneovu konstituciju, Ševčenkov osjećaj za gol, ni Del Pierov "slobodnjak" ni Giggsovu dugovječnost ni Weahin dribling ni Nedvedova pluća ni Ronaldinhov "vic" ni Rivaldov udarac s 25 metara?

Messi je brži s loptom nego bez nje.

Kako je moguće da se njemu lopta tako "lijepi" za nogu sigurno je misterij i puno većim nogometnim stručnjacima od mene, ali to je nešto s čim se rodio. Još prije šest godina veliki Maradona - ujedno jedini igrač čiji se stil može uspoređivati s Messijevim (ili obrnuto) - primijetio je: "Lopta ostaje na gornjem dijelu njegove noge, kao da je zalijepljena za nju. Osjeća loptu, to ga čini drugačijim od drugih. I ima još jednu, šestu brzinu."

Messi je postao najbolji igrač svijeta i zato jer je maksimalno trenirao i zato jer je imao odlično nogometno školovanje u Barceloni i zato jer je imao prigodu igrati s još nekolicinom fantastičnih nogometaša. No, na stranu omjer zaslužnosti rada i talenta (pa i sreće), gledanje Messija ostavlja dojam kako mu sve dolazi prirodno.

Osjećaj za prostor, dribling, udarac - sve je tako kirurški precizno, lako i očito čuvarima neuhvatljivo. Njegova završnica je relativno predvidljiva, Messi gađa donje kuteve ili lagano potkopava loptu, a opet, ni najbolji svjetski vratari nemaju odgovora na te udarce. Njegov prodor ne sadrži ni bicikle ni lažnjake niti druge finte, ali je ipak noćna mora svakog braniča ostati s njim 1 na 1. Jer znaju da je to izgubljena bitka.

Messi je rođen kako bi igrao nogomet.

Da nije tako nevjerojatan strijelac, on bi bio sjajno krilo, nezaustavljiv u prodoru. Da nije krilo, bio bi fantastičan veznjak, jer je i ovako briljantan asistent, s nenadmašnim pregledom igre. Da nije veznjak, bio bi lijevi bek, i na svakoj od tih pozicija bio bi najbolji na svijetu.

Rođen je kako bi igrao nogomet.

Nogomet je, na kraju dana, timski sport, pa je i individualni učinak, a još više momčadski uspjeh, plod puno više faktora nego što je individualna klasa jednog igrača.

Messi je, s te strane, blagoslovljen što igra u ovoj Barceloni, sigurno jednoj od najboljih momčadi svih vremena, kao što je Pele igrao u sjajnom Santosu. Ne postoji bolje okruženje, bolja nogometna filozofija, bolja publika, bolji suigrači, bolji trener za igrača poput Messija od Nou Campa. On ne bi osvojio tri Lige prvaka igrajući za Schalke ili Lyon. Niti bi imao toliko prostora, niti bi mu sjajni suigrači stvarali toliko šansi.

No, to treba imati na umu i pri ocjenjivanju njegovog doprinosa Argentini. Naime, zar nije suludo inzistirati na osvajanju SP-a kao uvjetu za titulu najboljeg nogometaša svih vremena? Činimo li to zato jer su Pele i Maradona osvajali svjetska prvenstva? Ako da, bismo li od Messija očekivali isto da je Velšanin ili Litavac?

Ne, od njega se to očekuje zato jer je Argentinac, ali Argentina danas nije na razini tri najbolje europske selekcije, kao što nije ni Brazil. Xavi nije bolji igrač od Messija zato jer ima svjetski naslov, pa to ne mora biti razlog ni zašto Messi ne bi bio najbolji ikada bez tog naslova. Puno je faktora utkano u osvajanje svjetskog naslova, a još nikada jedan igrač nije sam osvojio svijet, niti će ga ikada sam osvojiti. Ni Pele ni Maradona, pa tako ni Messi. Maradona nije osvojio Kup prvaka, pa mu to nitko ne uzima za zlo jer smo svjesni limitiranosti momčadi u kojima je igrao, niti se Pele ikada dokazao u europskoj konkurenciji jer smo svjesni da je ondašnji Santos bio izuzetno snažna ekipa.

Argentina, jasno, može osvojiti naslov za dvije ili šest godina, i po mnogima, to bi onda osiguralo Messijevo mjesto u povijesti i olakšalo ovu diskusiju. Ali on će biti isti igrač, jer za mjesto u povijesti treba se gledati 500, a ne sedam utakmica.

Messi je to što jest, neovisno o svjetskim prvenstvima. Nezaustavljiv strijelac, sjajan asistent, odličan timski igrač, nogometaš koji je bolji što je pozornica veća, momak koji zabija u najvećim finalima i protiv najvećih suparnika. Znaju to Real Madrid i Manchester United, znaju to vratari Leverkusena, Arsenala i mnogi drugi kojima je zabijao kao na streljani. Znaju to svi današnji nogometaši i treneri, i tek oni u Madridu neće priznati da Messi danas nema premca.

Je li najbolji svih vremena? Premlad sam za takvu ocjenu, ali u posljednjih 20 godina "modernog nogometa" boljeg igrača nije bilo - Zidane nije bio toliko konkretan, Ronaldo toliko žilav, Ronaldinho toliko konzistentan. A za priču o "najboljem svih vremenu" Messi ionako ima još vremena, jer ako odigra još 3-4 ovakve sezone, velike debate neće ni biti.

"Problem" s Messijem je što nema karizmu najvećih sportaša, nema jednu crtu nedodirljivosti i jedne blage bahatosti koju iz nekog razloga volimo vidjeti kod najvećih. Jordan je imao bolesnu glad za uništavanjem protivnika; Woods i Federer su bili (i jesu) hladni strojevi; Maradona i mnogi nogometni velikani bili su "zločesti" izvan terena.

Messi je tek "dečko iz susjedstva", koji je u školi volio samo zvono koje je označavalo kraj nastave i priliku za igranje s loptom. Skroman, normalan, bez posebne frizure i velikog rada na svom "brendu", sretan zbog suigrača i zbog pobjeda svoje momčadi više nego zbog svojih golova, bez skandala, bez hodanja sa supermodelima, nezanimljiv u svemu osim na nogometnom terenu.

Zato ga je teško mrziti, no zato ga je teško i obožavati. Sve dok nas ovakvim predstavama ne podsjeti da, zapravo, nije nimalo teško.

Samo sjednemo i uživamo. Za razliku od protivnika.