Zašto ne možemo (po)vjerovati Hrvatu?

Edoardo Reja bio je eksperiment. Iskusan, trener koji voli obranu, čovjek koji natuca hrvatski toliko da razumije što govorite, ali uvijek može slegnuti ramenima zbog "jezične prepreke" kad je za to prikladno vrijeme. Talijan slovenskih korijena, odličan spoj "alpske organizacije i mediteranske lepršavosti". Trener koji će biti neovisan o "utjecajima sa strane" o kojima bruje kuloari, a koji su u Hajduku u zadnje vrijeme bili jedan od većih problema.

Krasimir Balakov kao da je preslikan "indigo-papirom", uz neke sitne kozmetičke ispravke. Veliki igrač, neiskusan trener, nogometaš koji je volio napad, čovjek koji natuca hrvatski toliko da razumije što govorite, ali uvijek može slegnuti ramenima zbog "jezične prepreke" kad je za to prikladno vrijeme. Bugarin njemačkog mentaliteta, odličan spoj "germanske discipline i balkanske opuštenosti". Trener koji će biti neovisan o "utjecajima sa strane" o kojima bruje kuloari, a koji su u Hajduku u zadnje vrijeme bili jedan od većih problema.

I jedan i drugi imali su podršku uprave, javnosti i (većine) medija kakvu ni jedan hrvatski trener u Hajduku u zadnje vrijeme nije imao. Računalo se na njih kao na "čistače situacije", na ljude koji će ostati dugoročno i izvesti Hajduk na pravi put. I Hajduk se konačno "disciplinirao", nije se prijetilo otkazom nakon prvog poraza, Reji i Balakovu pružena je prilika da od Hajduka naprave ono što ni jedan domaći trener nije mogao.

I što se dogodilo? I Reja i Balakov skočili su na prvu pravu ponudu iz svoje "zemlje snova", otišli praktično bez pozdrava i radije odabrali neizvjesnost borbe za opstanak s Laziom i Kaiserslauternom, nego dugoročni projekt povratka Hajduka trofejima. Jesu li time, zapravo, kao neutralni ljudi sa strane dovoljno rekli koliko vjeruju u Hajdukovu budućnost?

Ne treba biti nogometni Einstein kako bi se utvrdilo da je najveći Hajdukov problem zadnjih desetljeća stalna nestalnost, mijenjanje predsjednika, trenera, igrača, vizija i koncepcija na tromjesečnoj bazi. Zbog toga se priča sa stranim trenerima činila idealnim početkom nečeg kvalitetnog, nečeg dugoročnog. Strani trener donosi profesionalni odnos, dojam neovisnog, nezainteresiranog za menadžerske i krčmarske "infiltracije", čovjeka koji može raditi bez razmišljanja tko je čiji igrač i tko je čiji menadžer.

No, što su pri svom munjevitom odlasku Reja i Balakov ostavili Hajduku u naslijeđe? Koliko su podigli razinu vrijednosti momčadi, rezultatsku letvicu ili kvalitetu igre? Teško je reći jer nisu ostali dovoljno da završe svoj ciklus i potpišu svoj diplomski rad. Da je iza njih ostalo nešto spektakularno - nije. S druge strane, s igračkom kvalitetom kojom Hajduk raspolaže zacijelo ni Mourinho, ni Guardiola ne bi napravili puno više.

Svaki domaći trener koji će voditi Hajduk osim pitanja (ne)kvalitete, financija i svih drugih problema koje su imali i Reja i Balakov, u svom će radu uvijek imati i dodatni uteg nepovjerenja i pitanja "čiji je čovjek". Svakog domaćeg trenera brzo će nagristi "crv sumnje" kojeg će proširiti "netko iz kafića", "netko iz mase" ili netko skriven pod prekrasnim darom anonimnosti internetskih foruma i komentara, tko "zna sve što se događa", ali to nije spreman jamčiti svojim imenom i prezimenom. Pa se "crv sumnje" brzo pretoči u "vojsku crviju sumnje", koji na kraju prerastu u "crvotočinu" koja će prije ili kasnije stvoriti trulež.

Reja i Balakov bili su operirani od takve "truleži" jer ih je bilo teško spremiti u "stavi-ime-koje-želiš džep". A uz vječni dodatak kako u Hrvatskoj "tuđe govno ljepše miriše od naših ruža", nije nimalo čudno što ćemo uvijek lakše vjerovati u poštenje nekoga tko dođe sa strane, nego onoga tko je naš. Posebno u Splitu, koji šaptom pada pred tuđim velikim imenima, a Krasimir Balakov to jest, dok svoje izuzetno brojne sportske i ine velikane uživa gaziti, nipodaštavati i tražiti im svaku "dlaku u jajetu" kojom bi ih mogao obezvrijediti jer su, sram ih bilo, iskočili iznad prosjeka.

Jasno je da to čeka i Mišu Krstičevića i da će se brzo početi širiti priče kako "stavlja ovog igrača zbog tog menadžera, a onog ignorira jer mu je to rekao taj i taj". Iako Krstičević slovi kao "veliki radnik koji živi za Hajduk" i nema ni jednu mrlju u svom životopisu, kao što je nije imao ni Goran Vučević koji je dvaput "nasjeo" na priče o dugoročnom projektu, nema dvojbe da će i on brzo postati "sumnjiv".

A Krstičević je, zapravo, najlogičnije rješenje aktualnog trenutka Hajdukove realnosti. Realnosti koja kaže kako više nema pijanog trošenja nečega što nemaš i koja neminovno tjera povratku korijenima, proizvodnji, svojim igračima. Krstičević je za Hajduk koji želi stvoriti svoju momčad daleko logičnije rješenje i od Balakova. Ne samo radi toga što je jeftiniji, nego najviše zbog činjenice da Balakovu, koliko god bio simpatičan čovjek i potencijalno dobar trener, interes Hajduka nikad, ni u jednom trenutku, ne može biti važniji od interesa njegovog trenerskog životopisa.

I to je sasvim logično. Zar zaista netko može popiti priču kako je bilo koji inozemni trener spreman žrtvovati svoju trenersku karijeru radi Hajdukove budućnosti? Da će pristati žrtvovati sezonu da bi dogodine netko drugi pobjeđivao? Na koncu - najbolju potvrdu toga dao je sam Balakov munjevitim odlaskom u posljednjeplasiranu momčad Bundeslige u gluho doba noći.

Priča s inozemnim trenerima u Hajduku donijela je dosta dobroga jer će i Reja i Balakov ostati u dobrom sjećanju po svojoj profesionalnosti, radoholičarstvu i simpatijama koje su oko sebe posijali. No, njihovi odlasci usred sezone bacili su ponešto drugačije svjetlo na priče koje smo od njih slušali i obećanja koja su davali o potencijalima i budućnosti.

Ako je stranim trenerima trebalo vremena i ako smo im ga svi zajedno (bili) spremni dati vjerujući njihovim pričama i prihvaćajući apriori da znaju što rade, zašto ne pokušati isto i s nekim domaćim trenerom? Ako smo Talijanu i Bugarinu povjerovali kad su rekli "dajte mi vremena, dat ću vam rezultate", zašto ne možemo Hrvatu?