Gdje je pošlo po zlu?

Tempo života u 21. stoljeću tako je žestok i nemilosrdan da prilike za pozivanje minute odmora gotovo da i nema. Zato ne valja podcjenjivati intimne trenutke poput obećanja pred zamagljenim ogledalom ili iskrenih refleksija o životu na porculanskom tronu kojeg i kraljevi pohode pješke. Rijetke su to i kratkotrajne prilike da se othrvamo raljama života i u miru analiziramo sljedeći korak. Naravno, pod uvjetom da se na dohvat ruke ne nalazi još nepročitana deklaracija s ambalaže omekšivača.

Svoje sam obećanje pred ogledalom stoga shvatio ozbiljno, pa u novom nastavku kolumne, kako bih prekinuo meni neobjašnjiv, ali svejedno linearan i neprekidan pad popularnosti među navijačima Liverpoola, nemam namjeru spomenuti kako su Redsi na St. James Parku pretrpjeli treći uzastopni poraz, niti ću riječ reći o tome kako je to zapravo šesti poraz u posljednjih sedam utakmica ili osmi od početka godine.

Iz istoga razloga, ne pada mi na pamet u pomoć prizvati statistiku pa čitateljskom puku gladnom simpatičnih, makar i beskorisnih podataka prezentirati ljestvicu Premier lige za 2012. godinu. Ljestvicu koja tvrdi da bi Liverpool, kada bi prvenstvo iz nekog razloga počinjalo mamurnoga prvog dana siječnja, zauzimao pretposljednje, 19. mjesto sa samo osam osvojenih bodova, tek dva više od sirotog i posljednjeg Wolverhamptona i tri manje od sigurnosti 17. mjesta i ostanka u Premier ligi.

Da smijem pričati o Liverpoolu, spomenuo bih još jedan statistički podatak, koji drsko zbraja pogotke prinova koje je u klub dovukao Kenny Dalglish i crno na bijelo ističe da su Jordan Henderson, Charlie Adam, Stewart Downing i Andy Carroll zajedničkim snagama od početka sezone protivnicima utrpali čak šest pogodaka, po jedan i pol svaki, što je još uvijek na razini najskupljih svjetskih napadača poput Fernanda Torresa.

Kad bih barem smio, spomenuo bih Carrollovu zamolbu navijačima Newcastlea da iz ružnih sjećanja potisnu njegov odlazak iz kluba i ne pozdrave ga zvižducima prije nego će, suočen s opcijom oživljavanja već zaboravljenog zanata postizanja pogodaka, slapstickom pokušati izboriti jedanaesterac i odgovornost prebaciti na kapetana Stevena Gerrarda.

Da nisam dosljedan u poštivanju vlastitih odluka iz svetišta popločenog keramičkim pločicama, pokazao bih vam i video zapis spornoga trenutka i prepustio vam procjenu radi li se o glumačkom dostignuću holivudskoga tipa ili tek o nes(p)retnom padu preko lopte.

Ovako proklet samonametnutim zavjetom šutnje, ne smijem čak posegnuti ni za semaforom, niti ga smijem podići visoko iznad glave u čast Liverpoolova jubilarnog, 22. pogađanja okvira protivničkog gola.

Možda najviše od svega žalim za prilikom da vrataru Redsa Pepeu Reini dodijelim nadljudske moći. Kad bih smio, opisao bih, pa čak i prigodnim video clipom oslikao kako je odsjajem sunca sa znojnoga čela uspio pokositi Jamesa Percha koji bi, da nije obdaren nogometnim talentom, jamačno koračao kazališnim daskama.

Gledajući unatrag, nametanjem zabrane samome sam sebi učinio medvjeđu uslugu. Moje usne će tako ostati nijeme, a nove avanture kluba s Anfielda ipak ćete morati potražiti negdje drugdje. Ja ću se pak u intimi svetišta popločenog jeftinim keramičkim pločicama prisjetiti generacije Liverpoola iz sezone 1972/73. koja i dan danas drži rekord od 21 uzastopne prvenstvene pobjede na domaćem terenu.

Njima je danas ipak najteže.

Gdje je pošlo po zlu?

Upravo taj rekord, o kojemu bih pričao da mi je dozvoljeno pričati o Liverpoolu, u subotu je mogao izjednačiti Manchester City. Mogao je, da ga nije dohvatilo prokletstvo Crnih mačaka, engleskog pandana Lokomotive, koje ga je već jednom dohvatilo u prvom dijelu sezone, kada su na Stadionu svjetla iz evidentnog zaleđa u 93. minuti primili pogodak i pretrpjeli jedan od svoja četiri ovosezonska poraza.

Menadžer Sunderlanda Martin O'Neill očito je dobar poznavatelj opusa Roberta Mancinija, pa se fino nahranio talijanskom nogometnom kuhinjom i u dvije utakmice umalo pojeo maksimalnih šest bodova. Usprkos tom hvalevrijednom dostignuću i golemom naporu Lokomoti… pardon, Sunderlandovih igrača, prst krivnje za raspad sustava na Etihadu mediji sve češće upiru upravo prema Manciniju.

Ljudi koji o nogometu znaju mnogo više od Engleskog pacijenta, dakle gotovo svi, tvrde kako se inače veoma simpatični Talijan u 2012. godini izgubio u donošenju odluka od krucijalne važnosti za nogometni klub koji mu je povjeren na čuvanje. Dok mu neki zamjeraju što nije našao vremena ni prilike odmoriti Davida Silvu, uz Yayu Tourea najboljeg ovosezonskog pojedinca Blue Moona, drugi mu na teret stavljaju zauzimanje pogrešnog stava u borbi s buntovnicima bez razloga, Carlosom Tevezom i Mariom Balotellijem.

Doista, dok se priroda budi i prolijeva boje po horizontu, proljetni David Silva tek je sjena onog jesenskog, premda se u oba slučaja, a spreman sam to dokazati i DNK analizom, radi o posve istom igraču. Dok Alex Ferguson svoje vrčeve rotira, Mancini ih krcatoj svlačionici usprkos gura na vodu dok se ne razbiju, a Silva se pod pritiskom bogatog rasporeda po svemu sudeći jednostavno – razbio.

Otočka nogometna struka oprostit će Manciniju i pretjeranu uporabu Silve, priznat će da odlaske braće Toure na Kup nacija niti ozljedu Vincenta Kompanyja nije mogao spriječiti, prihvatit će i da Samir Nasri ne uspijeva dohvatiti visine kakvima je lebdio u Arsenalu, ali je vrlo malo onih koji će iskusnom talijanskom liscu priznati da je u slučajevima Teveza i Balotellija donosio ispravne odluke.

Premda je istjerivanjem Teveza iz momčadi u prvi mah dao naznaku kako neposluhu i egoističnim ispadima u momčadi mora doći kraj, slamanjem svoga naoko čvrstog stava i sebi je, ali i momčadi učinio medvjeđu uslugu te poslao poruku kako je pojedinac još uvijek važniji od kluba i konačnog cilja.

Sličnu poruku Mancini iz tjedna u tjedan šalje i uvrštavanjem Marija Balotellija u sastav, premda je putem medija poslao zaista nevjerojatnu poruku da svom mladom sunarodnjaku "uopće ne vjeruje". Usprkos neospornom talentu, Balotelli iz tjedna u tjedan ispred momčadi postavlja vlastiti ego, a Mancini ga dodatno polira uvrštavanjem u momčad.

U takvim su situacijama neizbježne usporedbe s gradskim rivalom i najvećim konkurentom u utrci za naslov. Usporedbe koje govore kako je Ferguson na vrijeme namirisao potencijalan problem u svlačionici i usprkos golemom pritisku s tribina Teveza "potjerao" na drugi kraj grada, svjesno se odrekavši 20 golova po sezoni , ali i primjeri iz prošlosti koji služe kao potvrda da ispade i nepredvidivost Marija Balotellija ne bi trpio niti tjedan dana.

Da stvar bude gora po City, misteriozna ozljeda Sergija Aguera definitivno nije pomogla klubu u trenucima kada bi njegova pomoć na travnjaku bila od presudne važnosti. Mancini je danima odbijao reći o kakvoj se ozljedi radi, spomenuvši na konferenciji za medije tek kako je riječ o glupoj ozljedi stopala zbog koje će izgubiti Aguera na neodređeno vrijeme.

Kako pred engleskim novinarima ne možete tek tako reći "bolje je da o tome ne pričamo" i očekivati da će prihvatiti takvu sugestiju, svi su se odreda dali u potjeru za informacijama o Aguerovoj ozljedi, a najdalje je došao Daily Mail otkrićem da se argentinski napadač ozlijedio vozeći minijaturni motocikl svoga sina.

Kako nevolje nikad ne dolaze u jednini, Aguero je doista glupu ozljedu prešutio klupskim liječnicima i odlučio se samoinicijativno liječiti anestetičkim sprejem, kojim je pak dodatno oštetio i izranjavao stopalo, izbacivši se izvan stroja na utakmicu, dvije ili tri previše. I dok City muku muči s nepredvidivim Balotellijem, nedovoljno efikasnim Džekom, ozlijeđenim Aguerom i još uvijek nespremnim Tevezom, Emmanuel Adebayor na posudbi trese mreže u korist Tottenhama.

Svim nedaćama, ozljedama, pa čak i Tevezu i Balotelliju usprkos, City se zahvaljujući fenomenalnoj formi na domaćem travnjaku ipak držao u korak s Manchester Unitedom ili ispred njega, sve dok na tom istom travnjaku na koncu nije i pokleknuo. Premda su iz izgubljene utakmice uspjeli izvući bod, po svršetku susreta glavna su tema bila ona izgubljena dva.

Od svih nesreća koje su zagrabile u Cityjev još uvijek bogat konto bodova, najveća je ipak ona da se za naslov prvaka uhvatio u klinč s momčadi koja tradicionalno nekako s proljeća igra svoj najbolji nogomet, a na klupi hrani i odijeva jednog te istog čovjeka, obdarenog tvrdoglavom željom za pobjedom koja ne blijedi već četvrt stoljeća.

Dok su igrači Manchester Uniteda punih 80 minuta prebirali po živčanim vlaknima navijača poput Erica Claptona po žicama Fendera, Alex Ferguson je znao da mora doći do trenutka "tipičnog za povijest Uniteda", kako je to opisao u izjavi nakon utakmice. Ferguson opisao, a Young i Valencia ostvarili.

Kao čovjeku koji teško zadržava pozornost i koncentraciju potrebnu za upravljanje samim sobom, teško mi je zamisliti situaciju u kojoj bih punih 25 godina povrh toga morao kormilariti i vrhunskim nogometnim klubom. Fergusonu to očito nije problem, kao što mu problem nije hladnoratovskim rječnikom "piknuti" protivnika tamo gdje boli.

Zato se City osim zaostatka na bodovnom planu trenutno ne može pohvaliti posebnim uspjehom niti na polju hladnoga rata, kojega je svojim izjavama započeo Patrick Vieira, nekoć stožerni igrač Arsenala, a sada glavni i odgovorni za razvoj mladih igrača Manchester Cityja. Drugim riječima, nema mnogo posla.

Vieira se tako proteklog tjedna dohvatio Unitedove odluke da s umirovljenog Paula Scholesa otrese prašinu i gurne ga natrag u natjecateljske vode. Francuz senegalskog podrijetla taj je potez okarakterizirao znakom slabosti i očaja, premda United od Scholesova povratka u momčad još uvijek nije izgubio utakmicu.

Ferguson je spremno prihvatio debatu, pa se već na sljedećoj konferenciji za medije prisjetio Carlosa Teveza i retorički upitao novinarski puk može li se istom logikom očajničkim potezom nazvati i povratak u momčad igrača koji je pet mjeseci proveo na godišnjem odmoru u Južnoj Americi.

Nedosuđeni jedanaesterac za Fulham u završnici prošlotjedne utakmice na Old Traffordu ponukao je Vieiru da prekine kratkotrajno zatišje i uputi još jednu strelicu ka Sir Matt Busby Wayu. Dužnosnik Cityja kazao je kako momčadi koje stalno pobjeđuju uživaju poseban status kod sudaca, koji se ustručavaju donijeti odluku na njihovu štetu.

Ferguson se opet nije dao smesti. Mirno je, kao da čita službeni statistički podatak Premier lige, ustvrdio kako se svi klubovi tijekom sezone suočavaju sa sudačkim odlukama koje im pogoduju ili štete, ali se sve to do kraja sezone potpuno izjednači.

"Moguće je, doduše, da manji klubovi osjećaju da im neke odluke ne idu u korist", dodao je suptilno, a namignuti nije morao.

Pomalo nestvarnoj situaciji u kojoj se našao klub koji je doslovce gazio sve pred sobom, pa čak i Manchester Unitedu utrpao šest pogodaka, nije pomogao niti Mancini svojim dvama izjavama koje bi se mogle pripisati psihološkom ratu, da jedna drugoj nisu donekle proturječne.

Tek koju minutu nakon što je Sunderland otputovao s Etihada s bodom u džepu, Mancini je manirom kladioničara koji ima dojavu proročki najavio kako će United također prosuti bodove na Ewood Parku, da bi već nekoliko sati kasnije ustvrdio kako će bitka za naslov prvaka biti završena izgubi li City od Arsenala, a United osvoji bodove protiv Blackburna i QPR-a.

Iako se zvona za uzbunu oglašavaju već tjednima, Manchester City i dalje s pravom cilja na titulu prvaka, najveći klupski uspjeh u više od četiri desetljeća. Pred Robertom Mancinijem i uzdrmanom svlačionicom u kojoj mnogo toga ne štima težak je zadatak: valja skupiti glave i u derbiju s Arsenalom prema Old Traffordu poslati pismo namjere.

Jer vremena je sve manje.

Kad živci kažu zbogom

Sposobnost uspješnog funkcioniranja pod golemim pritiskom osobina je koju Engleski pacijent nikada nije posjedovao. O tome svjedoče brojne besane noći i jastukom prigušeni jecaji zbog jednostavne činjenice da život nije fer. Nemogućnost nošenja s pritiskom vjerojatno je jedini konkretni razlog zbog kojega trenutno pišem o engleskom nogometu, umjesto da moje golgeterske vještine opisuju i njima se dive neka druga novinarska pera.

Kad već meni nije bilo suđeno da za masne pare branim boje kakvog engleskog kluba, a u međuvremenu se zabavljam Playstationom, brzim automobilima i paljenjem vlastite kuće iz puke zabave, postoje deseci, dapače stotine nogometaša u Premier ligi kojima je sudba namijenila takav okrutan i često precijenjen način života.

Međutim, čak i među takvim profesionalcima čeličnih živaca, koje na prvi pogled ne može uzdrmati niti realna opasnost da klub ispadne iz lige ili pretrpi šest poraza u zadnjih sedam utakmica, ima onih na čijim se živčanim vlaknima mogu zamijetiti mikro pukotine kao danak silnom pritisku kakvoga sa sobom nosi život nogometaša.

Pukotine koje prijete postati kanjonima već neko vrijeme dijele svlačionicu s igračima Manchester Cityja, a ponašanje Carlosa Teveza i sitni ispadi Edina Džeke ili Garetha Barryja poslužili su tek kao uvod u igrokaz kojeg su tijekom susreta sa Sunderlandom izveli Mario Balotelli i Aleksandar Kolarov.

Nesvjestan auditorija od pedesetak tisuća smrtnika koji svake godine izdvajaju sve veći novac da bi svjedočili ispadima sve razmaženijih nogometnih zvijezda, Balotelli je bio uvjeren kako ima svako pravo okušati se u izvođenju slobodnog udarca, nakon što ih je Kolarov neuspješno izveo tri.

Ako je netko kratak sa živcima, onda su to nogometaši Wolverhamptona. Nakon što su im početkom sezone svi relevantni stručnjaci (čitaj: Engleski pacijent) prognozirali ljutu borbu za naslov prvaka, vlasnik kluba je iskusnoga trenera zamijenio početnikom, koji od ovoga tjedna i službeno vodi najizglednijeg kandidata za drugoligaško društvo.

Lako je onda razumjeti sukob mišljenja kojeg su nasred vlastitoga šesnaesterca prezentirali vratar Wolverhamptona Wayne Hennessey i kapetan kluba Roger Johnson.

Kolektivno izražavanje agresije prema suigračima u 31. kolu upotpunili su pak vratar West Bromwich Albiona Ben Foster i njegov kolega napadač Peter Odemwingie. Čuvar mreže Baggiesa silno se naljutio na Odemwingieja, jer je ovaj prilikom udarca iz kuta labavo shvatio svoje zadatke.

Od rječnika kakvim se poslužio čovjek u rukavicama Odemwingieju je pao mrak na oči, a bliski susret dvojice igrača koji ponekad dijele i gel za tuširanje dokaz je kako se kratkih živaca može naći i u momčadima kojima ne prijeti ponor druge lige.

Sudačka nadoknada

Davnih dana, kada sam razmišljao o imenu koje ću nadjenuti ovoj rijetko zabavnoj i često zamornoj nakupini teksta, pseudonim Engleski pacijent činio se simpatičnim privjeskom čovjeku čija će bolesna privrženost engleskom nogometu jednoga dana sasvim sigurno završiti u medicinskim enciklopedijama.

Imajući na umu tek zabavne implikacije koje takvo ime kolumne nosi sa sobom, ni slutio nisam da ću se 2012. godine biti prisiljen baviti medicinskim terminima kojima u sportu ne bi trebalo biti mjesta. Tek dva tjedna nakon tragičnog događaja na White Hart Laneu, gdje je na 78 minuta stalo srce Fabricea Muambe, nogometni je svijet na Otoku šokirala vijest o još jednom preranom prekidu karijere.

Kao grom iz vedra neba pokosila nas je vijest da je kapetanu Aston Ville, 32-godišnjem Stilijanu Petrovu dijagnosticirana akutna leukemija, zbog koje je bugarski reprezentativac odmah okončao karijeru i posvetio se borbi za goli život. Nakon 185 premierligaških nastupa za Villu i nakon 90 odigranih minuta u prethodnom ogledu s Arsenalom, nekadašnjem igraču Celtica sudbina je preko noći promijenila prioritete.

Nogometni je svijet još jednom složno, nedvosmisleno i glasno pružio podršku velikom profesionalcu pred kojim je bitka kakvu još nije imao prilike voditi. Da u toj borbi niti jednoga trenutka neće biti sam, u 19. minuti utakmice, u skladu s brojem 19 kojeg je nosio na leđima, potresnim ovacijama poručio mu je prepuni Villa Park.

Srce Romana Abramoviča proteklog je tjedna preskočilo otkucaj ili dva nakon što se Roberto di Matteo odlučio na građanski neposluh i usudio se poput svoga prethodnika Andre Villas-Boasa u ogledu s Benficom na klupi ostaviti Franka Lamparda i Didiera Drogbu.

Premda je ruski magnat i kolekcionar nogometnih klubova po svom računalu već tražio datoteku s imenom "otkaz treneru.doc", kako bi u njoj ime Villas-Boasa zamijenio onim Roberta di Mattea, Chelsea je u Portugalu iščupao pobjedu, došao na prag europskog polufinala i svog menadžera barem zasad spasio uloge u sljedećem videu.

Ohrabreni takvim rezultatom, londonski su nogometaši u plavom doputovali na gore spomenuti Villa Park i u borbi sa žilavom Aston Villom došli do dva pogotka prednosti, a potom ih u samo nekoliko minuta ispustili. Iznenađen razvojem događaja, Roberto di Matteo nemoćno je stajao uz rub terena i mahao glavom prije nego je sebi u bradu, a na veselje svim čitačima s usana, ispalio: "I can't fu****g believe it".

Premda nemam kadar kojim to mogu dokazati, uvjeren sam da je sličnu rečenicu rekao i u završnici utakmice, kada je njegova momčad ipak došla do bodova i zapečatila ih prvim prvenstvenim pogotkom Fernanda Torresa od 24. rujna 2011. godine. Bravo, Fernando!

Nedostaje li nezasitnom prosječnom navijaču Chelseaja još dobrih vijesti, dodat ću kako je David Luiz ozljedom pojačao obranu londonskoga kluba, a još uvijek čekam i javnu zahvalu navijača jer sam zaustavio sjajan niz od sedam pobjeda Arsenala iskoristivši uz Topnike i riječ "invincibles", čime sam ih efektivno označio kao najnoviju žrtvu svoga prokletstva.

Kad već čestitamo Torresu, valja reći bravo i Wayneu Rooneyju i Ryanu Giggsu, koji su na Ewood Parku prilikom izvođenja slobodnog udarca predstavili lukavu kombinaciju na kojoj su marljivo radili proteklih dana, možda i tjedana. Natjerali su obranu Blackburna na pomisao kako se radi o pogrešci u komunikaciji, da bi već u sljedećoj sekundi uputili ubačaj u kazneni prostor. Problem je jedino što na treningu u šesnaestercu nema suparničkih igrača.

Priznajem, nemam karakter i ne mogu se pridržavati niti vlastitih nametnutih ograničenja. Premda sam obećao kako o Liverpoolu neću napisati niti riječ, pod pritiskom obveze informiranja javnosti predstavljam pad Andyja Carrolla u šesnaestercu Newcastlea, i to iz više kutova.

Pogled iz više kutova zaslužuje i pokušaj Nigela de Jonga s treninga Manchester Cityja, ali dostupan nam je nažalost samo jedan. U ovakvim trenucima Nizozemcu sigurno nije drago što se treninzi njegova kluba tako marljivo dokumentiraju i prezentiraju javnosti, a nama je pak jasnije zašto se umjesto udaraca prema vratima češće odlučuje na one koji protivnicima slamaju kosti i ozljeđuju tkivo.

A prije nego se rastanemo, proteklog tjedna ostao sam vam dužan spektakularnu tučnjavu igrača Bradforda i Crawley Towna, do koje sam došao tek nakon zaključenja kolumne. Konačni epilog uključuje i pet crvenih kartona, a akteri bitke primjerenije hokejskim dvoranama u međuvremenu su se ispričali za svoje grijehe.

Jedinom preostalom čitatelju koji je smogao snage ostati do kraja poklanjam pregled pet najatraktivnijih pogodaka kola. Zajedno smo ponovno sljedećeg tjedna, nakon vikenda u kojem nas čeka još jedna poslastica, derbi na Emiratesu između Arsenala i Manchester Cityja koji bi nas mogao približiti odluci je li ovaj poduzetnički pothvat preuranjen ili ne.