Tri razloga za nadu da hrvatska košarka (ipak) ima budućnost

Kao što smo i najavili par dana po njegovom završetku, ništa se posebno u našoj košarci nije promijenilo ni nakon posljednjeg reprezentativnog debakla i našeg najgoreg plamana u povijesti minulog ljeta u Litvi. Ništa osim izbornika. Niti su se promijenili čelnici, ni sustav natjecanja, niti je sudački utjecaj u našoj košarci išta manji, niti je ikome iz savezne vrhuške palo na pamet posjesti za jedan stol sve što u ovoj nekoć košarkaškoj zemlji zna postaviti zonski pressing, zaključati ih u sobu i ne puštati vani dok se ne donesu neke dramatične odluke koje će našu košarku kroz neko vrijeme opet vratiti na pravi put.

A i kako bi kad svi naši "direktori svemira" i dalje papagajski ponavljaju kako "nema nikih problema" i toga se drže kao pijan plota.

No, neke su se stvari ipak počele "mrdati". Neke ideje su se počele pojavljivati. Neki novi vjetrovi počeli su puhati. A vjetrenjače su tri donedavna reprezentativca, tri čovjeka ponikla na istom mjestu, tri sportska direktora koja imaju nešto drugačiju viziju kako bi trebala izgledati hrvatska košarka od onoga kakvom su je njezini nevizionarski i bezidejni voditelji napravili u minulom desetljeću.

Mateja Mamića, Nikšu Prkačina i Nikolu Vujčića puno toga povezuje. I to već dugo vremena. Sva trojica u svijet košarke krenula su iz malih sredina i preko velikih Gripa ostvarili karijere na koje mogu biti ponosni. Ni jedan od njih nije bio proglašavan najvećim talentom svoje generacije, a sva trojica su do svega što su napravili u igračkoj karijeri stigli krvavim i žestokim radom jer alternative jednostavno - nije bilo. I zbog takvog stava prema košarci, ali i životu, postali su legende klubova u kojima su igrali. Iz Tomislavgrada, Dubrovnika i Vrgorca dogurali su do Berlina, Atene, Tel Aviva, Istanbula, ali košarkašku kružnicu odlučili su zatvoriti tamo gdje ih srce najviše vuče. U Hrvatskoj. Tamo gdje je košarka već neko vrijeme drugorazredni sport. Barem po tretmanu. A i rezultatima.

Mamić je jedan od arhitekata najbolje organiziranog hrvatskog košarkaškog kluba. Cedevita je nakon godina "učenja" napokon i "naučila", prvi trofej je u vitrinama, u ABA ligi se stiglo najdalje što se moglo uz onakav Maccabi, a vrlo je vjerojatno da će Cedevita i u treće finale ove sezone, ono prvenstveno. Na ljeto Mamića očekuje možda i najzahtjevniji posao - slaganje kompetitivne euroligaške momčadi koja neće probiti klupski budžet, ali i koja će ozbiljno predstavljati i hrvatsku košarku i korporaciju koja financijski stoji iza kluba.

Iako je Jasmin Repeša često istaknut kao čovjek koji je "preporodio" Cibonu, ne bi Repeša imao što "preporađati" da nije bilo Prkačinovog "cjelodnevnog boravka" u Ciboninim odajama u posljednjih godinu dana. Prka je pokazao ogromnu energiju u namjeri da vrati Cibonu na ispravan put s kojeg je skrenula u vremenima kad je bila "lički medvjed" hrvatske klupske košarke. I uspio je, bez obzira što je imao ogromnu financijsku pomoć, Prkačin je bio ishodište rješavanja milijun "sitnih" problema koje je putem trebalo otkloniti.

Vujčić je tri godine mlađi i u gomili stvari neusporediv s onim što na raspolaganju imaju njegovi prijatelji Mamić i Prkačin. Pa opet - Vujo je dva kola prije kraja Lige za prvaka na istom omjeru (9-3) kao i Cedevita, iako čitava momčad Splita ne košta koliko košta samo jedan od Cedevitinih stranaca. Svojim primjerom, nevjerojatnom energijom i rezultatima usprkos besparici i nevjerici, Vujčić je pokazao da sport još uvijek nudi mogućnost da se pametnim radom i dobrom strategijom pobijedi bogatije budžete i svima koji dvoje glede mogućnosti da nešto promijene u hrvatskom sportu jasno i otvoreno poručio: "Uhvatite se posla, umjesto pametovanja!"

Ono što najviše veseli je podatak da su sva trojica veliku pažnju unutar svojih klubova posvetili svojim omladinskim pogonima i to ne samo deklarativno, kako bi pridobili simpatije javnosti, nego konkretno i ozbiljno. Organizirali su stacionare u kojima se vodi briga o "klincima" koje klupski skauti "kupe" po dvoranama i igralištima diljem zemlje, omladinskom pogonu priključili su posebne stručnjake ne samo za košarku, nego i za tjelesnu spremu, prehranu i što je najvažnije - u omladinskim klupskim selekcijama ne forsiraju isključivo rezultat kao jedino mjerilo dobrog rada.

Mamić, Prkačin i Vujčić odabrali su filozofiju proizvodnje igrača za seniorsku košarku, umjesto punjenja klupskih fotografija i trenerskih životopisa imaginarnim omladinskim trofejima paralelno žrtvujući igrače na pogrešnim mjestima u kritičnim fazama njihovog košarkaškog razvoja. Napokon!

Tri junaka naše današnje priče posljednjih su mjeseci imali već nekoliko zajedničkih sastanaka i druženja na kojima su pokušavali objediniti konkretne ideje s kojima će zajednički izaći pred HKS. Nacrti ideja su više nego zanimljivi.

Nikome od njih ne sviđa se sustav natjecanja u omladinskim ligama koji "diskriminira" kategorije na temelju prošlogodišnjih rezultata njihovih klupskih prethodnika. Sva tri kluba žele jedinstvenu juniorsku ligu u kojoj će se juniori Cedevite, Cibone, Splita, ali i Zadra, Zagreba, Jollyja, Kvarnera, Dubrave... sastajati međusobno, umjesto da svi budu razdijeljeni regionalnim ključem do svibnja. Troškovi putovanja bi se povećali, ali sponzor za takvu ligu sigurno bi se pronašao. Valjda HKS ima nekakve "strateške partnere" za ovakve stvari?

Rođena je i ideja da se pomakne za godinu dana godište izlaznih juniora, kako bi klubovi dobili još jednu godinu u tom kritičnom prijelazu iz juniora u seniore za rad i procjenu vrijednosti igrača. U aktualnoj situaciji mnogi se mladi igrači izgube, jer u košarci ne postoje "mlade" momčadi. K tome, pokušat će se vratiti i opcija dvojne registracije, koja bi najtalentiranijim mladim igračima omogućila da umjesto sjedenja na klupi Cedevite, Cibone ili Splita, paralelno i nastupaju za neki manji klub u nižem rangu.

To je samo dio ideja koje će Mamić, Prkačin i Vujčić uskoro podastrijeti čelnim ljudima hrvatske košarke. Jednu su zanimljivu stvar ostavili i interno - postignut je "gentlemanski" dogovor da ni jedan klub neće drugome raditi "iza leđa" i pokušavati "ukrasti" nekog igrača koji mu je zanimljiv bez da o tome prethodno ne obavijesti klub. Ovo je posebno važno zbog zaštite "proizvođača" i potencijalno dovodi klubove u puno čvršću poziciju u odnosu na menadžere, koji će imati puno uži manevarski prostor u "ucjenjivanju" klubova prijetnjom odlaska u neki drugi klub.

Ovom "gentlemanskom dogovoru" između Mamića, Prkačina i Vujčića trebali bi se priključiti i svi ostali. Prije svih Zadar, koji pod hitno mora pronaći pravi put i ispravnu dugoročnu viziju kakva trenutno u Višnjiku ne postoji. A Zadar hrvatskoj košarci itekako treba.

Iz igračke karijere Mamića, Prkačina i Vujčića veže prijateljstvo i što je još važnije i vrjednije - međusobno poštovanje. Stoga nije čudno što su se upravo u trenutku kad su njih trojica preuzeli struku tri važna hrvatska kluba počele javljati i neke nove ideje i vizije glede budućnosti hrvatske košarke. Sva trojica imaju svoje jedinstvene i potpuno različite probleme, ali i zajedničku želju da se u hrvatskoj košarci dogode promjene. Ne deklarativne, ne filozofske i teoretske, nego funkcionalne i konkretne.

Najlakše je dignuti ruke, pametovati sa strane i plakati kako se ništa ne može "dok taj i taj bude tu i tu". Ja nekako više vjerujem ljudima koji su zasukali rukave. Pa makar negdje i pogriješili. Tri mlada košarkaška direktora uhvatila su se posla i barem na trenutak ponudila nadu da hrvatska košarka ipak ima budućnost.