Hrvatska klupska košarka u nadi da će je netko konačno izvesti na sunce...

Promislite malo, koliko još hrvatskih nacionalnih prvenstava u "većim" momčadskim sportovima nudi potpunu neizvjesnost u završnici sezone? Mogućnost da do titule dođe nekoliko različitih momčadi, da pobjednika odlučuje jedna ili dvije dobre ili loše (re)akcije? Osim vaterpolskog - još jedino košarkaško.

Iza nas je doista posebno košarkaško prvenstvo, prvenstvo koje je nudilo toliko zanimljivih utakmica, okršaja, čak i velikih, euroligaških imena koji su gazili parkete naših dvorana. Borba za titulu, borba za Euroligu, borba za doigravanje, borba za regionalnu ligu, borba za prestiž. Sve smo vidjeli. I uživali.

Kruna je na kraju pripala onome tko je igrao najbolje, Cibona je prvenstvo završila s omjerom 19-1 i slavila titulu s punom dvoranom. Cedevita je i drugu sezonu zaredom zastala na korak do naslova, prošlogodišnji prvak Zagreb stropoštao se sve do "druge lige", a regionalna košarka opet se vratila na Jadransko more. Split i Zadar naredne će sezone krstariti "od Triglava do Gjevgjelije". Ukoliko "prežive" financijske probleme koji su im i dalje "omča oko vrata".

I dalje držim da je šteta što je sve skupa tako malo trajalo i tako brzo završilo. I dalje držim da se hrvatsko prvenstvo mora igrati čitavu godinu i da se regionalna liga mora uklopiti u tu potrebu. Nažalost, to je sve manje izvjesno, jer je iz sezone u sezonu regionalna priča sve jača i "važnija", a nacionalno prvenstvo (ne samo hrvatsko) sve marginalnije i nevažnije.

No, o tome ćemo u nastavku priče. Ajmo se prisjetiti što smo sve vidjeli u još jednom "brzinskom" košarkaškom prvenstvu Hrvatske. Od najpozitivnije, do najnegativnije priče.

Najpozitivnija priča: Pune dvorane, organizirani navijači

Foto: Kristijan Komarica

Još se jednom pokazalo da košarka u Hrvatskoj ima svoju publiku i da košarku u Hrvatskoj ljudi vole. Lijepo je bilo vidjeti krcate tribine Draženovog doma, Doma sportova i splitskih Gripa, lijepo je bilo vidjeti pljesak, navijanje, mahanje svojim bojama, podržavanje svoje momčadi bez ikakvog važnijeg incidenta, sukoba ili nereda. Čak četiri kluba imala su svoje navijače i u gostujućim dvoranama, a nisu ih morale okruživati stotine specijalaca ili redara.

Cibonini Smogovci zaslužili su veliki palac gore za sav trud koji su uložili ove sezone, kao i za primjereno ponašanje kako u svojoj, tako i u tuđim dvoranama. Prvi put u povijesti "Heja, heja Cibosi" orilo se i na Gripama i u Zadru, a košarkaški navijači još su jednom pokazali da su neka potpuno druga priča od nogometnih. Cedevitini Fakini, bili su u svim dvoranama, kao i zadarski Tornado, a nakon puno godina organizirani navijači putovali su i sa splitskim Žutima, na treću utakmicu polufinala doigravanja protiv Cedevite. I svi su zaslužili samo pohvale.

Trener godine: Jasmin Repeša

Foto: Bruno Karadža

"Ova Cibona nema nikakvih šansi osvojiti naslov prvaka Hrvatske". Nikoga Jasmin Repeša nije prevario ovom izjavom uoči početka prvenstva, jer da nije mislio da može postati prvak Hrvatske, sigurno se ne bi laćao posla u Tornju.

Repeša je u nekoliko mjeseci napravio pravo malo čudo, transformirao "blijedu" momčad u čopor agresivnih "vukova" koji su pobijedili 19 od 20 utakmica tijekom prvenstva. Izvukao je maksimum od momčadi koju nije slagao i donio još jednu šampionsku zastavu u Draženov dom. Već jutro nakon osvojene titule oprostio se od Vukova, ali iza sebe je ostavio prvenstvo u kojem su mogli uživati svi navijači Cibone.

Ključni igrač: Zachary Wright

Foto: Kristijan Komarica

Repeša nije dozvolio ni jednom od svojih igrača neko posebno statističko "iskakanje", ali jedan igrač definitivno je donio preokret u Ciboninu svlačionicu. Amerikanac Zachary Wright došao je netom prije početka prvenstva i odmah preuzeo konce Cibonine igre.

Brz, agresivan, skočan, a opet racionalan - što je epitet kojeg ima malo američkih razigravača. Wright je bio "pogonsko gorivo" Ciboninih napada, ali i čvrste i agresivne obrane koja je "mljela" protivničke braniče. Potpuno je nadigrao "Hrvata" Drapera u finalnoj seriji i natjerao mnoge na razmišljanje da je Hrvatska doista pogriješila u odabiru "nacionalnog Amerikanca". Srećom po sve nas koji smo protiv "amerikanizacije reprezentacije", Wrighta je već "ćopio" Aco Petrović da igra za BiH, pa ovog ljeta nećemo morati slušati i čitati brojne naporne rasprave glede toga treba li Wrighta "pohrvatiti" umjesto Drapera.

Osoba godine: Nikola Vujčić

Foto: Kristijan Komarica

Nikola Vujčić mogao je još poneku sezonu krstariti Europom, skupljati šesteroznameknaste godišnje gaže i mudrovati sa strane kako u Splitu ništa ne valja i kako će se "uključiti kad se stvari srede". Umjesto toga, zasukao je rukave, dao cijelog sebe u pokušaj ispravljanja tuđih pogrešaka i oživljavanja nekoć velikog europskog košarkaškog kluba koji je u minulom desetljeću dotaknuo samo dno. Pritom je svojim dolaskom i idejama "uzdrmao" i neke "osinjake" koji su teško prihvatili gubitak svojih začahurenih privilegija i na razne mu načine pokušavali podapeti nogu. Nažalost, već stoput prožvakana klasična hrvatska priča o jalu i podmukloj borbi za osobnu korist...

Vujčić je u klub došao u vrijeme kad je bio na rubu ispadanja iz lige, okupio potpuno domaću momčad koja mu je vjerovala, igrala za njega i uz njega mjesecima bez plaće, osvojila srca Splićana i košarkaških "kibica" diljem Hrvatske i sezonu završila s punom dvoranom i plasmanom u regionalnu ligu. Igrao je i radio besplatno, na Gripama provodio čitave dane, doveo gomilu nadarenih klinaca na Gripe, ponudio Splitu košarkašku budućnost. Nažalost, još uvijek se ne zna hoće li njegov dolazak uspjeti kompenzirati sve loše što se (g)radilo na Gripama zadnjih godina i što nemilosrdno poteže klub prema glibu financijskog i sportskog kraha.

Tko čeka, dočeka: Damjan Rudež

Foto: Martina Japundžić

Treći put - treća sreća. Dajman Rudež izgubio je finalne serije prvenstva Hrvatske sa Splitom (od Zadra) i Cedevitom (od Zagreba), a tek u trećem pokušaju, na trećoj adresi, uspio se konačno domoći titule.

Kao i u Splitu i Cedeviti, Rudež je bio jedan od najvažnijih kotačića Cibone, a ovog puta napokon mu se sve poklopilo. Žuti i crveni dres nije mu bio sretan, plavi jest.

Napredak godine: Miro Bilan i Josip Sobin

Foto: Martina Japundžić

Miro Bilan prošle godine u ovo vrijeme bio je jedan od mnogih košarkaša koji su zapeli na prijelazu iz juniora u seniore. I onda u jednoj sezoni - eksplodirao. Iako je nominalno bio možda tek deseti igrač Cedevite na početku sezone, 23-godišnji Šibenčanin na njezinom kraju prometnuo se u prvog i najboljeg. Onog na kojeg su išle akcije, onog na kojeg se može računati. Bilan je najugodnije igračko iznenađenje hrvatskog prvenstva.

Veliki iskorak ove sezone napravio je njegov splitski vršnjak Josip Sobin. Uz Vujčića je Sobin strahovito napredovao, odigrao konstantnu sezonu u kojoj je bio jedna od ključnih figura povratka Žutih u doigravanje i regionalnu ligu. Odličan u reketu, s puno dobrih rješenja, kad bi uspio još popraviti i šut, pred njim bi mogla biti vrlo ugodna košarkaška karijera.

Petorka sezone: Wright, Babić, Šarić, Sobin, Bilan

Foto: Davor Sajko

Uz već spomenute Wrighta, Sobina i Bilana, još dva mladića zaslužuju punu pozornost jer bi mogli biti važan dio hrvatske reprezentativne budućnosti. I Luka Babić mogao je biti član rubrike "Napredak godine", jer je ove sezone konačno probio barijeru koja dijeli "nadarenog klinca" od "ozbiljnog košarkaša". 21-godišnji Babić igra na obje strane terena, ima brze noge, dobar šut, "nos" za skok, mogao bi biti "trica" kakvu odavno nismo imali.

O Šariću su se već ispisali romani, iako je Šibenčanin tek ovog proljeća postao punoljetan. Njegovi su košarkaški potencijali nevjerojatni, što je i pokazao u prvenstvu, kad je došlo do promjene na Zagrebovoj klupi. Pitanje je gdje će nastaviti karijeru, jer bi još jedna sezona u A-1 ligi mogla biti značajan korak natrag za igrača od kojeg se za dvije-tri godine očekuje da bude dominantan u Euroligi kao što je bio u hrvatskom prvenstvu.

Utakmica godine: Zagreb - Zadar

Foto: FaH

Obračun koji je pobjedniku donosio mogućnost za trošenje 150.000 eura na regionalnu pozivnicu bio je susret koji je ponudio neke stvari koje dugo nismo vidjeli.

Primjerice, napade u kojima ni jedan protivnik nije želio zabiti koš, slobodna bacanja koja su se namjerno promašivala, "štimanje" produžetka kako bi se uhvatila koš-razlika. Pobijedio je Zadar i osigurao četvrto mjesto, a Zagrebu je ostala glavobolja.

Upitnici godine: Zagreb, Split, Jolly JB

A ta Zagrebova glavobolja bit će jedno od najvećih pitanja narednog ljeta. Tko će "sanirati" Zagrebove višemilijunske dugove koji su nastali u upravo završenoj, sjećate se - Euroligaškoj - sezoni? Kako ć eZagreb izgledati u A-1 ligi? S kojom će momčadi igrati? Što će biti s najnadarenijim klincima, Šarićem, Hezonjom, Mavrom? Kako će proći Zagrebova "katarza", nakon što su je prošli i Split i Zadar?

Foto: Bruno Karadža

Veliko je pitanje i budućnosti Splita. Minula sezona ponudila je tračak nade za preživljavanje, no dugovanja iz prošlosti su još uvijek tu, a ozbiljnog, novog kapitala koji bi riješio Žute financijskih briga i dalje nema. Vrijeme curi, ako se ne isplate preostale plaće (tri mjeseca) od srpnja će aktualna momčad biti "na bubnju". Pitanje je i koliko će Nikola Vujčić imati strpljenja i živaca za "borbu s vjetrenjačama", jer kako je i sam rekao "mazohist možeš biti samo do određene granice".

Upitna je generalno i čitava priča glede Jolly JB-a, koji u Šibeniku još uvijek nije "zaživio". Čudna lokalna trevenja klub poduzetnika Josipa Stojanovića nisu prometnula u atraktivnu šibensku sportsku priču jer većina Šibenčana Jolly ne smatraju "svojim", nego "njegovim". Drugi problem "male Cedevite" leži u činjenici da Krešimirov grad nema adekvatnu dvoranu za išta više od hrvatskog prvenstva. Ako i "pobijedi" lokalne probleme i natjera Šibenčane da prigle Jolly JB kao svoj klub - gdje će igrati regionalnu ligu? Najbliže dvorane u kojima bi mogao igrati udaljene su 80-ak kilometara južno ili sjeverno, no koji bi smisao bio da Jolly igra u Splitu ili Zadru?

Najveće razočaranje: Dontaye Draper

Foto: Bruno Karadža

Prošle sezone djelovalo je nevjerojatno da je u Hrvatsku pao ovakav košarkaški dragulj. Toliko smo bili "blesnuti" da smo mu prostrli crveni tepih, uručili putovnicu, pozvali ga u nacionalni dres, proglasili ga spasiteljem hrvatske košarke. A onda - ćorak.

Draper je cijelu sezonu djelovao kao netko komu se ne da ni živjeti, kamoli igrati. Neki kažu da ga je "uništilo" prijateljstvo s još jednim "spasiteljem", Dinamovim Sammirom, neki da je nezadovoljan što ga Cedevita nije prodala na atraktivnije tržište, no kako god bilo - Draper je razočarao i svoje poslodavce u Cedeviti i hrvatski košarkaški auditorij općenito. Navodno je već potpisao za Real. Možda i jest, ali sumnjam da su ga uzeli na temelju onoga što je odigrao ove sezone.

Glupost godine: Prkačinov "nokaut" Kelečevića

Foto: Martina Japundžić

Cibonin sportski direktor zasjenio je pobjedu svoje momčadi u drugoj utakmici finalne serije nokautirajući svog nekadašnjeg reprezentativnog kolegu Sinišu Kelečevića ispred dvorane nakon utakmice.

Prkačin se ispričao igračima što im je "ukrao" pobjedu, ne i Kelečeviću što ga je poslao na hitnu ili hrvatskoj javnosti što je ispao ulični nasilnik. "Pojeo vuk magare", Prkačin je ostao na svom mjestu bez nekih velikih posljedica ili kazni. No, posljedice po njegovo ljudsko "lik i djelo" ostat će trajne.

Najnegativnija priča: Gubitak zaštićenog mjesta u Euroligi

Foto: Yasuyuki Nagatsuka

Nakon što su u javnost prodrle vijesti o gubitku zaštićenog euroligaškog mjesta za Hrvatsku, Srbiju i Sloveniju, jasno je da će put prema klupskoj eliti hrvatski klubovi tražiti isključivo preko plasmana u regionalnu ligu. Prvenstvo i kup dobit će novu porciju marginalizacije, možda bi bilo najbolje da se ukinu do kraja, da više nacionalnim ligama ne mučimo ni sebe, ni one koji od Eurolige žele stvoriti zatvoreno društvo bogate elite, a nacionalna natjecanja pretvoriti tek u kvalifikacije za nešto važnije i vrjednije.

A nama će svejedno ostati lijepa uspomena na jedno lijepo i uzbudljivo hrvatsko prvenstvo u kojemu je hrvatska klupska košarka još jednom poput radoznalog djeteta provirila iz mračne šupe u koju je zli udomitelji uporno pokušavaju zaključati.

U nadi da će joj se konačno netko smilovati, uzeti je za ruku i izvesti na sunce...