Prije deset godina Poljska je bila deset godina iza Hrvatske. Danas je deset godina ispred

Kad prvi put krenete u zemlju u kojoj nikad niste bili, sigurno ćete se u nju zaputiti s nekakvom idejom i zamisli što bi vas tamo trebalo dočekati. A kad k tome još i dolazite iz društva koje je sklono predrasudama i slikama koje stvara na temelju "pašteta turizma" i tupom pričom kako je "za sve njih Hrvatska Zapad", kad vas na put prijatelji i znanci isprate gotovo sa žaljenjem uz "gdje ćeš tamo", dodatno ste, htjeli-ne htjeli, opterećeni predrasudama glede onoga što očekujete.

Srećom, naputovao sam se, nagledao siromaštva u "bogatim" i bogatstva u "siromašnim" zemljama, pa sam i u Poljsku krenuo s posebnim zadovoljstvom otkriti neki novi svijet. Neki novi Istok. Neku novu Poljsku, drugačiju od one o kojoj su pričale naše prethodne generacije.

"Kriza financijskog tržišta" Hrvatsku je devastirala, makar to danas služi samo kao "prekrivač" za činjenicu da je Hrvatsku devastirala hrvatska politika i "elite" koje su umjesto "male Švicarske" stvorile "malu Grčku". S druge strane, "kriza financijskog tržišta" Poljsku je tek okrznula, nipošto "pregazila". Zašto? Zato što Poljaci proizvode, sade, kopaju, rade, izvoze. I više od svega - zato što zaziru od kredita i života na dug, trošenja onoga što nemaju. Teško ćete ljeti pronaći u Hrvatskoj nekog Poljaka koji je digao kredit da bi se brčkao u Jadranu. S druge strane, koliko Hrvata zimuje po Austriji, Italiji, Švicarskoj ili Sloveniji za keš?

Tek kad provedete malo više vremena među Poljacima, shvatite da je to zemlja istočnjačke zatvorenosti, ali i sjevernjačkog radnog mentaliteta. Imaju i oni svoje političke i korupcijske probleme, ali imaju i vjeru u sebe i svoj rad. Poljska galopira i koristi sve šanse koje joj se otvaraju, od europskih fondova, do velikih sportskih događaja. Poljska je jedna od zemalja koja je najbolje iskoristila fondove EU i to za proizvodnju, ne za potrošnju ili uvoz, poput nekih... Primjerice, Warka i okolica, gdje je bio smješten kamp hrvatske nogometne reprezentacije, "poplavljena" je nasadima jabuka. I sama okolica Warke proizvodi više jabuka nego čitava Hrvatska.

Od 2009. do 2016. Poljska će biti domaćin Europskih prvenstava sva tri najvažnija momčadska sporta. 2009. su bili domaćini Eurobasketa, 2012. nogometnog Eura, 2016. će ugostiti najbolje europske rukometaše. Dva od tri domaćinstva dobili su "pomevši" Hrvatsku koja se oba puta proglasila "apsolutnim favoritom". Pa iako su Vlatko Marković i Zoran Gobac sipali žuč i ružne riječi optužujući sve osim sebe, to nam jasno može pokazati odnose snaga, ali i kriterija unutar europske sportske obitelji. U kojoj Hrvatska ne stoji ni približno dobro koliko bi trebala s obzirom na svoj sportski značaj. A za to su krivi isključivo nesposobni i samoljubivi sportski upravitelji koji su hrvatski sport doveli pred rub totalnog raspada.

Iz današnje perspektive, Hrvatska može biti sretna što nije dobila EURO 2012., jer realno gledajući - Hrvatska je premala i preslaba za takvo nešto. Poljacima je to natjecanje trebalo i pomoglo daleko više nego što bi pomoglo Hrvatskoj. Iako će i Poljaci završiti u minusu, infrastruktura koja će iza Eura ostati, prije svega autoceste i novi stadioni (ne samo ona četiri gdje se igralo), plus stotine tisuća stranaca koji su po prvi put otkrili sve čari te velike, lijepe i prilično neotkrivene zemlje, Poljskoj će značiti puno više od milijardu ili dvije završnog deficita. Poljska će sigurno ubirati pluseve od ovog Eura puno duže od zadnjeg sučevog zvižduka.

Jedan od najvažnijih "generatora" poljskog galopirajućeg razvoja leži u iznimnoj decentralizaciji kako politike, tako i industrije i kapitala. Naravno da je Varšava najveći i financijski najmoćniji grad, u njemu su središta brojnih velikih kompanija koje od tamo pokrivaju ne samo Poljsku, nego i čitavu regiju prema Bjelorusiji, Ukrajini, Rusiji i pribaltičkim zemljama. Međutim, ostala velika središta, poput Wroclawa, Poznana, Krakowa, Lodza ili Gdanska, imaju vrlo snažnu ulogu u poljskom gospodarstvu, kao i brojna manja mjesta koja su, za razliku od hrvatskih, preživjela "urbanizaciju" i zadržala ljude uz selo, poljoprivredu i industriju.

Najbolji primjer decentralizacije manifestira se baš kroz sport. Nogometno prvenstvo Poljske iznimno je izjednačeno i uglavnom nudi borbu barem tri kluba za naslov prvaka. Prošle sezone gotovo do zadnjeg kola trajao je četverboj između Slaska, Rucha, Legije i Lecha, a u posljednjih sedam sezona čak pet različitih klubova iz pet različitih gradova osvajalo je naslov prvaka (Legia Varšava, Zaglebie Lubin, Wisla Krakow, Lech Poznan i Slask Wroclaw). U prvoj ligi su samo dva kluba iz glavnog grada (Legia i Polonia), ali ni na koji način ne odskaču od ostatka lige po svojoj financijskoj ili logističkoj povlaštenosti.

Košarkaška liga još je ekstremniji primjer snage malih gradova i sredina, jer tamo praktično ni nema ozbiljnog kluba iz Varšave, pa ni iz većine drugih velikih gradova. Poljsku košarku drže relativno mala mjesta poput Sopota, Wloclaweka, Koszalina, Zgorzeleca..., koja imaju ozbiljno financijsko zaleđe, grade ili su izgradili prekrasne dvorane i imaju dugoročne planove i ciljeve koji "drže vodu".

Putujući od Lodza prema Gdansku, cesta vas vodi kroz jedno od najdepresivnijih mjesta koje možete na brzinu vidjeti - Wloclawek. "Gradić" od oko 120.000 stanovnika uistinu ružne, baš socijalističke vizure. Ali i grad koji živi, grad koji radi, grad koji napreduje. Grad u kojemu "stoluje" naftna kompanija Anwil Grupa, koja ima poseban autobusni kolodvor na kojeg svako jutro dolaze tisuće i tisuće radnika iz grada i okolice. I taj Anwil stvorio je jedan od najtrofejnijih poljskih košarkaških klubova i izgradio sportsku dvoranu koja usred Wloclaweka izgleda kao svemirski brod posred Černobila.

I u takvom trenutku ne možete se ne sjetiti naših poharanih industrijskih velikana čijom je devastacijom i pljačkom profitiralo 1% povlaštenih, a ispašta 99% prevarenih. I vremena kad smo ratujući sanjali državu u kojoj ćemo živjeti od svojih ruku i glava, od svog rada i pameti, a ne iz dana u dan gledati kako nas političke elite pljačkaju, varaju i vode u provaliju besramno nas lažući u lice kako je to "za naše dobro".

Putevi Hrvatske i Poljske danas su potpuno različiti od onoga kako je to izgledalo prije samo 10-15 godina. Banalan, ali iznimno slikovit primjer - kad je Hajduk 1994/95 igrao protiv Legije u kvalifikacijama za Ligu prvaka, bila je to "igra mačke i miša", na svim razinama. Od igračke, preko infrastrukturne, do financijske. Hajdukovci su se tada zabavljali pričom bi li ponajbolji poljski igrač Krzysztof Ratajczyk imao mjesta u Hajdukovoj momčadi, a mjesecima su se prepričavale "priče iz istočnog bloka" kad se otišlo na gostovanje u "tmurnu i depresivnu Varšavu".

Danas? Danas Hajduk grca u financijskim okovima koje su mu ostavile rastrošne uprave, razmišlja ima li snage za doživjeti kolovoz u Europi i molećivo gleda prema istoj toj Legiji koja sad razmišlja bi li ponajbolji Hajdukov igrač (!) Goran Blažević imao mjesta u varšavskoj momčadi i Hajduku osigurao par stotina tisuća eura tek za ukrcavanje u višemilijunsku "crnu rupu". Danas Legia igra na za stotinjak milijuna eura "redizajniranom" stadionu koji se zove "Pepsi Arena", dok na "poljudskoj ljepotici" škripe zahrđali vijci, a nikome ne pada na pamet ponuditi par milijuna nečega da bi "ljepotica" obnovila svoju "šminku" i nazvala se njegovim sponzorskim imenom.

Jer danas u Hrvatskoj bi samo mazohist poželio ulagati u sport, nakon svega što se u našem sportu, ali i društvu općenito, događalo u posljednjih desetak godina.

"Ovo više nije ona Poljska od prije 15 ili 20 godina", pričao nam je u Gdansku Igor Miličić, jedan od onih sportaša za koje Hrvatska niti ne zna da postoje, a u nekoj drugoj državi su zvijezde prve kategorije i veleposlanici neke uspješne i pozitivne Hrvatske.

Nije ni Hrvatska. Samo za razliku od Poljaka, mi možemo reći - nažalost.

Poljska, zapravo, ni na koji način nije zemlja koja je usporediva s Hrvatskom. Ali ne na onaj način na koji bismo mi, "za sve njih Zapad", htjeli. Potpuno suprotno. Poljska je prije deset godina bila deset godina iza Hrvatske. Danas je Poljska, i u gospodarstvu i u sportu, barem deset godina ispred.