Dosadno vam je? Španjolcima nije

Pitanje je s kime se svađaju oni koji pitaju "kome je ovaj nogomet Španjolske lijep i atraktivan"?

Naime, to nitko ni ne tvrdi.

Postalo je popularno "kontrirati" tom navodnom, a zapravo nepostojećem stavu da Španjolska igra lijepo i atraktivno. No, to mogu raditi samo oni koji stavljaju znak jednakosti između igre Barcelone i igre Španjolske, pa sve komplimente na račun Barcelone - čiju su igru proteklih godina mnogi i stručnjaci i igrači i komentatori zvali jednom od najljepših svih vremena - pripisuju i Španjolskoj te se danas čude - zašto je ovo nekome lijepo?

Barcelona nije isto što i Španjolska. Vidite tu mnoga ista lica, vidite tu slično strpljenje i kvalitetu u držanju lopte, no Barcelona ne samo što je bolja momčad, već je i puno atraktivnija. Barcelona ima širinu jer igra s pravim krilima (što Španjolska ima tek kada uvede Pedra i/ili Navasa), i Barcelona ima puno više dubine jer u napadu osim tih brzih krilnih igrača ima i najboljeg nogometaša svijeta, Lea Messija. Španjolska, k tomu, nema ni izbliza tako ofenzivno kvalitetnog beka kao što Barcelona ima u Daniju Alvesu, i Španjolska igra s puno zatvorenijom i defenzivnijom kadrovskom formacijom gdje uglavnom starta s tri igrača koji su po vokaciji zadnji vezni - Xavijem, Alonsom i Busquetsom.

Čini li vam se da postoji ikakva sličnost u opasnosti koju predstavlja napad Villa (Pedro)-Messi-Sanchez (Afellay) s napadom Iniesta-Fabregas-Silva kakav forsira Del Bosque?

Španjolska je komplimente, zasluženo, dobila na Euru 2008. Ne treba zaboraviti da je tada imala drugog izbornika, Luisa Aragonésa i da je igrala drugačiji, ipak hrabriji i ofenzivniji nogomet, što se najbolje vidjelo u demontaži Rusa u polufinalu spomenutog Prvenstva.

No, ako je pod Del Bosqueom Španjolska nastavila jednako sigurno pobjeđivati, nema nikakve dvojbe da je prihvatila jedan puno sigurniji, manje rizičan pristup. Od SP-a 2010. do ovogodišnjeg Eura, vidite li ijednu utakmicu koja bi potkrijepila tezu da Španjolci igraju atraktivno? Od Eura 2008. do sinoć, Španjolci su u devet utakmica na ispadanje zabili samo deset golova, a ako uključimo tu i tri produžetka, to je zapravo još jedna cijela utakmica više. Drugim riječima, Furija zabija tek pogodak po susretu (!) nakon što prođe prvi krug velikog natjecanja.

Atraktivno? Stvarno nije. Niti to netko ozbiljan tvrdi.

Španjolska je nekako postala simbol dosadnog nogometa zbog pasivnog pristupa gdje je glavni cilj igre zadržati loptu, a ne napasti protivnika, što se na koncu ne čini puno drugačijim od "braniti se, a ne napasti protivnika". U odnosu na, primjerice, utakmice grčke reprezentacije 2004., nema veće razlike osim što su Španjolci zapravo u ulozi grčkih, a Grci u ulozi španjolskih protivnika.

Ali to je velika, jako velika razlika.

Šteta je što zbog percepije da bi Španjolska trebala igrati neki lijep i atraktivan nogomet u drugi plan padaju neke druge stvari. Uostalom, koji je zadnji veliki prvak koji je igrao posebno dopadljiv nogomet? Ako ne Španjolska 2008., možda Brazil 2002.? A za atraktivnije od toga morali bismo zakopati puno dublje u povijest. Malen je broj utakmica u završnicama velikih natjecanja koje opravdavaju izuzetno visoka očekivanja; ne zato jer su momčadi sputane, nego zato jer igraju protiv najboljih svjetskih momčadi, koje su organizirane, disciplinirane, taktički posložene, jednostavno - kvalitetne. Kao što su kvalitetni i Portugal i Francuska i Njemačka 2010. i Nizozemska 2010. i Italija 2008., momčadi koje su Španjolci prolazili minimalnim pobjedama ili kroz jedanaesterce.

Nekako sporedno je postalo to što gledamo jednu od najuspješnijih momčadi ikada.

Europski prvaci. Svjetski prvaci. I sada finalisti europskog prvenstva, s prigodom učiniti nešto što nikada niti jedna momčad nije uspjela, u vrijeme kada su ova prvenstva konkurentnija i teže osvojiva nego nekada.

Do novog finala su stigli, a da praktički nitko ne spominje neigranje ne samo najboljeg strijelca španjolske reprezentacije u povijesti, Davida Ville, igrača koji je svojim golovima vukao Španjolsku prije dvije godine, već i neigranje starosjedioca Carlesa Puyola, koji je i igrački i karakterno jedan od lidera te momčadi i sigurno jedan od najzaslužnijih za čiste mreže Španjolske u sedam utakmica na ispadanje 2008. i 2010.

Svesti Španjolsku na "Iniesta je dodao Xaviju, pa je Xavi dodao Iniesti" može za potrebe svoje kolumne napraviti naš duhoviti Marin Vuković, ali kada to radi netko u kvazi-ozbiljnoj analizi igre Španjolske, onda je to promašeno jer je Španjolska puno više od toga. Uostalom, da je stvar tako jednostavna, siguran sam da bi se rado na sličan način dodavali Gerrard i Parker ili Nasri i Ribery.

Za doći do trećeg velikog finala u nizu nije dovoljna samo kvaliteta tih veznih igrača o kojoj se najviše priča. Potrebna vam je izuzetna fizička sprema, takva da Španjolci - po svoj logici najmanje gladna i najzasićenija reprezentacija na Euru - u produžetku apsolutno zagospodare terenom protiv Portugala. Takva da sjajni Jordi Alba u 120. minuti utakmice krene u sprint kao da je utakmica tek započela, a ne kao da je već odradio 20 ili 30 takvih sprinteva.

Potreban vam je izuzetan karakter da biste ostali mirni, koncentrirani i strpljivi u svim tijesnim utakmicama, a Španjolska ih je odigrala puno u ove četiri godine, i da biste protivnike lomili u završnicama utakmica, u produžecima, u jedanaestercima.

Potreban vam je sjajan momčadski duh da izdržite činjenicu da već četiri godine imate na glavi nacrtanu metu jer svakoj je reprezentaciji danas cilj srušiti europskog i svjetskog prvaka. Svakom je treneru najveći izazov smisliti protuotrov za Furiju. Svakom je igraču san i želja zabiti toj Španjolskoj. Protiv vas svatko igra na granici svojih mogućnosti, protiv vas svatko igra maksimalno koncentrirano, za vas se pripremaju posebne taktike i strategije, sve kako bi se zaustavio vaš nogomet.

Na kraju, protiv vas su čak i brojke jer u nogometu koji je tako konkurentan, u utakmicama koje su tako tijesne i u kojima mali detalj može prevagnuti na jednu stranu, proći devet eliminacijskih utakmica zaredom može samo zaista velika, psihički, fizički i nogometno kvalitetna momčad.

Josep Guardiola nekoliko je puta govorio kako voli da njegova momčad ima loptu zato jer se "ne zna braniti". Del Bosque je otišao korak dalje, u želji da se Španjolska što manje brani, forsira možda i više veznih igrača, playmakera, nego što bi trebao, sve kako bi dobio posjed lopte koji Španjolcima garantira mir. Španjolska loptu drži ne kako bi zabila pogodak, nego kako ga ne bi primila. I po ukupnom obrambenom učinku, jesmo li ikada gledati bolju reprezentaciju? Postoji li itko tko ne samo da nije primio pogodak devet eliminacijskih utakmica u nizu, već je protivnicima omogućio tako malo šansi i onemogućio im njihov stil igre? No, na taj način malo tko razmišlja o Španjolskoj.

Del Bosqueovim rezultatima teško je sparirati, a i njegova logika - koliko god bila protivna nogometnim instinktima - da u momčad odjednom ugura i Xavija i Alonsa i Iniestu i Silvu i Fabregasa i Busquetsa ima smisla. Del Bosque na terenu želi svoje najbolje igrače, pa ako to znači šest veznjaka - neka tako bude. Španjolska zbog toga nema ni širine ni okomitosti, krilni igrači (Iniesta i Silva) uvlače joj se u sredinu, a "napadač" (Fabregas) nema ni kretnje ni snalažljivost ni brzinu napadača.

Del Bosque je zbog još opreznijeg pristupa nego 2010. na meti kritika španjolskih medija, no čovjek je opet doveo Španjolsku do velikog finala, što nije bio standard za prijašnje španjolske momčadi, također tehnički dotjerane, ali karakterom daleko od aktualne.

Španjolska snaga očito je to držanje lopte u čemu joj nitko nije ravan. Ona svoj stil nametne bilo kojem protivniku, i svatko tko vjeruje da je njemačka okomitost i agresivnost lijek za Španjolsku, mora se prvo prisjetiti dvije velike utakmice u kojima je i sjajni njemački stroj stao i zakašljucao kada je naišao na Furiju.

No, Španjolska je i više od toga. Španjolska je i Iker Casillas, vratar koji možda nikada nije bio broj 1, ali je više od 10-ak godina svjetski top 3 ili top 5 te se nameće kao jedan od najuspješnijih vratara ikada. Španjolska je i Sergio Ramos koji je odigrao zaista veliku utakmicu protiv Portugala, koji je svojim angažmanom na ovom Euru u potpunosti nadomijestio učinak Puyola.

Španjolska je momčad. Koja ne igra atraktivan, ali sigurno ne igra ružan nogomet. Koja možda igra "dosadan" nogomet, ali čiji bi nogomet sigurno bio zanimljiviji kada bi naišla na protivnika koji joj može bolje parirati, koji ju je spreman napasti i koji može dovesti u pitanje njen posjed lopte.

Od Španjolske se uoči utakmice očekuje da leti po terenu i stvara šansa i puce i zabija pogotke, a od protivnika se očekuje da bude discipliniran, zatvoren, oprezan, čvrst i da iskoristi prigodu-dvije koje će mu se ukazati.

I možda je u tim očekivanjima problem.

Nogomet je igra milimetara

Uz sve komplimente na račun igre Španjolske - koje ona zaslužuje, samo ne one koji joj se pogrešno pripisuju poput toga da igra lijepo i atraktivno - i ova Španjolska mogla je biti samo još jedna obična dobra momčad. Jedanaesterci su uvijek lutrija, mogli su ih dobiti Talijani 2008., mogli su ih dobiti Portugalci 2012. Na SP-u 2010. puno je toga moglo poći po zlu u španjolskim 1:0 pobjedama, primjerice, da su Nizozemci iskoristili neku od zlatnih prigoda u finalnom okršaju.

Koliko je mala razlika između trijumfa i neuspjeha svjedoče udarci Brune Alvesa i Cesca Fabregasa. Alvesov se od grede odbio u polje, Fabregasov od stative u gol. Centimetri? Milimetri? Što god bilo, toliko je mala bila razlika između Španjolske i Portugala.

Portugal je odigrao odličnu utakmicu, baš kao što su to protiv Španjolske napravile Italija i Hrvatska. Dobro je zatvorio Španjolsku, štoviše, u dobroj joj je mjeri limitirao i posjed lopte na ispod 60 posto što je španjolski minimum. Portugalci su izašli agresivno, u prvom poluvremenu su čak natjerali Španjolsku u niz netočnih predaja, pa i dugih lopti koje nisu španjolski forte, tek su u produžetku ušli u španjolski mlin i ostali sretni što Iniesta nije iskoristio jedinu čistu šansu Španjolske u 120 minuta.

Bentova momčad zadovoljila je puno uvjeta koje morate ispuniti kako bi pobijedili Španjolsku, ali poput Hrvatske, nije onaj ključni - nije zabila pogodak u onim rijetkim trenucima kada im se ukazala šansa. I iako Portugal nije došao do prilike kakvu je imao Rakitić, može žaliti za brojnim udarcima Cristiana Ronalda koji je mogao zapečatiti utrku s Messijem za Zlatnom loptom (u kojoj je i dalje favorit) da je u gol smjestio neki od "slobodnjaka" ili prilika koje su mu se ukazale.

Italija ili Njemačka? Prije 5-6 godina teško bi očekivali da ćemo uz te dvije reprezentacije vezati epitete "najbolji nogomet", no na ovom prvenstvu, najatraktivnije su odigrali upravo Azzurri i posebno Elf. Talijani su se pod Prandellijem opustili i igraju za dušu, a Nijemci su pod Löwom stroj koji melje, gazi, koji koristi svaku prigodu kako bi odigrao okomitu loptu i u što bržem roku stigao pred suparnički gol.

I jedni i drugi imat će dobru šansu protiv ranjive, umorne i barem teoretski zasićene i predvidljive Španjolske.

Ali u ovoj Španjolskoj kucaju srca šampiona, što dokazuju i na ovom Euru, a to je puno veća priča, važnija za njihovo mjesto u nogometnoj povijesti, od toga je li "Xavijevo dodavanje Iniesti" dosadno ili nije.

Pravo je pitanje - tko će im konačno stati na put?