Savršen start - da je bilo bolje, ne bi valjalo

Prvi se mačići u vodu bacaju.

S tim u skladu, pobjeda protiv Koreje ne osigurava ni četvrtfinale, a kamoli zlatnu medalju. Tek će naredne utakmice pokazati je li Južna Koreja ovako slaba kakvom ju je učinila Hrvatska (vjerujem da nije), ili je ovih 60 minuta bila savršena naznaka izuzetne pripremljenosti Hrvatske.

Traženje nedostataka u igri Hrvatske bilo bi zaista cijepanje atoma. Uostalom, kada su brkovi Zlatka Horvata možda i najveći problem u cijeloj utakmici, onda znate da problema nije bilo.

Bilo je, istina, promašenih zicera, ali kada dobijete 10 razlike na otvaranju Olimpijskih igara, a usput promašite dosta čistih lopti, trener će vas prozvati zbog dekoncentracije, ali će u sebi biti zadovoljan. Jer, promašeni ziceri nisu zaista problem kod ovako vrhunskih igrača, to će sjesti na svoje mjesto. Ali, promašeni ziceri znak su da momčad stvara čiste šanse, a to je puno važnije.

Možda je pretjerano govoriti o Južnoj Koreji kao "tradicionalno neugodnom suparniku", jer na kraju krajeva – Hrvatskom uglavnom Korejce dobiva. Ali, da je njihova leteća i nekonvencionalna 3-3 obrana barem na određene periode utakmice uvijek znala biti problem – jest.

Ne u Londonu.

Od prve minute, Hrvatska je točno znala kako igrati na takvu obranu, odlično kretanje i jednako dobra dodavanja omogućila su Hrvatskoj niz relativno laganih udaraca i pogodaka.

Očekivali smo da će Kauboji biti fizički snažniji od Južne Koreje, a to se jasno vidjelo u obrani, u brojnim blokovima, u brojnim čvrstim klinčevima iz kojih Korejci nisu mogli pobjeći.

No, Hrvatska je Koreju i nadtrčala. Hrvatska je Koreji prodavala kontre. Hrvatska je na Koreju radila pritisak brzim centrom, koristeći i najmanju šansu za odigrati što brži napad. Hrvati su dominirali 1 na 1, dominirali su tehnički, šuterski, snagom, visinom, ali čak i brzinom.

Hrvatska je, jednostavno, izgledala baš raspoloženo. Kao da je u London stigla svjesna svoje snage, puna samopouzdanja. Navikli smo na dobru atmosferu u rukometnoj reprezentaciji, ali osjeća se i da je ovo sada već treće Golužino natjecanje, da ima dobar puls za ovu skupinu igrača, da su momci već dugo zajedno baš u ovom sastavu, da su zaista uigrani i da su u izvrsnoj fizičkoj i igračkoj formi.

Iz natjecanja u natjecanje raste uloga Domagoja Duvnjaka, i iako bi bilo pretjerano reći da je to danas "njegova" momčad, pokazao je i protiv Južne Koreje da je spreman i sposoban biti vođa na terenu. Odlično vuče kontru, sjajno vidi i osjeća pivota, ima krasan, silovit šut. Nije na Balićevoj razini u razigravanju drugih vanjskih igrača, nije ni toliko kvalitetan 1 na 1 poput Ivana Balića, ali hej, za to imamo – originalnog Ivana Balića.

Već smo znali da imamo četiri krila svjetske klase pa ne čudi 13 golova krila, ali je nakon SP-a u Švedskoj još ostalo ponešto skepse oko vratara. Nadajmo se da se po jutru dan poznaje, jer i Alilović i Losert bili su na izuzetno visokoj razini, razini koja je Hrvatskoj gotovo uvijek dovoljna za pobjedu. Istina, obrana je natjerala Korejce u puno teških šuteva, pa neće biti lako zadržati sličan postotak protiv boljih ekipa, ali ovakav nastup sjajna je stvar za njihovo samopouzdanje.

Ostaje za vidjeti kako će u narednim utakmicama, na posloženije obrane, reagirati desni vanjski - Kopljar je promašio dva zicera, Buntić je u završnici odigrao prilično loše razdoblje te je možda i jedini koji nije zaslužio visoku ocjenu. Obojica su odigrali velikih utakmica za reprezentaciju, na važnim natjecanjima i protiv jakih suparnika, ali problem je znao biti kontinuitet.

Odlična igra i brzo razbijanje otpora Južne Koreje omogućilo je i izborniku Goluži dosta rotacija, što je za ovako zgusnut turnir sjajna vijest. Nije izmoren jedini pivot Vori, Balić se jedva uznojio, Duvnjak, Lacković i Vuković odigrali su taman koliko treba da ih dobro "probije znoj", a da ostanu svježi za naredne susrete.

Realno, prva utakmica nije mogla proći bolje.

Također realno, ovakva Hrvatska nema što skrivati, u London je, bez obzira na jaku konkurenciju, došla po medalju.

I da završimo u realnom tonu – pobjeda protiv Koreje ne znači puno, i već idući susret bit će prava provjera. Srbi će pokazati je li naš napad zaista tako razigran, kreativan i lagan, ili je puno toga išlo na dušu Korejcima. Za obranu bismo, ipak, mogli više garantirati, jer kakvi god bili – ovakve brze Korejce malo će tko moći zadržati na samo 21 pogotku. Obrana je pokretljiva, snažna, visoka, uigrana. Prava hrvatska.

Ovoga puta, mislim da nema straha od "visokog letenja", barem ne u svlačionici rukometne reprezentacije – mediji su već druga priča.

Kauboji su previše iskusni da bi sada pomislili da će na isti način, po 10 razlike, dobiti sve protivnike do kraja.

Dobro znaju da ih čekaju ključne utakmice na gol-dva razlike koje se odlučuju u završnici, i često su stvar karaktera. Stoga, ono što zaista veseli nije tih 10 razlike, već stav, pristup i energija, jedan dobar osjećaj koji su Kauboji ostavili u prvom nastupu.

Osjećaj da su u London došli po zlato.