O veslačima ne znamo ništa dok ne osvoje olimpijsku medalju, o nogometašima znamo sve i prije prve utakmice

Martin Sinković, Valent Sinković, Damir Martin i David Šain. Ponovite još nekoliko puta u sebi ta četiri imena. I Nikolu Bralića negdje memorirajte, njihovog trenera i čovjeka koji im je na peručkom jezeru kraj Sinja pronašao idealne uvjete za tesanje olimpijske medalje.

To su sportaši koji su ušli u povijesne knjige hrvatskog veslanja i hrvatskog sporta. Od danas pa zauvijek, njihova imena upisana su u listu onog malog postotka čovječanstva koji je zaslužio čast osvajanja olimpijske medalje.

Zagrebačko-osječko-vukovarsko-sinjska veslačka momčad još je jednom pokazala koliko je veslanje ukorijenjeno u hrvatsku sportsku povijest i koliko je taj sport u našoj državi važan i velik. Sport studenata, liječnika, inženjera, sport onih pravih, iskonskih sportaša koji sigurno nisu uzeli veslo u ruke kako bi si osigurali egzistenciju. Jer neće.

Mogu se kladiti da većina hrvatskih ljubitelja sporta ne može iz glave nabrojati sve članove brončanog osmerca iz Sydneya 2000. Isto tako ću se za nekoliko godina kladiti da će vam trebati malo vremena i "google-prijatelja" da biste nabrojali svu četvoricu aktualnog srebrnog četverca.

To je tako, navikli su veslači biti "sa strane". Navikli su da se oko njih ne lijepe sponzori i sponzoruše, da ih "lajfstajl-novinarke" ne proganjaju s bežičnim mikrofonom i krucijalnim, životno važnim pitanjima tipa "kojeg faktora vam je krema za sunčanje". Navikli su da za svoju životnu egzistenciju moraju nakon treninga otići negdje drugdje i da mogu samo sanjati milijune koje je, primjerice, jedan Anas Sharbini zaradio na ime svog "talenta".

Njihov talent ne plaća nitko. Njihove hirove nitko ne trpi, jer nemaju iza sebe ni menadžere, ni direktore, ni "prijatelje obitelji". Njihovi hirovi se ne mogu platiti novčanom kaznom, oni se plaćaju - rezultatom. Za njih nitko niti pita, niti čuje osim jednom ili dvaput godišnje, kad se tek završnom rečenicom u sportskom prilogu nakon dnevnih vijesti spomene kako su "osvojili svjetsko zlato". Tek tako.

Život je takav. Veslači obično nakon utrka žure na kolokvije, radna mjesta ili u knjižnice. Nogometaši obično nakon utakmica žure u narodnjačke klubove. O veslačima ne znamo ništa dok ne osvoje olimpijsku medalju, o nogometašima znamo sve prije negoli odigraju prvu seniorsku utakmicu. Nogometašima čestitamo kad "odigraju hrabro pa izgube", veslačima zamjeramo što su osvojili "samo" srebro. Samo olimpijsko srebro.

Braća Sinković, Damir Martin i David Šain nikoga na svijetu ne mogu razočarati "samo" srebrom. Osim, eventualno, sebe samih. Samo oni znaju koliko su znoja prolili, kilometara odveslali, bolova u mišićima i leđima istrpjeli, "noževa" u plućima proživjeli i preživjeli. Nijemci su ostali bez svjetskog zlata zbog toga što je jedan od njih "promašio vodu" u posljednjem zaveslaju. I njima je sudbina negdje morala "vratiti".

Vratit će i našem četvercu. A olimpijsko srebro ostat će vječan spomenik sjajnoj posadi koja pred sobom još ima puno utrka, puno suparnika, puno medalja. Zlatnih, srebrnih, brončanih.

Bravo, momci! Bravo Martine, Valente, Damire, Davide!