Bilo je to vrijeme kad su košarkaški bogovi hodali zemljom. Američki, ali i hrvatski

Rođakov novi videorekorder još je mirisao na novo. Kazetu sam nabavio u jednom od rijetkih dućana koji su ih prodavali. Bila je to 1992. godina, godina rata, godina u kojoj bi "pametni telefoni", Youtube kanali, DVD playeri i "video na zahtjev" zvučali kao priča iz daleke budućnosti. Ona 2002. godina iz Oliverove pjesme bila je čitavo desetljeće udaljena. Baš kao i danas. Samo u suprotnom smjeru.

Bila je to moja prva video kazeta, iako videorekorder još u mojoj kući nije postojao. Prvi dio kazete bio je popunjen. Pogađate već čime. Onom prvom utakmicom iz skupine. Drugi dio bio je rezerviran za finale. Dva košarkaška Dream Teama. Kako tada, tako i danas. Na tu kazetu nikad prije i nikad poslije ništa drugo nije snimljeno. Ta VHS kazeta, s te dvije utakmice, stoji i dalje kao relikvija u mom ormaru.

Sedmi kolovoza bio je dan između Rusije i Amerike. Ili ako baš hoćete - između Zajednice Neovisnih Država i Sjedinjenih Američkih Država. Koliko samo udruženih i sjedinjenih država nasuprot male Hrvatske, koja bi s još svoja dva brata blizanca još uvijek bila "tanja" od jedne Moskve ili New Yorka.

Sedmi kolovoza bili smo najbolja ovozemaljska košarkaška reprezentacija. Jer oni koji su nas sutra čekali bili su - vanzemaljci. Zgodno je i potpuno prikladno tada skovan naziv "Dream Team". To je doista bila momčad iz snova. Nikad prije i nikad poslije neće se naći jedna grupa sportaša koja će izazivati toliko pažnje i koja će imati toliko velikana. Iako se često nakon te 1992. mnoge američke muške i ženske reprezentacije "bogohule" nazivom "Dream Team", nitko se nikad i nigdje neće približiti onome što su Amerikanci predstavljali u Barceloni.

"Bilo je to kao da sam na turneji s 12 rock zvijezda", kazao je njihov trener Chuck Daly. "Kao 12 Elvisa". Dobro, nije baš da su ljudi ludovali za Christianom Laettnerom ili Johnom Stocktonom, ali za ostale je doista bio u pravu. Pričao je puno godina kasnije možda i najbolji košarkaški asistent svih vremena kako ga je neka grupa navijača pitala može li ih uslikati s Charlesom Barkleyem. Stockton je, naravno, uzeo aparat i škljocnuo. Kasnije, kad su ga vidjeli kako se zagrijava s Jordanom, Magicom, Birdom i tim istim Barkleyem, zacijelo su se zasramili.

Taj prvi i jedini pravi Dream Team nastao je skoro pa slučajno. Amerikanci su se naljutili kad su u Seoulu 1988. shvatili da svijet više "ne doživljava" njihove sveučilišne momčadi i da s njima zlato više neće osvojiti. Europa je napredovala, a tamo negdje na Balkanu formirala se generacija koja je s toliko lakoće pobjeđivala konkurenciju i zabavljala navijače da je nešto trebalo napraviti. U Barceloni 1992. ta Jugoslavija bi bez ikakve dvojbe "ispeglala" bilo kakvu američku sveučilišnu selekciju. A to je za američki ego bilo previše.

I svejedno se ideja o otvaranju olimpijskih vrata profesionalacima iz NBA lige toj istoj NBA ligi nije svidjela. NBA je tada bila zatvorena, elitistička organizacija u kojoj ni jedan Dražen Petrović, onaj najbolji kojeg je ostatak svijeta tada imao, nije dobivao priliku. Jer se tada nije gledalo koliko je dobar, nego odakle dolazi. "Tamo prijeko", što se Amerikanaca tiče, nema ništa vrijedno za njihova mjerila.

Opirala se neko vrijeme i NBA liga slanju svoje elite među "smrtnike", a zapravo je baš taj izlazak "kreme" NBA lige izvan granica SAD-a kumovao svjetskoj ekspanziji i eksploziji NBA lige, koja zbog toga Dream Teama do danas ubire plodove. Ne višemilijunske, nego višemilijardske. Od 1992. i Dream Teama NBA liga se probila u sve države svijeta i postala najpopularniji "američki" sport na globalnoj razini.

Da, kupio sam kazetu radi Amerikanaca, ali još više - radi Hrvatske. Imali smo i mi svoj Dream Team. Imali smo i mi nešto što smo mogli pokazati svijetu.

Jugoslavija je nestala u ratnom vihoru, agresija na Hrvatsku buktala je tih godina svojom punom snagom, a zajedno s državnom zajednicom nestao je i najveći potencijalni protivnik američkog Dream Teama na Olimpijskim igrama. Srbija je zbog agresije na Hrvatsku i BiH bila pod sankcijama, no veliki Juan Antonio Sammaranch i tadašnji prvi čovjek Fibe Bora Stanković nisu željeli da olimpijski košarkaški turnir protekne bez barem dijela onog najboljeg što europska košarka ima.

Hrvatskoj su otvorena vrata kvalifikacija u Murciji i Zaragozi, koje su Dražen, Toni, Dino i ostali prošli bez problema. Kao i kompletan olimpijski turnir, utakmice protiv Schmidtovog Brazila, San Epifaniove Španjolske, Schrempfove Njemačke, Angole i Australije Hrvatska je rješavala tek nešto malo teže nego Amerikanci. Sve do polufinala i ZND-a nismo imali većih problema, a nakon što je Volkov promašio bacanja, a Gorin polaganje u posljednjim sekundama, Hrvatska je otišla tamo gdje još je bilo mjesto. U finale. I u besmrtnost.

Uvijek i svugdje će pisati da je Hrvatska jedina reprezentacija na svijetu koja se uspjela zadržati na 30-ak poena minusa. Uvijek i svugdje će pisati da je Hrvatska jedina reprezentacija na svijetu koja je imala vodstvo protiv Amerikanaca. Onih 25:23 i "spusti se Franjo", mrgodne face američkih "rock zvijezda" - bili su to trenuci za povijest.

Za "hrvatsku stvar" takav zvjezdani izlazak na scenu značio je više, strahovito više od same sportske utakmice. Hrvatska, za koju je svijet u to vrijeme znao isključivo preko slika rata i nesreće, odjednom je postala mjesto gdje odakle dolaze sjajni sportaši koji se usuđuju "prijetiti" Dream Teamu.

Da, Dražen Petrović bio je vjerojatno jedini košarkaš na tom turniru koji je iskreno mislio i govorio kako "Hrvatska Amerikance može pobijediti". Nije mogla, ali Dražen nikad, nikome nije unaprijed priznavao da je bolji. Pa nije ni "vanzemaljcima". I zbog takvog stava ga se uvijek sjetimo. Zbog takvog stava i dan danas se pitamo kakva bi bila hrvatska košarkaška povijest, pa i sadašnjost, da nije ušao u taj prokleti Golf godinu dana kasnije.

Iako su izgledali bezbrižno i samouvjereno, Amerikanci su tek godinama kasnije priznali da su ipak razmišljali o Hrvatskoj. Da su je držali jedinom reprezentacijom koju vrijedi "pogledati". O njoj nešto naučiti, saznati što rade i kako igraju. Nisu slučajno Jordan i Pippen bili toliko "napaljeni" na Tonija Kukoča, u kojeg se njihov gazda Jerry Reinsdorf toliko zaljubio i kojeg je toliko hvalio da se veliki Pip zbog toga osjetio "iznenađen i uvrijeđen". Nije se slučajno Barkley unosio u lice našim igračima i gestikulirao prema našoj klupi. Nije slučajno Magicovo lice u nekoliko navrata ostajalo bez osmijeha. Oni su mogli pobjeđivati i s pola gasa. Sve osim Hrvatske. Tu je, ipak, nešto trebalo i odigrati.

I nemojte se sramiti patetike. Posebno danas, kad smo toliko daleko od europskih i svjetskih košarkaških visina. Danas, kad su naša realnost Cipar, Austrija i Mađarska i kad neki novi "Dream Team" s Kobeom Bryantom, LeBronom Jamesom, Kevinom Durantom o Hrvatskoj ne mora razmišljati, pravo je vrijeme za bar malo izliječiti naše ranjene košarkaške duše.

Svi koji ste doživjeli ponos tog finala, svi koji ste osjetili adrenalin trenutka kad se uz američku himnu na jarbol podizala i hrvatska zastava sigurno ga do danas nosite u sebi i čuvate kao nešto posebno. Vi koji niste ili se ne sjećate, potražite po internetu, pogledajte i uživajte, budite ponosni. Jer bilo je to vrijeme kad su košarkaški bogovi hodali zemljom.

Američki, ali i hrvatski.