Cilj je ostvaren, ali san nije dosanjan

Španjolska i Hrvatska su "tu negdje", što se nakon do sada viđenog može reći za puno reprezentacija na turniru gdje gotovo svatko svakoga može pobijediti, osim, dakako reprezentacije Velike Britanije.

Nije fer reći da je Hrvatska bolja od Španjolske, to ne sugeriraju ni rezultati na proteklim natjecanjima, ni u međusobnim susretima, pa niti tijek četvrtfinalnog susreta. Ne treba zaboraviti da je Hrvatska imala izuzetno raspoloženu vratarku Ivanu Jelčić, koja je skidala i sedmerce i zicere i bez čijeg bi učinka Španjolke ostvarile i veću prednost.

Reći "da nismo napravili toliko pogrešaka" u ženskom rukometu je kao da u nogometu kažete "da smo zabili više golova", jer to je, zapravo, ključ. Hrvatska je u šest utakmica uknjižila čak 90 izgubljenih lopti, uključujući 18 protiv Španjolske, tri više od protivnica.

A izgubile su - tri razlike.

Teško je pobijediti u četvrtfinalu Olimpijskih igara ako promašite čiste kontre, kao što je dvije promašila Maja Zebić. Teško je pobijediti ako na svako isključenje protivnica uzvratite odmah sa svojim isključenjem. Teško je pobijediti ako ne pokupite obranjene sedmerce protivnica, teško je pobijediti ako vam se ozlijedi najbolja igračica, a jedina moguća zamjena sjedi na tribinama jer nije u planovima izbornika. Teško je pobijediti ako protivnicama ostavite prostora za 11 čistih udaraca s krila (osam golova), ako imate šest isključenja, ako imate spomenutih 19 izgubljenih lopti uključujući takve gdje jedna igračica nesmetano dodaje drugoj ravno u nogu.

No, u ženskom rukometu, uz sve to je ipak moguće pobijediti jer podjednako griješe i protivnice.

Hrvatska nije izgubila od Španjolske zbog toga već zbog psihologije.

Kada vam u 40. minuti utakmice, na samo minus 2, izbornik u time-outu objašnjava da "nije još sve gotovo", to je loš znak. Jer, naravno da nije gotovo. A ako je Canjuga to imao potrebu reći, očito je osjećao jednu defetističku atmosferu među djevojkama nakon ozljede Andreje Penezić, najkvalitetnije hrvatske rukometašice. "Penke nema", objašnjavao je Canjuga svojim igračicama koje u glavi, a posljedično ni na terenu, tu činjenicu nisu mogle prihvatiti i nadvladati.

Canjuga se vjerojatno neće previše pitati je li i sam kumovao porazu zabetoniravši Maidu Arslanagić, jedinu kvalitetnu vanjsku pucačicu uz Penezić, na tribine, jer je potpuno uvjeren da se "momčad koja pobjeđuje ne mijenja", a rezultati u prvom krugu dali su mu za pravo da je momčad dobro odabrao i da mu Arslanagić ne nedostaje. Nažalost po reprezentaciju i po Canjugu, u trenutku kada se ozlijedila Penezić, trebala mu je upravo Arslanagić.

Djevojkama je, kada se podvuče crta, teško prigovoriti jer su odigrale dobar turnir, i pojedinačno i kao ekipa.

Vratarke Jelčić i Grubišić bile su među ponajboljima na turniru po postotku obrana, a u najvažnijoj utakmici Jelčić je bila najbolja hrvatska igračica. To je sve što od vratarki možete tražiti.

Obrana je bila među boljima na turniru, iako je popustila protiv Španjolske dopustivši ne baš posebno kreativnim Španjolkama da i bez prave ideje dolaze do lijepih prigoda za pogodak. Treba istaknuti odličnu rolu Sonje Bašić, najmlađe reprezentativke na ovom natjecanju (24 godine) koja se prometnula u "ministricu obrane", odigravši snažno, srčano i pametno, pokazavši pritom da je vrlo snalažljiva i efikasna pred suparničkim golom (realizacija 8/9).

Nositeljice igre odigrale su također u skladu s očekivanjima. Andreja Penezić bila je najbolja hrvatska rukometašica, zabila je više golova s devet metara nego sve ostale zajedno. Nažalost, u ključnoj utakmici nije imala prigodu pokazati može li odvesti ovu reprezentaciju do borbe za medalje, iako joj treba odati priznanje što se pokušala vratiti unatoč ozljedi. Bez nje, Hrvatska je potpuno izgubila jednu dimenziju igre u napadu, pokušavale su Lovrić, Horvat i Franić nadoknaditi njen učinak, ali nije išlo. Ako se nešto može prigovoriti Penezić, to je samo povremena pasivnost jer s njenim šutem i atletskim mogućnostima, ona u ovakvoj reprezentaciji treba preuzeti još više rizika, mora odigrati još odlučnije, pa ako treba i - forsirati.

Miranda Tatari očekivano je bila srce ove momčadi. Tatari se mogu uvijek spomenuti izgubljene lopte (19 na turniru), nerezonski šutevi, ali Tatari će potegnuti kada druge neće, Tatari će pokušati iznuditi sedmerac ili isključenje kada druge neće, Tatari će se baciti na glavu tamo gdje druge neće. S 24 gola i 17 asistencija bila je uz Penezić najkorisnija igračica hrvatskog napada, i dok druge neće imati hrabrosti preuzeti veću odgovornost - Canjuga može biti zahvalan na Tatari.

Kristina Franić odigrala je korektan turnir, vrlo aktivna u obrani (10 ukradenih lopti), s dosta oscilacija u napadu gdje je varirala od odličnih udaraca i dobrih asistencija do alibi poteza koji su često završavali izgubljenim loptama. Lidija Horvat je jedina uz Penezić pokazala da ima pravi šut s devet metara, no i u njenoj igri bilo je previše pasivnosti da bi se nametnula protivnicama.

Krila su također imala dobar turnir, s realizacijom koja je mogla biti i bolja (22/38), ali je za ženski rukomet u najmanju ruku korektna. Ugodno iznenađenje bila je Dijana Jovetić, najbrža i najbolja u tranziciji koja je Hrvatskoj bila jako oružje, ali je, dojam je, mogla i trebala biti još jače. Maja Zebić bila je treći najbolji strijelac reprezentacije, dobra sa sedam metara, ali turnir će uvelike pamtiti po dvije promašene kontre protiv Španjolki, a Gaće i Pušić-Koroljević imale su po postotku i bolju realizaciju od Zebić i Jovetić.

Na crti je ogroman posao odradila Vesna Milanović-Litre, ostaje žal što je suigračice nisu uspijevale i češće pronaći, u malo boljim situacijama za gol. Svoju ulogu u obrani dobro je odradila i Šerić, precizna (5/6), ali i rastrošna u napadu (pet tehničkih pogrešaka).

Sve u svemu, vrlo dobro. Dovoljno za prolazak skupine, za proboj među osam najboljih reprezentacija na svijetu i dva vrijedna skalpa, nedovoljno za borbu za medalje gdje su se hrvatske rukometašice vidjele i koju su priželjkivale.

Osnovni cilj je ostvaren, san nije dosanjan.

Hrvatice su došle u London u najboljim godinama, gotovo sve između 25 i 30 godina (Bašić 24, Jelčić 32, Horvat i Zebić po 30), zdrave i u naponu snage. Spremne za veliki rezultat koji je izostao.

Do Rio de Janeira je dalek put, i vremenski i natjecateljski gledano. Od 26-godišnje Penezić se tek očekuju najbolji rukometni dani, ali reprezentaciji će trebati svježa, i kvalitetna krv u novom olimpijskom ciklusu. Potrebno je imati viziju kakvu je imao Lino Červar nakon Pekinga i odrediti koje su to aktualne, a koje potencijalne reprezentativke koje u novom ciklusu mogu jurišati na novi nastup na olimpijskim igrama. Problem je što neke nove, talentirane generacije baš i nema na vidiku.

I to je, zapravo, najveća tragedija ovog dobrog, ali ne fantastičnog rezultata. Djevojke su mogle vratiti ženski rukomet na sportsku mapu, postati nove heroine domaćeg sporta. Svijet voli pobjednike, Hrvatska posebno, pa bi jedan veliki rezultat rukometašica ne samo donio slavu djevojkama već bi pomogao ženskom rukometu u razvoju. Zainteresirao bi klinke diljem zemlje, nadahnuo bi ponekog poduzetnika, dao bi snagu i legitimitet Podravki i Lokomotivi, zainteresirao bi medije barem na neko vrijeme, skrenuo bi pažnju države i lokalnih sredina na ženski rukomet.

Kauboji su u Portugalu napravili taj iskorak iz prosječnosti u orbitu. Djevojke su puno i naporno radile da bi došle tu gdje jesu i za to zaslužuju pljesak, ali carice poput rukometaša ne mogu postati dok ne naprave nešto zaista veliko.

London će zato još neko vrijeme boljeti, jer su ove OI bile savršena prigoda upravo za to.