Tunis je pravi pokazatelj da je Hrvatska spremna otići do kraja

Kauboji su bili spremni za ovakav okršaj. Najavljivali su upravo ovakvu utakmicu čim su saznali protivnika u četvrtfinalu, znali su da će Tunižani u jednoj utakmici "na sve ili ništa" odigrati na granici dozvoljenog, često iznad nje, a nerijetko i iznad granice prljavoga. Znali su da ih čeka jedna agresivna obrana i da ih čeka protivnik koji nema što izgubiti, a u takvim utakmicama su momčadi poput Tunisa najopasnije.

Znali su i kako treba na takvu igru protivnika odgovoriti, ali u samoj utakmici im je ipak trebalo jedno poluvrijeme da se toga prisjete. Jer, koliko god spremni bili na agresivne Tunižane, teško je biti spreman na situacije poput one kada je Megannem raspalio po Čupiću bez ikakve želje i namjere da dohvati loptu. A bilo je još takvih udaranja, samo manje vidljivih i očitih.

Hrvatska nije igrala pametno u napadu, dopustila si je previše fizičkog kontakta umjesto da odigra s brzim protokom loptom, s puno kretanja i ne tako zbijeno u sredini, igrajući ovako na tuniski mlin. Ni obrana 6-0 nije bila prava, pa uz tek dvije obrane Mirka Alilovića rezultat i nije mogao biti bolji od 12:13 na poluvremenu.

Znali smo da je Hrvatska (puno) kvalitetnija, ali smo znali i da nema pravo na 30 loših minuta jer je Tunis bio spreman ukrasti pobjedu ako se Hrvatska na vrijeme ne uspravi i pokaže zube agresivnijem protivniku.

Bio ja to najveći test za ovu Hrvatsku u Londonu, i Kauboji su ga položili s odličnim. Važnije je i znakovitije pobijediti Tunis na ovakav način nego preletjeti Dance ili Mađare u skupini kroz kontre, prodore, relativno lagane šuteve.

Kako to već u rukometu obično biva, preokret je započeo obranama Alilovića, Hrvatska je preuzela vodstvo i izgradila ga do ugodnih +5, i iako nije uspjela u nekoliko prigoda prelomiti utakmicu, bez većih je problema privela utakmicu kraju, ne dajući Tunisu ozbiljnu šansu za priključak, iako Gojunu nije trebalo ono isključenje tri minute prije kraja. Jakov duguje piće Duvnjaku koji je u idućem napadu, s igračem manje, otklonio sve dvojbe oko pobjednika.

Alilović se razbranio iza obrane 5-1 koju je Hrvatska zaigrala u drugom dijelu i koja je bila puno veći izazov za tehnički limitirane Tunižane. Uobičajeno je do sada Hrvatska u prvom dijelu "slomila kičmu" suparnicima ostavivši ih na desetak golova, a onda u nastavku kroz 17-18 golova u napadu odjurila do laganih pobjeda, no Tunis je zakočen baš u tom drugom dijelu kada je zabio okruglih 10 golova.

Napadački je povukao Denis Buntić, rasteretivši lijevu stranu napada i otvorivši dosta prostora i za Čupića koji je nemilosrdno trpao mrežu Maggaiza. Stručni stožer dobro je proučio Tunis i vrlo rano se pomirio s činjenicom da protiv tako agresivnog suparnika pasivni Kopljar u napadu ne može biti od velike koristi. Kako bi zadržao ritam od samo jedne izmjene obrana-napad, u prvom dijelu, kada je desni vanjski bio dalje od hrvatske klupe, Goluža je igrao s Balićem na toj poziciji, da bi u nastavku bilo lakše koristiti Buntića što je ovaj izvrsno iskoristio i ponovno pokazao da je pravo rješenje kada Hrvatska treba "instant napad". Žrtvovanje dobrog napada s Buntićem za dobru obranu s Kopljarom (i obrnuto) i dalje ostaje najveći kadrovski izazov za stručni stožer, posebno u poluvremenu kada je tu izmjenu teže raditi zbog pozicije klupe.

Hrvatska je u jednoj utakmici više naučila o sebi nego u prijašnjih pet. Kauboji su pokazali karakter, pokazali su da ih se ne može zastrašiti agresivnom i snažnom igrom. Da budemo iskreni, nisu Tunižani igrali samo prljavo, igrali su u određenim segmentima i onako kako se danas igra vrhunska obrana u muškom rukometu, snažno, čvrsto, na mišiće. Onako kako je Francuska pokorila rukometni svijet protekle četiri godine, ali i onako kako nekada igra i hrvatska obrana. Bez prljavština, naravno. Ali, Tunis je po tom fizičkom elementu bio idealna priprema za narednog suparnika jer ni Dinart i Gille neće gladiti po kosi i škakljati pod pazuhom hrvatske reprezentativce.

Pokazati da je Beograd bio trenutak promjene

Hrvatska je bila na najboljem putu upisati se kao najbolja momčad "nultih" godina, no Karabatićeva generacija u Njemačkoj je rekla stop Hrvatskoj i naredne četiri godine uzela sve što je mogla, pokazavši u svim najvećim utakmicama da je najbolja rukometna momčad svijeta. Osvojila je Peking, osvojila je SP u Švedskoj, osvojila je EP u Austriji i Švicarskoj, ali od svega toga najimpresivnija je jedna pobjeda koju je mogla ostvariti samo fizički, psihički i naravno rukometno izvanserijska momčad.

U finalu SP-a 2009. pobijedila je Hrvatsku. U Hrvatskoj.

I tada su Francuzi uzeli neslužbeni naslov najbolje momčadi desetljeća te potvrdili da su u novom olimpijskom ciklusu oni momčad "koju treba pobijediti".

Njihovoj seriji došao je kraj u Srbiji ove godine, a u debaklu Onestine momčadi ključna je bila impresivna pobjeda Hrvatske u Novom Sadu, na krilima odličnog Marka Kopljara, obrane i Alilovića u nastavku utakmice, te uz gotovo minimalan doprinos Ivana Balića, što je do tada bilo nezamislivo.

Je li ta utakmica označila kraj jedne ere, i početak jedne druge? Je li ta utakmica pokazala da je generacija koju je Lino Červar počeo graditi u Austriji 2010. odgovor na Karabatićevu, da je to momčad koja će zamijeniti Francuze na tronu namijenjenom najboljoj svjetskoj momčadi?

Za sada je to samo jedna utakmica. No, pobijedi li ponovno Hrvatska u polufinalu OI, onda će postati i više od samo jedne utakmice, onda će to biti trenutak kada je došlo do smjene na vrhu.

Naravno da Šveđani ili Mađari imaju šanse u finalu, nitko ne zaluta do finala olimpijskih igara. No, prava je šteta što će Hrvatska i Francuska odmjeriti snage već u polufinalu, jer radi o dvije momčadi koje su obilježile proteklih 10 godina, koje su dva posljednja olimpijska pobjednika, koje imaju bogatu povijest međusobnih susreta i razvijeno rivalstvo i koje su, jednostavno, dvije najbolje rukometne reprezentacije na svijetu.

Francuzi nisu nepobjedivi, čak i kada su bili na vrhuncu moći, nisu bili momčad bez mana - ali ponekada nisu imali ni protivnika na svojoj razini, jer su drugi bili nespremni. Danci nekreativni, Hrvati fizički nedorasli, Islanđani psihički labilni u važnim utakmicama, Šveđani u smjeni generacija, Španjolci bez prave klase, Nijemci u krizi. Obrana je uvijek bila tu, Omeyer također kada je bilo važno, ali napad je znao - i još uvijek zna - biti sporadičan. Naravno da je tu klasa do klase, kako bi inače netko postao olimpijski pobjednik, ali i oni su nekada bez ideje, i njima se nekada napad svede na 1 na 1 Karabatića, ili neki siloviti šut Narcissea ili Fernandeza, danas i Baracheta ili Accambraya.

Hrvatska ima obranu i vratara koji sigurno neće dopustiti Francuzima 30 pogodaka. Francuska ima obranu i vratara koji vrlo vjerojatno neće dopustiti Hrvatskoj 30 pogodaka. Gdje će se brojčanici zaustaviti?

Na papiru, sve je to "tu negdje", iako će oni malo objektivniji priznati da je Francuska mrvicu "teža" momčad, ako ništa drugo, zbog zlatnih medalja oko vrata. Zato je, pak, u londonskoj zbilji, na terenu, Hrvatska do sada pokazala više lakoće, više moći i definitivno više brzine.

Favorita, realno, nema niti je takva titula nekome potrebna obzirom da je sasvim jasno da obje ekipe mogu do finala. Francuzima su možda Tricolori favoriti, na temelju rezultata, i ukupnih i međusobnih. Hrvatima su možda to Kauboji, na temelju viđenoga u Londonu, na temelju osjećaja koji imamo i vibracije koju ova momčad šalje od prve minute prve utakmice protiv Koreje, do posljednje minute posljednje utakmice protiv Tunisa.

Ostatku rukometnog svijeta je svejedno tko je favorit. Ostatak rukometnog svijeta spreman je za rukometnu poslasticu, susret dviju najboljih ekipa na svijetu.

Nije za naslov olimpijskog pobjednika, bar ne direktno, ali je za vodstvo u nedavno započetoj utrci za najbolju momčad ovog desetljeća.