Zašto su vaterpolisti uspjeli zlatom okruniti svoju dominaciju, a rukometaši nisu?

Šest medalja u šest sportova. I još barem jedna medalja "milimetar" udaljena, ona u tom uistinu olimpijski nesretnom jedrenju. Sandra Perković, Giovanni Cernogoraz, Lucija Zaninović, veslački četverac, rukometaši i vaterpolisti učinili su Hrvatsku još jednom ponosnom sportskom zemljom za koju uistinu vrijedi rečenica koju je Samir Barać rekao pri povratku. "Mala zemlja za velike stvari".

Dvije momčadske medalje posebno su razveselile naciju, jer s pobjedama vaterpolista i rukometaša živjeli smo praktično od prvog do posljednjeg dana Igara. Jedno je pitanje često postavljano od nedjeljnog boja za medalje. Zašto su vaterpolisti uspjeli okruniti svoju dominaciju zlatom, a rukometaši nisu?

Odgovora može biti puno, ali ono koje najviše "drži vodu" zove se - Ratko Rudić. Ono što takav jedan trenerski majstor znači u ključnim trenucima utakmica za svoju momčad, ne može nikad značiti neiskusan, mladi trener, bez obzira koliko talentiran bio. Rudićevo iskustvo donosi prevagu u "tijesnim" trenucima, kad "zaškripi" i kad je kvaliteta momčadi podjednaka. Baš kao što je Claude Onesta donio prevagu protiv Slavka Goluže u onih nekoliko minuta, nekoliko napada, nekoliko obrana. Iskustvo je kategorija koju ne može nadomjestiti nikakav drugi sportski detalj.

Ratko Rudić u hrvatski se vaterpolo vratio u trenutku kad je ovaj bio na dnu. Deseto mjesto na OI u Ateni za sport poput vaterpola doista je dno. Prije toga smo imali sporadičnih uspjeha, poneku medalju i zadovoljstvo, ali nikad taj reprezentativni vaterpolo nije uspijevao pratiti visoki ritam hrvatskih klubova. Vaterpolsku reprezentaciju držali smo "gubitničkom". Do Rudićeva dolaska izgubili smo gotovo svaku posljednju utakmicu na velikom natjecanju. Bila ona za medalju ili za deveto mjesto.

Što je promijenio Rudić? Sve. Pokazao je da je put do uspjeha dug i trnovit, ali ako se radi ispravno i dosljedno - rezultat izostati neće. Rudić je "gubitničku reprezentaciju" pretvorio u svjetskog, europskog i olimpijskog prvaka. Pretvorio ju je u najdominantniju svjetsku reprezentaciju, uz španjolske nogometaše, američke košarkaše i francuske rukometaše. U reprezentaciju kakvu hrvatski sport nikad u svojoj povijesti nije imao. Reprezentaciju koja je osvojila sve.

Gledajući unatrag, posebno u usporedbi s vaterpolskim rezultatima posljednjih godina, zaista se može zapitati je li hrvatska rukometna reprezentacija mogla bolje? Uz sve te doista sjajne rezultate i pobjede, uz sva ta polufinala i finala - je li zaista ova rukometna generacija koja je krenula "od nule" tamo negdje početkom 21. stoljeća, mogla uzeti još koje zlato uz ono u Portugalu 2003. i Ateni 2004?

Uzele su Červarove i Golužine momčadi u tom periodu još četiri srebra (SP 2005., EP 2008., SP 2009., EP 2010.) i dvije bronce (EP 2012., OI 2012.), ali su pritom znale zakazati baš u nekim najvažnijim, ključnim utakmicama. Ponekad zaista neobjašnjivo i protiv slabijih reprezentacija poput Slovenije, Danske, Švedske, Srbije. Nije baš da su nas samo briljantni Francuzi koštali (sjajnijih) medalja.

Ratko Rudić nakon zlata u Londonu kazao je kako je siguran da "finale njegova momčad neće izgubiti". Kad vam to kaže takav stručnjak iza kojeg stoji 36 medalja na velikim natjecanjima, onda znate da to nije nikakva bahatost ili prazna priča. Kad to govori čovjek koji je igrao i pobijedio toliko finala, onda znate da zna što govori. I da tu nije uvijek riječ isključivo o "sreći i nesreći". Postoje ljudi koji znaju pobjeđivati. I koji znaju naučiti svoje momčadi kako pobjeđivati. I to onda kad je to najvažnije, a to su polufinala, finala i utakmice za broncu.

Neki će reći da Ivano Balić ipak nije osvojio dovoljno reprezentativnih zlata koliko je vrijedio njegov rukometni talent. I vjerojatno su u pravu. Ali nije baš ni Ivano ostao bez ničega, bio je svjetski i olimpijski pobjednik, ima medalje sa svih velikih natjecanja. Za razliku od mnogih drugih sportskih velikana i veličina, Balić je već čitavo desetljeće negdje pri vrhu, kad već nije baš na samom vrhu.

Hrvatski su rukometaši imali tu nesreću da su igrali u vrijeme sjajne francuske rukometne generacije koja će ući u svjetsku rukometnu povijest kao jedna od najvećih. Baš kao i Ivano Balić. Valjda nakon Londona konačno "raspasti", dosta su nas terorizirali. Otići bi mogli Fernandez, Dinart, B. Gille, G. Gille, možda i još netko.

Svejedno - ne trebamo mi o tome previše razmišljati i tomu se previše veseliti. Bit će Francuzi i dalje jaki, sigurno se neće raspasti poput Rusa ili Šveđana iz devedesetih. Još će puno velikih natjecanja Hrvatska muku mučiti s Karabatićem (28), Abaloom (28), Accambrayom (24), Barachetom (24), Sorhaindoom (28), a bit će tu sigurno i taj strašni Thierry Omeyer, kojemu je "tek" 36. Vratari, na našu žalost, traju dugo. Eno legendarnog Tomasa Svenssona su Nijemci tek ovog ljeta uspjeli nagovoriti da napusti vratnice i preuzme trenerski posao. A 44 su mu tek.

Još je jedan detalj različit u hrvatskoj vaterpolskoj i rukometnoj reprezentaciji. Ratko Rudić odmah nakon osvojenog zlata otišao je do Samira Baraća i Igora Hinića, zagrlio ih i poljubio. Zahvalio im na svemu što su dali, na svemu u čemu su mu svojim iskustvom i znanjem pomogli. Njih dvojica u Londonu su oprostili od reprezentacije kako bi se trebao oprostiti svaki velikan hrvatskog sporta. Uz pohvali i zahvalu, uz čestitku i lijepu riječ.

Za razliku od vaterpolista, rukometna reprezentacija već godinama nije baš "u dobre" sa svojim donedavnim prvim violinama. Brojni su velikani hrvatskog rukometa na potpuno neprikladan i nepravedan način "šutnuti" iz reprezentacije uz objašnjenje kako "trebaju igrati mlađi". Nažalost, vjerojatno i u tome leži dio odgovora na pitanje zašto Hrvatska nema poneko zlato više u svojoj riznici. Kad se "paraju gaće" onda loptu u svoje ruke uzimaju "veterani". Nitko me ne može razuvjeriti da Hrvatska još poneko veliko natjecanje nije mogla imati koristi od jednog Pere Metličića, Davora Dominikovića, Denisa Špoljarića... Francuski igrači njihovih godina uvijek su bili ključni u utakmicama protiv Hrvatske. I Francuska je uvijek pobjeđivala. Slučajno? Prečesto se događalo da bi bilo slučjno.

Bit će još velikih rukometnih okršaja, veselit ćemo se još s Duvnjakom i društvom, no neke stvari u rukometnoj organizaciji definitivno su mogle biti drugačije. S druge strane, hrvatski vaterpolisti još bi puno godina mogli "terorizirati" vaterpolski svijet. Osim Baraća i Hinića, eventualno Vićana, svi su ostali u naponu snage, većina u sredini dvadesetih godina s još puno "municije" u svojim rukama za nove medalje. Nova zlata. Reći će netko - "osvajat će zlata bez obzira tko ih vodio". I pogriješit će.

I zato bismo voljeli da je umjesto Zlatka Mateše Ratko Rudić rekao kako "nakon ovakvog uspjeha zaslužuje još jedan olimpijski mandat". Sigurni smo kako u Rudiću još uvijek ima i energije i volje i gladi i pobjedničkog duha za nove izazove. Nove pobjede. Nove medalje. Kad pobjeđujete apetit vam se ne gasi, nego svakom novom pobjedom raste. Ako ste pravi pobjednik. A Ratko Rudić je - definicija pobjednika.