Kad dvije riječi govore više od njih tisuću

Ignorirajući dosadnog kamermana, jednoga od onih čiji je posao krupnim kadrovima i guranjem objektiva pod nos prenijeti emocije uoči velikog derbija i prebrojiti bore na licima klupskih stratega, pogledom bez treptaja pratio je golemi transparent sa slikama trofeja, koji je potpomognut dlanovima navijača plovio prema vrhu Kopa.

Sjever. Zapad. Istok. Jug. Okretao se Nuri Şahin u mjestu, divio se oceanu ispletenom od crvenih šalova i upijao svaku notu svečanog navijačkog obećanja.

You'll never walk alone…

Taj beznačajno kratak trenutak, tih pet ili deset sekundi usputnog video materijala nekim se čudom urezalo u pamćenje Engleskog pacijenta. Uz cvilež zahrđalih zupčanika nekad genijalan, a danas oronuli um isluženog kolumniste iznjedrio je analogiju: tek nešto više od pola stoljeća ranije na istom je svetom tlu stajao William "Bill" Shankly.

Baš poput Nurija Şahina, divio se huku s tribina, upijao nedjeljno sunce uoči derbija i planirao klub. Velik klub. Najveći. Slušao je huk s tribina i već tada vjerojatno znao: ovome ću klubu posvetiti najplodnije godine svoje karijere, ovdje ću ostaviti sebe.

Sjever. Zapad. Istok. Jug. Okretao se Bill Shankly u mjestu, a danas? Danas se vjerojatno "okreće u grobu".

Kad dvije riječi govore više od njih tisuću

Prije tjedan dana na ovom istom mjestu najavio sam dokumentarni film o Liverpoolu pod imenom "Being: Liverpool", koji će 16. rujna ove godine na američkoj televizijskoj postaji Fox Soccer doživjeti svoju premijeru. Prema najavama, trebao bi to biti gastronomski užitak za svakog premierligaškog gurmana, ekskluzivan pogled iza kulisa jednog od najvećih svjetskih nogometnih klubova. Put kroz hodnike sjećanja, uvid u Liverpool danas, u filozofiju novog, atraktivnog i obećavajućeg menadžera i, što je još važnije – uvid u Liverpool kakav ćemo gledati sutra.

Na prvi pogled – divota, no čelnici kluba i novi menadžer Brendan Rodgers ovih dana vjerojatno zahvaljuju nebesima što su snimatelji spomenutog filma spakirali opremu i vratili se u SAD, a svoj posao već odavno prepustili montažerima. Jer proteklih se nekoliko dana, daleko od očiju javnosti, na Anfieldu zbivao pravi festival amaterizma.

Biste li pustili Andyja Carrolla na posudbu u West Ham da ste znali da klub neće dovesti novog napadača? "Ne."

Jeste li bili uvjereni da će klub dovesti pojačanje tijekom posljednjeg dana prijelaznog roka? "Vrlo."

Dva kratka odgovora Brendana Rodgersa nakon nedjeljnog poraza od Arsenala govorili su više od tisuću riječi, možda i više od slike koju bi američka filmska ekipa uspjela montirati i nagurati u svoj dokumentarac. Dvije iskrene riječi iza kojih se krije čitava bujica imenica, glagola i pridjeva koje Rodgers ne smije izgovoriti jasan su dokaz da je tjedan iza nas jedan od onih koje će Liverpool kao klub htjeti što prije zaboraviti.

Samo što to neće biti tako lako. Zašto?

Zato što će Liverpool kroz rujan, listopad, studeni i prosinac, sve do zimskog prijelaznog roka, ubirati plodove biserne i nevjerojatne odluke da na posudbu u West Ham puste napadača kojeg su platili 35 milijuna funti, prije nego su osigurali odgovarajuću zamjenu i popunili upražnjeno mjesto u napadu.

Zato što je doista teško dokučiti slijed događaja koji je prethodio konačnom odlasku Clinta Dempseyja u Tottenham, ali i razinu nesposobnosti klupskoga vodstva kojemu je pošlo za rukom izgubiti igrača nakon što je konkretnu ponudu Aston Ville odbio riječima: "Hvala vam lijepa, ali ja želim igrati za Liverpool."

I zato što će navijačima morati objasniti kako namjeravaju polusezonu izgurati s dva spomena vrijedna napadača, Luisom Suarezom i Fabiom Borinijem, od kojih ovaj potonji skuplja tek prve minute u crvenom dresu i ne ulijeva nadu nestrpljivom navijačkom puku.

Ništa zato, reći će vječni optimisti među čitateljima, valja kupiti dnevne novine i baciti pogled u male oglase te angažirati slobodnoga i besplatnog napadača, koji u ludnici posljednjeg dana prijelaznog roka nije imao dovoljno sreće ili kvalitete, ili dovoljno dobrog agenta da pronađe novi klub.

Spomenem li, međutim, da su među slobodnim igračima i dva Owena – Michael, nekadašnji nogometaš, a sada skupljač rasnih konja (koji je u međuvremenu, srećom, potpisao za Stoke City), ili pak Hargreaves, čovjek koji iza sebe ima višemilijunske ugovore bolničke račune – i oni najoptimističniji među vama morat će se duboko zamisliti nad predloženim rješenjem.

Vidjevši da je vrag odnio šalu i da su se tribine Anfielda i prije završetka debakla protiv Arsenala nezainteresirano i razočarano ispraznile ne smogavši snage čak niti za pogrdni zvižduk ili hračak prijezira, vlasnik kluba John W. Henry polizao je skupocjeno naliv-pero i navijačima odlučio napisati otvoreno pismo, kojeg ne prenosim u cijelosti već onako kako mi odgovara.

"Kao i svi ostali, razočaran sam što nismo imali prilike ojačati našu napadačku silu u ljetnom prijelaznom roku", napisao je Henry ne ustručavajući se Luisa Suareza i Fabija Borinija bez pardona nazvati napadačkom silom.

"Razlog tomu sigurno nije manjak želje ili truda, naporno smo posljednjih dana prijelaznog roka radili i pokušavali dovesti više napadačkih imena, ali nažalost, ovoga puta nam to nije pošlo za rukom", dodao je u nastavku, ne propustivši spomenuti golemu ulogu u obnavljanju ugovora s nekolicinom stožernih igrača, koji su potom malo toga učinili po pitanju unošenja optimizma u ranjena srca navijača.

"Još uvijek smo u procesu ispravljanja pogrešaka prethodnih čelnika kluba i to se neće dogoditi preko noći. Posao smo si i sami otežali vlastitim pogreškama u teške prve dvije godine vlasništva. Bila je to okrutna škola, ali nema nikakve sumnje da je klub danas zdraviji nego prije dvije godine", nastavio je Henry, dajući naslutiti kako vodstvo kluba uči na greškama, pa mu se ne može dogoditi da igrača plati prevelikih 35 milijuna i potom ga besplatno posudi bez prethodnog dovođenja zamjene.

"Naša politika nije štedjeti na pojačanjima i rezati troškove. Oduvijek je bila i bit će dovoditi maksimalnu vrijednost za potrošeni novac, kojom potom možemo graditi kvalitetu i dubinu", istaknuo je isti čovjek koji je nekoliko dana ranije odbio platiti pišljivih šest milijuna funti za "maksimalnu vrijednost za potrošeni novac", odnosno igrača koji je u relativno malom klubu uspio postići više pogodaka od kompletne Liverpoolove napadačke sile, uključujući Andyja Carrolla.

No, kažu da se za prolivenim mlijekom ne plače, pa usprkos najgorem početku sezone u posljednjih pedesetak godina i iako bih s citatima i zločestim opaskama mogao nastaviti do jutra, moram biti fer i priznati kako u Henryjevom otvorenom pismu postoje jasne naznake da će se klub kad-tad, ostane li vjeran vlastitim obećanjima, osoviti na noge.

"Nitko ne treba sumnjati u našu posvećenost klubu. U Brendanu Rodgersu imamo talentiranog, mladog menadžera čiju viziju iznimno cijenimo. Ovo je tek početak i Brendanu će trebati vremena da u momčad ubrizga svoju filozofiju i izgradi ono što mu treba za dugoročni napredak kluba", stoji u odlomku otvorenog pisma na kojemu Henryju definitivno valja zapljeskati.

Jer posljednji put kada se nakrcao prosječnim igračima i gotovo zaboravio na posljednji naslov prvaka, posljednji put kada je pokazao vjeru u viziju jednoga čovjeka, koji se ne ustručava počistiti svlačionicu od onih koje smatra teretom i viškom i ne bježi od svoje filozofije i kada je tom čovjeku dao vremena, Liverpool je za nagradu dobio tri naslova prvaka, dva FA kupa, četiri engleska superkupa, jedan naslov pobjednika Kupa Uefe i što je još važnije – posložene temelje za čudesne uspjehe iz sedamdesetih i osamdesetih.

Na tom nezahvalnom i dugotrajnom putu na kojem jamstva ne postoje, Brendan Rodgers očito će dobiti potrebno vrijeme i strpljenje, no mora biti svjestan da će jedino mjerilo biti napredak i rezultati. Pođe li mu za rukom njima osvojiti i navijače, ni čelnici mu neće moći ništa.

Osim toga, jednom davno i Bill Shankly je rekao: "U nogometnom klubu postoji sveto trojstvo – igrači, menadžer i navijači. Direktori tu ne spadaju, oni su ovdje samo da potpisuju čekove."

Nije lako biti Wenger

Nema pravde u svijetu nogometa. Dok je Liverpool zahvaljujući amaterizmu i diletantskim potezima svojih čelnika zaslužio čitavu uvodnu priču, Arsenal je usprkos pobjedi na Anfieldu degradiran i osuđen na spominjanje tek nakon već otipkanih 9.000 znakova (s razmacima).

Nije lako biti Arsene Wenger, posebno ne ljeti. Osim onih desetak dana do dva tjedna koje uspije provesti na kakvoj francuskoj rivijeri, ostatak bi ljetnih dana najradije proveo što dalje od novinskog papira na kojemu mu spočitavaju gubitak kompasa ili od internetskih medija, koji samoprozvanim stručnjacima za engleski nogomet dodjeljuju čak i kolumne kako bi ismijavali jednog od najdugovječnijih menadžera na Otoku.

Međutim, čak i Arsene Wenger dočeka svojih 90 minuta, pa je nakon derbija na Anfieldu mogao sjesti i uživati, svjestan da je prošle sezone, otprilike u isto vrijeme na Old Traffordu svjedočio osmici u mreži svoje momčadi. Presretan razvojem događaja na terenu, dozvolio si je pored travnjaka i jedan sitan, ali doista sitan propust.

Poslije utakmice, Wenger je uživao u hvalospjevima o igri njegove momčadi, o veznom redu koji je posve nadigrao Liverpool, o obrani koja ove sezone usprkos Peru Mertesackeru još uvijek nije primila pogodak, o sjajnom Santiju Cazorli kojeg bi John W. Henry vjerojatno odbio dovesti zbog cijene od 15 milijuna i tlapnje o "maksimalnoj vrijednosti za potrošeni novac".

Mogao je slušati o Abouu Diabyju koji kretnjama i potezima sve više nalikuje na Patricka Vieiru, o Lukasu Podolskom kao novom heroju tribina, pa čak i o donedavno teško zamislivom scenariju po kojemu se odlazak Robina van Persieja može i nadoknaditi… sve dok Robin van Persie nije zaokružio svoj prvi hat-trick u dresu Manchester Uniteda i engleskom viceprvaku donio bodove protiv tradicionalno neugodnog protivnika s juga Engleske.

"Igračima se ne sviđa siva kombinacija dresova, kažu da teško uočavaju jedni druge i morali smo se presvući", kazao je prije nešto više od 16 godina Alex Ferguson nakon utakmice koju je United od tog istog Southamptona izgubio s 3:1. Sva tri pogotka Crveni su vragovi primili u prvom poluvremenu, dok su na sebi nosili sivo izdanje klupskoga dresa (s kojim su, usput budi rečeno, iz pet utakmica uspjeli donijeti samo jedan jedini bod), koje je ubrzo zatim zauvijek prognano iz svlačionice, a siva boja postala neželjenim dijelom spektra.

Međutim, igrali u sivim, bijelim, crnim ili crvenim dresovima, igrači Manchester Uniteda gotovo uvijek su imali problema sa Southamptonom. Povijest ogleda dviju momčadi bilježi nekoliko fantastičnih ogleda, a među njima i poraze Uniteda od 6:3 iste 1996. godine, te poraz od 4:1 deset godina ranije. Dodamo li tome da je upravo United pobjedom u posljednjem kolu izbacio Southampton iz Premier lige nakon 27 uzastopnih godina u najvišem razredu, povratak Fergusonove momčadi na St. Mary's bio je prava poslastica za nogometne zaljubljenike.

Igrom kakvu je pokazao i u prvome kolu na Etihadu, Southampton je parirao jednoj od najboljih momčadi Engleske i Europe, došao na prag velike pobjede, ali se potom, baš kao i na Etihadu, prednost od 2:1 preobrazila u poraz od 2:3. Loptu je sa sobom kući ponio Robin van Persie i četvrtim pogotkom u samo tri kola pokazao kako i ove sezone namjerava nastaviti tamo gdje je stao u svibnju.

Jedini razlog za zabrinutost predstavlja Nizozemčevo krhko zdravlje. Igrač sklon ozljedama već je dobio upozorenje liječnika da pripazi na svoja leđa, jer prošle je sezone na njima iznio cijeli jedan klub, ove sezone takav pritisak teško će izdržati.

Uz obveznu čestitku Alexu Fergusonu, koji je u tisućitom nastupu na klupi Uniteda sretno, spretno i nimalo zahvaljujući nadmoći u igri upisao i 599. pobjedu, uzimam si za pravo soliti pamet jednom od najboljih stratega u povijesti nogometa. Sir Alex, Danny Welbeck nije i nikada neće biti krilo, Nani je predobra alternativa da bi sjedio na klupi, a Tom Cleverley nije Paul Scholes.

A dok na spomen Fergusona bacate pogled na svoje satove i dajete mi do znanja da je vrijeme za sudačku nadoknadu, dopustite i kratki pogled na ostala borilišta, prije svega ono po imenu White Hart Lane. Tamo od ove sezone stanuje čovjek po imenu Andre Villas-Boas u čiju trenersku diplomu gajim sve veću sumnju, jer momčadi kojima Portugalac slaže plan i program djeluju poput stranaca koji su se upoznali uoči utakmice.

U silnoj želji da dokaže kako je debakl s Chelseajem bio tek prolazna stanica u njegovoj karijeri, Villas-Boas uspijeva dokazati tek suprotno, a da mu niti kadrovski poslovi ne idu od ruke dokazao je skupim plaćanjem francuskog reprezentativnog vratara Huga Llorisa, premda mu vrata već čuva iznimno kvalitetni i iskusni Brad Friedel.

Kako pravila nalažu da u igri smije biti samo jedan vratar, priželjkujem biti muha na zidu Tottenhamove svlačionice kada Villas-Boas odluči jednome od dvojice čuvara mreže priopćiti preseljenje na klupu. Francuski izbornik Didier Deschamps već prijeti drvljem, kamenjem, ognjem i mačem, izgubi li francuska jedinica tjednu 90-minutnu epizodu među vratnicama.

Kad smo već kod sumnjivih trenerskih diploma i sastava koji djeluju poput skupine stranaca, ne zaboravimo Marka Hughesa i njegove Queens Park Rangerse. Otkad su kao zadnji "šuftovi" u svibnju ove godine u samo nekoliko minuta izgubili prednost i servirali naslov prvaka Manchester Cityju, uspjeli su na Loftus Road dovući čak 12 novih igrača, od kojih je dobar dio nastupio i proteklog vikenda u reprizi toga dvoboja.

Kako su prošli? Lošije nego u svibnju, što navodi na zaključak da se na Loftus Roadu radi jednako dobro kao na White Hart Laneu, ali i tjera na pitanje: Estebane Granero, pa kud baš u QPR?

Prije ulaska u Fergie time, dodajmo još da je Swansea ostao za pogodak kratak od savršenog učinka i preuzimanja prvog mjesta na ljestvici, što ujedno znači da se Chelsea posve oporavio od sramote u Monacu i kao jedina momčad sa stopostotnim učinkom u prve četiri lige zadržao prvo mjesto, a da ovog vikenda nije niti izašao na teren.

Sudačka nadoknada

Gore spomenuti Swansea u sjajnoj je utakmici podijelio bodove sa Sunderlandom, kojemu se 14 milijuna funti za dvostrukog strijelca Stevena Fletchera polako počelo isplaćivati. Međutim, nogomet ponekad ima i onu tamnu stranu, pa ako ste od onih kojima prizor loma ljudske kosti otima miran san, preskočite sljedeći paragraf i pripadajući mu video.

Naime, za braniča Swanseaja Neila Taylora sezona je naprasno završena, prije nego je zapravo uspjela i početi. Tijekom nimalo nježnog okršaja s Craigom Gardnerom nesretnom je Tayloru teško stradao gležanj, natjeravši nam na oči prizore iz susreta Birminghama i Arsenala i najbolnije trenutke u karijeri Eduarda da Silve.

Ostanimo još trenutak uz stadion Liberty i konstatirajmo da je Michael Laudrup u Španjolcu Michuu našao istinskog ljubimca publike i čovjeka koji je u stanju u svakoj utakmici zatresti mrežu protivnika. Koliko je pogodio s Michuom, toliko je, čini se, pogriješio s Chicom Floresom koji usprkos svom cvjetnom prezimenu i nije baš cvijeće.

Flores je tijekom utakmice sa Sunderlandom gubio lopte, ali i glavu, a pozornost je plijenio i manjkom koordinacije i zdrave pameti, što je pak rezultiralo prekršajima poput ovoga, zbog kojeg je napokon i nagrađen izravnim crvenim kartonom.

Naš ljubimac Paolo di Canio volio je biti u središtu pozornosti kao igrač, a bez ikakve sumnje u tim sitnim zadovoljstvima uživa i kao menadžer Swindona. Proteklog vikenda u 20. minuti utakmice zamijenio je svog prvog vratara Wesa Foderinghama jer je skrivio prvi od dva primljena pogotka.

Foderingham, koji inače na domaćem terenu pogodak nije primio od veljače, nije na najbolji način prihvatio odluku trenera, šutnuo je bočicu s vodom i na sebe navukao dodatni gnjev Di Cania, koji je po završetku utakmice imao što reći pred televizijskim kamerama. Engleskom pacijentu omiljena je opaska kako "nema ništa čudno u zamjeni golmana u 20. minuti jer ne govorimo o Petru Čechu, već o dvadesetogodišnjem Wesu Foderinghamu koji nije igrao profesionalni nogomet dok nije upoznao mene".

Ostatak priče u videu koji slijedi, a usput budi rečeno i vratar koji je ušao u igru primio je dva pogotka, a Swindon je utakmicu izgubio rezultatom 4:1.

Vratimo se opet u Premier ligu, gdje su Queens Park Rangersi okončali kratkotrajno druženje sa svojim nekadašnjim kapetanom Joeyjem Bartonom. Kontroverzni će veznjak karijeru nastaviti u Olimpiqueu iz Marseillea, gdje su ga ne pretjerano oduševljeni navijači dočekali transparentom "Welcome, sweet and tender hooligan", citirajući riječi istoimene pjesme The Smithsa, koja ide otprilike ovako: "Bio je sladak i nježan huligan i rekao je da to više nikada neće učiniti, naravno da neće, sve do sljedećeg puta…"

Liverpoolom smo počeli, Liverpoolom ćemo i završiti, odnosno jedinstvenom nagradnom igrom za navijače koji su prisustvovali derbiju s Arsenalom. Naime, tijekom te utakmice klupski je fotograf snimio iznimno detaljnu panoramu Anfielda koju je na na ovoj stranici moguće vrtjeti, zumirati i mišem zlostavljati na stotinu načina.

Ideja iza nagradne igre je da svaki navijač koji to želi pronađe samoga sebe na tribinama i "tagira" se kao na Facebooku, čime ulazi u bubanj i konkurira za vrijedne nagrade. Pozivu se odazvalo već pet i pol tisuća navijača koji su na ogromnoj slici Anfielda uspjeli uočiti svoja razočarana, uplakana i užasnuta lica. Ako među čitateljima ovih redaka ima onih koji su skočili do Anfielda na malo Premier lige, eto vam prilike da iz inače neugodna poslijepodneva izvučete neku utjehu.

Na kraju, prije nego se osladimo najljepšim pogocima kola, sa žaljenjem moram konstatirati da je ovo posljednje izdanje Engleskog pacijenta. Barem u sljedeća dva tjedna. Odlukom Uefe ligaški će nogomet sljedećeg vikenda u hibernaciju, a svjetla reflektora preuzet će nacionalne reprezentacije, među njima i hrvatska. Čitamo se ponovno 19. rujna!