Može li se vratiti "kult reprezentacije" ako za izbornika i igrače vrijede različita pravila?

Krenut ćemo od kraja. Izbornik se prilično naljutio na medijske kritike njegovog napuštanja momčadi dva kola prije kraja i odlaska u Malagu koja "loše stoji u pripremi sezone". Do te mjere da se pojavilo i pismeno priopćenje u ime Upravnog odbora HKS-a kojim se izražava čuđenje zbog javnog propitivanja odluke da Repeša napusti reprezentaciju prije negoli je kvalifikacijski ciklus okončan.

U hrvatskoj košarci nema puno konsenzusa i sloge, ali ako nešto ipak može ujediniti sve one koji hrvatskoj košarci žele dobro je želja da Jasmin Repeša vodi seniorsku reprezentaciju kako ovog, tako i narednog ljeta. Repešino košarkaško znanje i stručnost nisu upitni, kao ni činjenica da hrvatska košarka trenutno nema boljeg, uglednijeg i cijenjenijeg košarkaškog stručnjaka. I samim time - bolju osobu za obavljanje dužnosti izbornika nacionalne momčadi.

Međutim, Jasmin Repeša nije Kim Jong-Il, Hrvatska nije Sjeverna Koreja, pa ni HKS ne bi trebao biti Repešin "politbiro". "Bezgrešni vođa" je koncept koji u demokratskim društvima ne postoji, pa se ni Repeša ne bi trebao ljutiti na kritiku koja je došla zbog njegovog ranijeg odlaska u klub koji će voditi sljedeće sezone. Jer ovim je odlaskom sam sebi "skočio u usta" glede nekih stvari koje je najavio na početku svog novog izborničkog mandata.

Repeša je na početku priprema za kvalifikacije izjavio kako želi "vratiti kult košarkaške reprezentacije". Lijepo je to zvučalo, ali kako će se vratiti "kult reprezentacije" ako za izbornika i igrače vrijede različita pravila ponašanja? Kako bi Repeša reagirao da je, primjerice, Roko Ukić nakon Ukrajine rekao kako "napušta momčad jer je sve ionako rezultatski riješeno, a Panathinaikos je tražio da se što prije priključi pripremama za novu sezonu"? Ili da se Bojan Bogdanović vratio u Fenerbahče, u kojem nema ništa manju "gažu" od Repešine u Malagi. Dapače.

Bi li ih Repeša pustio? I što bi na to rekla javnost? Bi li mediji koji prate reprezentaciju trebali o tome šutjeti?

Zbog čega Unicaja ima pravo "štititi svoje klupske interese", a Panathinaikos, Fenerbahče ili recimo - Cedevita - nemaju? Znači li to da se i dogodine na Europskom prvenstvu može "otići ranije" ako netko procijeni da rezultat "ne dolazi u pitanje"? Bez obzira na poštovanje činjenice da u Španjolskoj vrijede jedna pravila, a u ostatku Europe druga, ne treba Unicaji pisati zahvalničke manifeste što nam je "posudila" Repešu. Jer ako treba - ajmo onda napisati "zahvalnice" i klubovima svih reprezentativaca koji im "dozvoljavaju" da igraju za reprezentaciju.

Ne treba od ovoga raditi neku veliku dramu, ali istinu treba reći. A istina je da Repešin odlazak nije dobro "sjeo" ni javnosti, ali ni svlačionici. Naravno da ni jedan igrač to neće reći javno, ali će zato priznati privatno. Kohezija i povjerenje između vojskovođe i vojske ne gradi se tako da vojskovođa za sebe traži ono što vojsci ne dozvoljava. A najmanje ako svojim postupkom implicira "moj je ugovor važniji od vašeg".

No dobro. Krenuli smo od kraja čisto iz razloga da bismo ovu priču ostavili iza sebe i posvetili se drugim, pozitivnijim i važnijim stvarima. Kojih je u ovim kvalifikacijama itekako bilo i koje se ne smiju baciti u zapećak. I Repeša i igrači odradili su dobar posao u ovim kvalifikacijama, ubilježili su svih osam pobjeda (dozvolite da sam već ubilježio večerašnju domaću protiv Austrije) i bez ikakvog stresa se plasirali na Europsko prvenstvo.

Ako smatrate da je to "ništa" - pitajte navijače Srbije ili Turske, koji svoj plasman na nikad šire Europsko prvenstvo (24 momčadi) nisu osigurali do posljednjeg kola - kako se osjećaju.

Hrvatska je u "šarenom" sastavu neokrznuta prošla kroz osam utakmica, iako su igrači daleko od optimalne forme i tjelesnog maksimuma. Navijači i vječni kritičari bi trebali neke stvari malo staviti u kontekst i prihvatiti činjenicu da Hrvatska (više) nije košarkaška velesila pred čijim sastavom ničce padaju svi protivnici čim istrče na parket. Isto tako bi trebali prihvatiti činjenicu da više nema "mutavih" reprezentacija, da se više ili manje ozbiljna košarka igra i u Ukrajini i u Mađarskoj i u Austriji i da danas više ne postoje onakve ogromne kvalitativne razlike kakve su postojale u vrijeme kad su SAD, SSSR i SFRJ "harali" košarkaškim svijetom.

Trebalo bi se napokon ostaviti paušalnog pljuvanja po "gubitničkoj reprezentaciji" čak i u situaciji kad ostvari svih osam pobjeda. Da, znamo, "ništa ne valja", "igrači su loši", "igra je loša", "mučimo se s Austrijom" i meni osobno najdraža: "s ovakvom igrom nemamo šanse protiv boljih reprezentacija". Kritizirajmo ih kad to zasluže, ali dajmo ih i pohvalimo kad zasluže. Pa makar i protiv Ukrajine, Mađarske, Austrije ili Cipra.

U Kijevu i Szombathelyu Hrvatska je pobijedila sa zvukom sirene. U Schwechatu je odigrala vrlo loše, ali na koncu ipak nije dozvolila srozavanje svog ugleda i u završnici utakmice je odigrala koliko je bilo dovoljno za pobjedu. Pa vrijedi bar malo uživati i u toj činjenici, bez obzira što su protivnici bili "samo" Ukrajinci, Mađari i Austrijanci. I u takvim se utakmicama i šutevima stvara pobjednički menatalitet.

Ako će ta trica za pobjedu u Kijevu i ulaz za trijumf u Szombathelyju Bogdanoviću i Ukiću uliti bar zrno više samopouzdanja za buduće reprezentativne izazove - vrijedilo je i mučiti se 40 ili 45 minuta da bismo saznali da Hrvati u nacionalnom dresu ipak mogu pogoditi zadnju loptu za pobjedu.

Momčad iz kvalifikacija i momčad koju će Repeša sklapati za Sloveniju vjerojatno neće imati puno toga zajedničkog. Momčad za kvalifikacije Repeša je probrao po svom nahođenju i teško se može reći da je negdje dramatično pogriješio. Može se raspravljati je li tu možda bilo mjesta za Bilana, Pilepića ili još ponekoga prema osobnim afinitetima, no neke dramatične promjene u kvaliteti s obzirom na raspoloživi kadar zacijelo ne bi bilo. U konačnici - osam pobjeda iz osam utakmica Repeši daje za pravo da je pogodio s odabirom.

Za Sloveniju su iz kvalifikacijskog kadra "zacementirana" samo tri imena. Ukić, Bogdanović i - Dario Šarić. Svi ostali mogu biti i unutra i vani i svima će nastupi u narednoj sezoni odrediti budući reprezentativni status. Od onih koji nisu sudjelovali u kvalifikacijama, svakako valja računati na Marka Popovića, Marka Tomasa, Antu Tomića i Krešimira Lončara, a možda ne bi bilo loše još jednom zakucati i na vrata Marka Banića, čije igre u klupskom dresu zaslužuju puno više od onoga što je dobio "za nagradu" od hrvatskih seniorskih izbornika.

Pozicija razigravača u Sloveniji bi mogla biti dobro pokrivena ukoliko Ukić i Popović budu zdravi, a jedini od mlađih koji bi se mogao nadati pozivu na tom mjestu je Toni Katić. Nažalost, 20-godišnjeg Splićanina usporile su ozljede, pa je pred njim je izazovna prva sezona u ABA ligi koja će pokazati je li spreman napraviti još korak naprijed i ozbiljno zakucati na vrata seniorske selekcije. A već u Sloveniji u seniorskom sastavu bi mogao i morao biti i - Mario Hezonja.

I tu smo došli pred onaj najljepši i najoptimističniji dio ove priče. Dario Šarić već je u ovim kvalifikacijama pokazao ono što mnogi u njemu vide već neko vrijeme. To je momak koji može i mora biti vođa hrvatske košarkaške reprezentacije u narednih desetak godina. To je najtalentiraniji, najkompletniji i najpotentniji 18-godišnji košarkaš na svijetu i njegove mogućnosti jednostavno moraju "preokrenuti" ambijent hrvatske košarkaške reprezentacije. Već sad, već narednog ljeta, već u Sloveniji.

Od Darija Šarića ne treba očekivati da Hrvatsku već dogodine odvede do medalje na Europskom prvenstvu, kao što je odveo juniorsku momčad do zlata ovog ljeta. Ali od Darija Šarića se već narednog ljeta može i mora očekivati da bude jedan od stupova, stožera hrvatske košarkaške reprezentacije. Ne zato što je talentiran, potencijalan ili zanimljiv. Nego zato što je - spreman.

Nije pretjerivanje, niti preuveličavanje. Hrvatska odavno, ali baš odavno nije imala dva ovako dominantna mlada košarkaša u svojim godištima. Dario Šarić i Mario Hezonja jednostavno ne smiju "pomašiti". Hrvatska košarka mora sva svoja znanja i sve svoje mogućnosti uperiti prema njima i posvetiti njima. Jer njihov ispravan razvoj i napredak mogu hrvatskoj košarci u narednih deset godina značiti razliku između nastavka životarenja u prosječnosti i povratka u samu europsku i svjetsku košarkašku elitu.

Oko takvih igrača može se graditi reprezentacija za velika djela, stvarati momčad koja može godinama biti tamo gdje je želimo vidjeti. Pri vrhu ili u vrhu. Oko takvih igrača može se graditi pozitivna slika i pozitivna priča kompletne hrvatske košarke. Oni zaista mogu vratiti taj toliko željeni "kult košarkaške reprezentacije".

Samo im treba širom otvoriti vrata. I pokazati pravi put.