Dinamovi pravi izazovi i Hajdukova transformacija između milanskog i zaprešićkog Intera

A sada, pravi izazov

Nakon 11 uzastopnih pobjeda u svim natjecanjima, Dinamu se na pobjedničkom putu nije ispriječio Porto, već - Osijek. Kiks protiv Osječana, već drugi domaći ove sezone, ne može nanijeti ozbiljnu štetu Dinamu u kontekstu utrke za naslov prvaka, a Modri mogu pribjeći uvijek zgodnoj isprici "misli su već bile usmjerene na Ligu prvaka". Istina, kada klub i igrači tako razmišljaju, moraju znati da na isti način ima pravo razmišljati i publika kada dvoji treba li otići na utakmicu...

Stanko Mršić već je u niz navrata pokazao da je, za hrvatske okvire, ozbiljan i uspješan trener, pa ne čudi toliko što je njegova momčad, po imenima i na papiru slabašna u odnosu na Dinamo, osvojila, ali i zaslužila bod na Maksimiru. Dinamo je dominirao i držao loptu, stvorio poneku dobru prigodu i predstavio dvije pridošlice (Carrasco i Brozović nisu ni oduševili ni razočarali), ali Osijek je stajao dobro, organizirano, odigrao je točno kako kvalitetom podređena momčad u Maksimiru mora odigrati.

Na Dinamu je, pak, u utorak učiniti isto što je Osijek učinio u Maksimiru - blokirati favorita. Čačićev impresivan niz bez poraza po prvi će puta u njegovoj eri biti testiran u utakmici u kojoj igračka vaga nije na strani Dinama. Porto je i bez Hulka teži, iskusniji, jednostavno kvalitetniji sastav, a u Zagrebu mora jurišati na pobjedu jer na sve bodove protiv Dinama, opravdano ili ne pokazat će vrijeme, računaju sva tri protivnika.

Lanjska Liga prvaka ostavila je gorak okus nakon dvije katastrofe u završnici, pa je potisnuta jako dobra predstava Modrih u prvom kolu protiv Reala iz Madrida. To je ono što navijači žele vidjeti od Dinama, jer s injekcijom realnosti od lani, danas nitko ne očekuje drugo mjesto.

No, od Dinama se očekuje ozbiljnost. Koncentracija. Trka, želja, trud. Hrabrost i samopouzdanje. "Nema predaje". Dinamo je pokazao proteklih godina da može skidati favorite, igrati ravnopravno s momčadima poput Anderlechta, Villarreala ili Ajaxa, koje su kvalitetom bile tu negdje na granici između Lige prvaka i Europske lige. Dinamo to može jedino kada igra inspirirano i kada vjeruje sam u sebe i svoje mogućnosti, kao što redovito razočara kada se pojavi u beskrvnom izdanju, kao lani protiv Lyona ili u gostima kod Tottenhama ili Villarreala. Više nego u svim dosadašnjim pobjedama, o Čačiću ćemo naučiti protiv Porta, makar i u porazu, jer ćemo dobiti odgovor na pitanje - kakav će nam Dinamo ponuditi?

Na koji su navijači ponosni (poraz od Reala 0:1) ili kojeg se srame (poraz od Lyona 1:7)? Između milanskog i zaprešićkog Hajduka

Hajduk je u Zaprešiću odigrao još jednu od "onih" utakmica, kakvih su se navijači Hajduka nagledali posljednjih godina. Ne, ne mislim pritom na još jednu dvojbenu sudačku odluku, nego na utakmicu u kojoj u prvom poluvremenu igra dobro i promašuje, a u drugom igra loše i prima...

"Da mi je kuna za svaku ovakvu utakmicu Hajduka koju sam vidio", zavapio je velik broj Hajdukovih pristaša nakon još jednog razočaravajućeg gostujućeg rezultata. Da, razočaravajućeg, bez obzira što "mlada Hajdukova momčad nema imperativ rezultata" i što je Inter promašio kazneni udarac u sučevoj nadoknadi. Razočaravajući jer je Hajduk u prvih 45 minuta potpuno nadigrao svog protivnika, ali ga nije znao "dovršiti". I kao i nebrojeno puta dosad - u drugom dijelu pao i prosuo novu rundu bodova koje je mogao i morao ubilježiti.

Hajdukova gostovanja posljednjih godina vrlo često izgledaju baš kao ovo u Zaprešiću. Upravo zbog toga su se Krstičevićevom poletnom i tjelesno moćnom Hajduku sa starta sezone navijači toliko obradovali. Hajdukove "radilice" nisu padale ni u 88. minuti, trčalo se i radilo od prve do zadnje minute i ta je slika nudila lijepu perspektivu bez obzira što je bilo jasno da ta momčad nije ni izbliza "visoko kvalitetna". Ali je barem djelovala kao "visoko potentna".

A onda je opet odjednom Hajdukova momčad - izdušila. U Zaprešiću u drugom poluvremenu Hajduk nije pokazao apsolutno ništa, a na trenutke su splitski igrači djelovali i umorno i za korak presporo. Izmjene nisu donijele nikakvu novu energiju, a igrači koji su počeli susret djelovali su potpuno iscijeđeno i bezidejno.

Što se to dogodilo splitskoj momčadi između milanskog i zaprešićkog Intera? To je osnovno pitanje na koje bi Mišo Krstičević trebao tražiti odgovor. Bitke sa sucima i institucijama u ime Hajduka trebao bi voditi netko drugi i na nekom drugom mjestu. Još jedan "neuvjerljivi" kazneni udarac na štetu Hajduka ne može biti alibi iza kojeg će Krstičević pomesti sve probleme koje je njegova momčad imala u Zaprešiću. Za razliku od jasnih sudačkih pogrešaka protiv Lokomotive i Rijeke, ovaj se kazneni udarac može podvesti pod "slobodno sudačko uvjerenje", a Jozinović ne može pobjeći od odgovornosti za nesmotrenost kakva se u kaznenom prostoru ne mora, ali i može kažnjavati. To što je Ivan Bebek i bez tog penala tijekom 90 minuta pokazao da nema "ono nešto", zbog čega u konačnici usprkos svim uvjetima i logistici nije prošao u sam vrh Uefine sudačke hijerarhije, ne može prekriti činjenicu da Hajduk u Zaprešiću nakon svega viđenog u 90 minuta nije ni zaslužio više od boda kojeg mu je Blažević spasio u sudačkoj nadoknadi.