Jesu li Zenit i Šahtar spremni naslijediti Steauu i Crvenu zvezdu?

Od tisuća i tisuća klubova, sportskih društava i organizacija, mjesta u eliti ima za samo 32 sretnika. 32 kluba koji će i ove godine krenuti u boj za bodove, novčane nagrada, a tek nekoliko njih i za konačnu pobjedu. I najcijenjeniji klupski trofej u nogometnom svijetu.

U 57 dosadašnjih izdanja Kupa i Lige prvaka, koji su prvo izdanje imali u sezoni 1955/56, na početku petogodišnje dominacije madridskog Reala, samo 10 europskih država dalo je prvaka Europe. Mahom s europskog zapada, iz bogatih država i liga koje su konstantno na listi najjačih u Europi. Španjolska, Italija, Engleska, Njemačka, Nizozemska i Portugal jedine su države koje su više od jednog puta davale prvaka Europe, Francuska i Škotska po jednom. Samo dvije države iz nekadašnjeg "istočnog bloka" okitile su se naslovom prvaka Europe. I to dva kluba istog imena - "Zvijezda".

Rumunjska Steaua šokirala je Europu svojim pohodom na krov Europe u sezoni 1985/86. Pogled iz današnje perspektive zapravo otkriva koliko je do pretvaranja Kupa u Ligu prvaka u sezoni 1992/93 put prema naslovu prvaka Europe bio lakši u odnosu na "sito i rešeto" koje klubove željne naslova prvaka Europe očekuje danas. Steaua je na putu do krova Europe preskakala danski Vejle, mađarski Honved, finski Kuusysi i belgijski Anderlecht, da bi je u finalu dočekala Barcelona i to u "svojoj" Sevilli.

120 minuta Rumunji su "zaključali" svoja vrata, a noć života imao je vratar Helmut Duckadam. Njega se te večeri jednostavno nije moglo savladati, obranio je čak četiri jedanaesterca Barceloninim igračima, a Steaua je s ukupnih 2:0 u raspucavanju postala prvi istočnoeuropski klub s naslovom prvaka Europe.

Sjajna Steauina generacija još se jednom probila do finala, u sezoni 1988/89, no tada u finalu nisu imali ni Duckadama, a ni šanse protiv sjajnog "nizozemskog" Milana s Gullitom, Van Bastenom i Rijkaardom. Finale se igralo u Barceloni, što je stavilo još malo "soli na ranu" navijačima Barce, koji su tada još uvijek čekali svoj prvi europski naslov.

Nakon što je srušen režim rumunjskog diktatora Ceausescua, raspala se i njegova "omiljena igračka", ali na europskom nogometnom nebu zasjala je nova "zvijezda". Beogradska Crvena zvezda bila je i organizacijski i financijski najjači nogometni klub bivše Jugoslavije u godinama neposredno pred njezin raspad, za što je veliku zaslugu imao i značajan politički "vjetar u leđa" koji je u to vrijeme bio nužan za stvaranje "klupske reprezentacije". Crvena zvezda na početku devedesetih godina bila je upravo to, sabirno mjesto najboljih igrača bivše države, među kojima su u određeno vrijeme bila i trojica Hrvata - Tomislav Ivković, Goran Jurić i najupečatljiviji od njih - Robert Prosinečki.

Zvezdin put do europskog trona u sezoni 1990/91 bio je daleko teži i zahtjevniji od Steauinog pet godina ranije. Pred momčadi rođenog Osječanina Ljupka Petrovića padali su švicarski prvak Grasshopper, škotski Glasgow Rangers, istočnonjemački Dynamo Dresden i njemački Bayern, da bi ih u finalu u Bariju dočekao favorizirani, Olympique Marseille kontroverznog francuskog bogataša Bernarda Tapieja u čijem je dresu tada igrala i Zvezdina legenda Dragan Stojković.

I Crvena zvezda je, kao i Steaua, u 120 minuta sačuvala "nulu", a potom iz jedanaesteraca došla do najvećeg trijumfa u svojoj povijesti. Zanimljva poveznica između dvije istočnoeuropske "zvijezde" je i Miodrag Belodedici, koji je bio zapovjednik Steauine obrane u finalu 1986. i Zvezdine 1991. Rumunjski Srbin jedan je od onih koji su "emigrirali" iz zatvorene Rumunjske nakon pada Ceausescuovog režima i na kratko vrijeme postao Belodedić, da bi se potom, nakon što su Srbiji nametnute sankcije zbog agresije na Hrvatsku i BiH, vratio u Rumunjsku i opet postao "Belodedici".

Osim ta dva trijumfa, klubovi iz istočne Europe samo su se još dvaput probili do finala gdje su bivali poraženi. Uz spomenuto finale Steaue i Milana 1989., beogradski Partizan izgubio je u finalu Kupa prvaka od madridskog Reala 1966.

Klubovi iz bivšeg SSSR-a nikad nisu dospjeli dalje od polufinala. Najistaknutiji klupski predstavnik "istočnog bloka" bio je kijevski Dynamo, koji je dvaput osvajao Kup pobjednika kupova (1975. i 1986.), treći po snazi europski kup koji se 1999. "spojio" s Kupom Uefe (Europskom ligom). Taj su kup osvajali i Slovan iz Bratislave (1969.) i Dinamo iz Tbilisija (1981.), no ono pravo, Kup/Ligu prvaka ili Kup Uefe/Europsku ligu istočnoeuropski klubovi uglavnom su mogli samo sanjati.

Zbog više ili manje zatvorenih granica i ograničenih financija klubovi iz "istočnog bloka" igrali su isključivo s domaćim igračima i nisu mogli parirati bogatim zapadnoeuropskim klubovima u kojima su nastupala po dva, tri ili više kvalitetnih stranaca.

No, na prijelazu između 20. i 21. stoljeća počela su dolaziti sve ozbiljnija "osvježenja s istoka". Najprije iz Ukrajine, gdje je kijevski Dynamo bio apsolutni gospodar, a potom i iz Rusije, gdje je moskovski Spartak držao sve konce u svojim rukama. Ta su dva kluba postala stalni stanovnici Lige prvaka i to ne samo kao "promatrači". Spartak je 1997/98 poražen od milanskog Intera u polufinalu Kupa Uefe, a u sezoni 1998/99 Ševčenkova generacija Dynama ostala je samo za jedan gol "kratka" za finale Lige prvaka. Izbacio ih je münchenski Bayern, koji je potom u finalu doživio onaj "epski" preokret i poraz u sudačkoj nadoknadi od Manchester Uniteda.

No, tek kad su se u Rusiji u Ukrajini probudile "provincije", krenuo je streloviti uspon tamošnjeg klupskog nogometa. Ulazak Rinata Ahmetova, bliskog ukrajinskom proruskom političkom bloku Viktora Janukoviča u Šahtar iz Donecka, te ulazak skupine "oligarha" bliskih ruskom "šefu svih šefova" Vladimiru Putinu u Zenit iz Sankt Peterburga, podignuo je ruski i ukrajinski klupski nogomet na novu razinu.

Šahtar i Zenit počeli su trošiti desetke, pa i stotine milijuna eura na privlačenje sve boljih i boljih igrača sa svjetskog tržišta, a kruna je nedavna Zenitova "bomba" s 80 milijuna eura plaćenih za Brazilca Hulka i Belgijca Witsela. Šahtar i Zenit "pogurali" su i svoje rivale na još više ulaganja, pa su ruska i ukrajinska liga danas bez ikakve dvojbe među 10 najboljih u Europi.

A ruska je zacijelo i među pet najboljih u Europi, iako rang-liste vode portugalsku uz bok španjolskoj, njemačkoj, engleskoj i talijanskoj. No, Rusi danas kupuju najbolje igrače iz portugalske lige i za to plaćaju "koliko treba" (Hulk, Witsel, Maniche, Danny, Bruno Alves, Alberto Zapater...), dok Portugalci mogu samo sanjati neku od "velikih riba" iz ruskog prvenstva.

Zenit danas može kupiti koga god želi, ni Šahtar nije daleko od toga, kijevski Dynamo bez velikih problema prolazi preko Feyenoorda i Borussije Mönchengladbach, a deseci "ozbiljnih" nogometaša već su preselili iz Liga petice u ruske i ukrajinske klubove. Reprezentacije im vode Fabio Capello i Oleg Blohin, a sve više "sovjetskih" stadiona iz sezone u sezonu prerasta u moderne, blještave arene kojih se ne bi posramila ni jedna od zemalja iz Liga petice. Ukrajinci su bili domaćini Eura 2012., Rusi će biti domaćini Svjetskog prvenstva 2018.

U posljednjih 17 sezona Ligu prvaka u 16 navrata osvajali su klubovi iz Španjolske, Engleske, Njemačke ili Italije, a 31 od 34 finalista u tom periodu došlo je iz te četiri zemlje. Samo 2004. Mourinhov Porto je osvojio europsku krunu, a i poraženi finalist je bio izvan tog kruga (Monaco).

U Ligi prvaka nema "švercanja", nema "prečice" i ogromna količina potrošenog novca neće vam automatski kupiti i mjesto na vrhu hijerarhije. Za to trebaju godine rada, filtriranja, učenja i napredovanja. I vagoni i vagoni novca. Osjetili su to i Šahtar i Zenit, ali i Manchester City i mnogi drugi "instant-bogataši". Osjetio je to i Abramovičev Chelsea, kojemu je trebalo gotovo čitavo desetljeće i više od milijarde eura za prvi naslov prvaka Europe osvojen prošle sezone u Münchenu.

Ove sezone u skupine Lige prvaka probilo se sedam klubova iz srednje i istočne Europe, čiji je najzapadniji predstavnik naš prvak zagrebački Dinamo. Nije realno očekivati da se već ove sezone netko iz tog društva (Dynamo Kijev, Zenit, Šahtar, BATE Borisov, Spartak Moskva, CFR Cluj) ozbiljno upusti u borbu za treći "istočni" naslov prvaka Europe u povijesti, no Zenit i Šahtar prije svih, a uz njih i kijevski Dynamo i moskovski Spartak kao "starosjedioci" imaju puno aduta da bi se u narednim godinama mogli nadati borbi za sam vrh europske nogometne piramide.

Velika ulaganja Rusima i Ukrajincima donijela su tri naslova pobjednika Europske lige u posljednjih osam sezona. CSKA (2005.), Zenit (2008.) i Šahtar (2009.) uspješno su odradili "probne vježbe" (sva tri kluba imala su u svojim redovima važnu "hrvatsku komponentu", CSKA u Oliću, Zenit u Križancu, Šahtar u Srni), a Zenit i Šahtar već godinama imaju konstantu koja im daje nadu da će se uskoro moći upustiti i u one najteže bitke. Za sam europski tron. Predsjednici oba kluba najavili su da se "neće smiriti" dok se kruna Lige prvaka ne nađe u Sankt Peterburgu i Donecku.

Ne vjerujete im? Trebali biste.

Nismo vjerovali ni kad su se Srna i Pletikosa 2003. zaputili u "daleki i prijateljski" Doneck uvjeravajući nas kako "nije tamo kako se misli". Osam godina kasnije nema tog hrvatskog, a ni puno svjetskih nogometaša koji se ne bi odazvali na poziv iz Donecka, Kijeva, Moskve ili Sankt Peterburga.

Steaua i Crvena zvezda ipak pripadaju nekom drugom vremenu i nekom drugom i drugačijem svijetu.