Hajdukova (ne)realnost i Dinamova dominacija kojoj se ne nazire kraj

Dominacija kojoj se ne nazire kraj

Dok izvan travnjaka Dinamo iz dobro znanih razloga bije bitku za malo pozitivniju atmosferu oko momčadi, ta momčad nudi sve više razloga za veselje onom dijelu svog navijačkog puka koji se veseli uspjesima modrog kluba neovisno tko ga i na koji način vodi. Dinamo nije samo zasluženo dobio derbi protiv Hajduka, vratio najvećeg rivala na dalekih -8 i usput i iz splitskih redova zaslužio komplimente kao "najbolja momčad u Hrvatskoj", već je nagovijestio da je spreman i za budućnost.

Težak poraz na Kantridi i rani pogodak Hajduka nisu previše poremetili Modre u razmišljanju da rezultatski slab period nije toliko odraz slabe forme već okolnosti. Do kraja prvog dijela Modri su zorno pokazali da su bolji od Hajduka, predstavivši se u vrlo dopadljivom, razigranom i efektnom izdanju, sigurno jednom od najboljih ove polusezone. Realizacija je ostala klimava, no fantastičan pogodak Sammira i vješta egzekucija Čopa bili su Dinamu dovoljni da preokrene rezultat. Dinamovce može veseliti što aktualna momčad Dinama nije sagrađena samo za današnji rezultat, već i za budućnost. Modri drže primat u Hrvatskoj bez većih poteškoća, sve bolje kotiraju u Europi (druga uzastopna Liga prvaka), a pritom ne oskudijevaju mladim igračima koji bi morali postati još bolji te talentima koji bi, uz pravilan razvoj, trebali klubu osigurati narednih sezona rezultatsku, a jednoga dana i financijsku sigurnost, kao što su svojedobno to radili igrači poput Ćorluke, Eduarda, Badelja ili čak Luke Modrića.

Osim dvojice stopera koji su zagazili u tridesete, i koji daju prijeko potrebnu stabilnost i iskustvu cijeloj momčadi, najstariji prvotimac protiv Dinama bio je Ante Rukavina (26). Modri u Kelavi, Beqiraju (obojica 24 godine) te Pivariću i Vidi (po 23) imaju već izgrađene nogometaše koji još uvijek mogu i imaju što naučiti. Čop (22) se vrlo dobro snalazi u prvoj sezoni na ovakvom nivou i već je u tri mjeseca koliko je u Dinamu puno napredovao, a Ademi (21) i već pomalo zaboravljeni Vrsaljko (20) apsolutno imaju fizičke i igračke predispozicije dogurati do reprezentativne razine. Još je to prerano reći za Brozovića (19), no pokazao je već u debiju protiv Porta da je zanimljiv kadar. Dinamo ima i Lokomotivu, gdje 21-godišnji Andrej Kramarić ove sezone svima, ali i sam sebi, pokazuje da je pogriješio što nije prije pristao na posudbu, no neće dugo čekati na povratak u Maksimir. Razvoj Antolića, Peke, Borasa, Bručića, Šituma i drugih Lokosa, kao i još uvijek vrlo mladog Dina Špehara može samo biti dodatni plus Dinamu.

I na kraju, Dinamo ima dvojac o kojem se govori godinama i koji su već s 13-14 godina bili označeni kao neizbrušeni dijamanti. Mateo Kovačić je već dokazao da komplimenti i očekivanja imaju temelja, on s 18 godina i pet mjeseci već ima 60 nastupa za seniorsku momčad, uključujući 15 europskih nastupa (sedam u LP), i u tom je vremenu pokazao rijetko viđenu, u Hrvatskoj barem, lakoću kretanja i rješavanja suparnika. Jednostavno, Kovačić ostavlja onaj poseban osjećaj da drugačije vidi igru i osjeća loptu nego "normalni" igrači. Puno je rada, puno ponavljanja, učenja i treninga pred njim u naredne 2-3 godine da od velikog talenta postane vrhunski nogometaš, no na pravom je putu i već je danas igrač zbog kojeg želite doći na stadion.

Desetak minuta bilo je, pak, dovoljno Alenu Haliloviću da ostavi taj isti dojam "drugačijeg" nogometaša. Hoće li on postati novi Modrić, novi Kranjčar ili novi Domagoj Kosić, danas nitko ne zna. Imat će dobru "logistiku" u ocu Sejadu i kućnom prijatelju Damiru Mulaomeroviću koji će ga naučiti što znači biti profesionalac i kako izbjeći medijski pritisak, a Dinamo se u proteklom razdoblju pokazao kao klub koji uglavnom zna na ispravan način razviti talentirane nogometaše. I iako danas ne možemo znati kakav će igrač Halilović postati, modre navijače mora veseliti što je inkubator ponudio čak dvojicu izvanserijskih talenata u kratkom razdoblju. I bit će zanimljivo pratiti hoće li postati i izvanserijski igrači. Milano ipak nije bio realnost

Završio je derbi, Hajduk je opet na "pristojnoj" udaljenosti od Dinama, a između naša dva najpopularnija kluba naguravaju se Slaven, Osijek i Split. Ako Osijek zamijenimo Rijekom, tako je nekako izgledala procjena "raspodjele kvalitete" uoči početka prvenstva, koju je na neko vrijeme "poremetio" prilično dobar ulaz u sezonu "Hajdukovih beba". No, nakon dva i pol mjeseca sezone sve je jasnije da Hajdukov trijumf na San Siru nije bio realnost, nego tek kratkotrajna "noć iz snova"...

Hajduk je u Maksimiru imao početak kao iz bajke. Ubačaj Vukovića kroz noge Šimuniću na drugoj je vratnici sam kao duh dočekao Mijo Caktaš i doveo Splićane u najranije vodstvo u Maksimiru ikada. Dok su još navijači slavili, a Dinamovci šokirani pokušavali uspostaviti kontrolu lopte i igre, Vuković je iz slobodnog udarca gotovo udvostručio vodstvo, no sjajan refleks Kelave Dinama je spasio od još dramatičnijeg minusa. Što se Hajduka tiče - to je bilo to.

Ozljeda lijevog braniča Stojanovića (Hajduk s tom pozicijom ove sezone uistinu nema sreće, Jozinović i Stojanović su ozlijeđeni, Lima se tek vratio iz lutanja "bespućima nogometne zbiljnosti", a Kukoč je već nekoliko puta ove sezone bio s različitih strana izlaznih poljudskih vrata) možda može poslužiti kao nekakav nategnuti "alibi" za one koji baš žele pronaći neko objašnjenje drugačije od činjenice da Dinamo jednostavno ima bolju momčad od Hajduka i da bi u ovakvim sastavima Dinamo vjerojatno dobio četiri od pet međusobnih utakmica zaredom.

Priču o Hajdukovom "prisilnom pomlađivanju" već svi znaju, ne treba je ponavljati, kao ni kritizirati. Iako je došla kao posljedica dugotrajne loše klupske politike i kratko i jasno - nedostatka novca za nešto bolje, Hajdukova namjera da se s mladim snagama pokuša dugoročno stabilizirati i izgraditi svoju kulu koja neće biti od karata nego od čvrstog i tvrdog betona, jednostavno se mora pozdraviti. I biti strpljiv. Pitanje je pritom samo koliko će pametni, strpljivi i sposobni biti u Hajduku provoditi konstantnu i kvalitetnu selekciju mladih igrača i njihovo pravovremeno "plasiranje na tržište" koje bi trebalo osiguravati stabilnost kontinuiteta te politike.

U derbiju su oba rivala predstavila po jednog 16-godišnjaka od kojih u budućnosti očekuju velike stvari. No, dok je za Dinamovog Halilovića staza već "utabana" i od njega se trenutno ne očekuje ništa više nego samo da igra i uči, od koga je to Hajdukovac Josip Bašić mogao dobiti prijeko potrebnu sigurnost i podršku kad je ušao u posljednju trećinu utakmice? Većina Hajdukove momčadi tek je koju godinu starija od Bašića i većina je po prvi put igrala derbi u Maksimiru. Mladi igrači ne mogu stasavati sami, a proces pretvaranja juniora u seniora ne svodi se samo na to da se "klincu" omogući da igra, bez ikakvih kriterija i adekvatnog "popratnog ansambla". Jako je bitno i u kakvo okruženje ulazi i s kakvim ciljem.

Hajduk je tu gdje jest, ova sezona ne treba se gledati kroz prizmu rezultata, iako je to u Hajduku uvijek teško. Ukoliko doista postoji pravi plan, prava strategija i pravi način, Hajduk će od te politike sigurno profitirati prije ili kasnije. Pitanje je samo postoji li ili je sve ovo dio stihije koja stanuje u Hajduku bez obzira imalo se novca ili ne...